BIZEK
Prvi put u životu bio sam u Bizeku. Gdje je Bizek? Oni koji znaju, znaju, a za one druge koji ne znaju gdje se Bizek nalazi to u ovoj priči nije presudno.
Uglavnom, prije nekoliko dana shvatio sam da se moje vrijeme za razbibrigu sve više prelijeva u dosadu, a da je puno mjesta u bližoj okolici moga grada koja su mi potpuno nepoznata. Nakon što sam na računalnoj mreži provjerio sve autobusne linije u široj gradskoj okolici, otišao sam na autobusni terminal. Tako ga zovu. Uz to da autobus mora voziti u mjesto u kojem još nikad nisam bio, drugi najvažniji kriterij za moj izbor bio je da što prije krene. U užu konkurenciju ušli su Bizek, Borčec i Krvarić. Pobijedio je Bizek. Odmah nakon što sam sjeo u zadnji red sjedala pokraj prozora na desnoj sjenovitoj strani, poluprazni bizečki autobus je krenuo.
Još dok smo se vozili u meni poznatom dijelu grada, primijetio sam da visoko iznad nas leti helikopter. Pretpostavljam da je bio policijski. Ne samo da sam se prvi put u životu vozio u Bizek nego je i prvi put u mom životu iznad mog autobusa letio helikopter. I to u našem smjeru. To je za mene bilo nešto novo. Obično vozim auto i tada ne mogu pažljivo promatrati avione, helikoptere ili ptice. Baš kad mi je dosadilo promatrati ga, a i vrat me zabolio jer je letio gotovo vertikalno iznad nas, helikopter je naglo izgubio visinu i srušio se. I to baš na moj autobus.
Prvi put u povijesti helikopter se srušio na autobus. To je bio veliki događaj. Sve novine i televizije svijeta o tome su izvještavale. Dakako, ja sam bio među poginulima. Propeler je probio krov i razbio mi glavu. To nije bilo prvi put u mom životu da sam poginuo.
U samom Bizeku nemate što vidjeti. Malo šira glavna cesta, često bez nogostupa i puno užih asfaltiranih puteva koji se gube u blago brežuljkastoj prirodi. I puno obiteljskih kuća prosječnog izgleda. Ne izgledaju posebno lijepo ni posebno ružno, bogato ni siromašno. Ništa posebno. Dosadno.
NAJDUŽA ULICA
Svaki ponedjeljak pješačim do Gornjeg grada. I to ne zato što u tome posebno uživam, nego zato što kažu da je to zdravo i zato što se u staroj gostionici godinama redovito družim s prijateljima.
Put me vodi po najdužoj i najljepšoj ulici grada. Prolazim pokraj zgrada koje, osim stanara, sadrže brojne trgovine, servise, kafiće, frizerske salone, trgovačka predstavništva, odvjetničke urede i sjedišta gradskih te državnih službi. Na nekim zgradama stoje spomen-ploče koja nas podsjećaju na važne događaje i osobe iz slavne prošlosti. Osim mene, nitko te ploče ne primjećuje. Za zgrade me osobno ništa ne veže. Pojma nemam o njihovim stilovima, arhitektima, vremenu izgradnje, a kamoli o stanarima. Neoklasicizam, historicizam, secesija, funkcionalizam, modernizam, tko će ga znati? Iako ulicom jure brojni automobili i tramvaji, još nikad nisam vidio neki sudar, još manje ranjene i mrtve, kao što još nikad nisam primijetio neku prepirku, a kamoli tučnjavu. Još nikada nije preda mnom neka zgrada izgorjela, kao što nikad nisam vidio da policajac nekoga legitimira ili lovi. Što se tiče važnih osoba, par puta sam se mimoišao s poznatim piscem i sada pokojnim književnim kritičarom, ali nikad s nekim meni poznatom glumcem ili glumicom, redateljem ili redateljicom, likovnim umjetnikom ili umjetnicom. Još nisam sreo nijednog političara, ako ne računam premijera koji se ponekad u koloni automobila predvođenih policijskim vozilom sjuri od zapada prema sjedištu Vlade na Gornjem gradu. Ukratko, u najdužoj i najljepšoj ulici moga grada nema ničeg posebnog i nikada se ništa pamćenja vrijedno ne događa. Tragedije i komedije nema ni u tragovima.
Zanimljivo postane tek kada stanem zbog crvenog svijetla na semaforu. Obično svi pješaci disciplinirano stojimo i čekamo zelenog čovječuljka da nas pusti preko zebre. No ne tako rijetko, netko iz te pomalo nervozne skupine čekajućih prijeđe cestu na crveno i time pokreće lavinu. Većina čekajućih slijedi njegov primjer. Kao da su jedva dočekali vođu, bika predvodnika. Nas par budala stojimo strpljivo i disciplinirano čekajući zeleno svjetlo bez obzira na to što nema prometa.
Uvijek pažljivo promotrim prvog prekršitelja. Prema mojim ne baš velikim i slučajnim uzorcima skupina građana, mogu reći da se na licima tih bikova i ovnova najčešće može pročitati nelagoda. Napose kod mlađih žena. One stare, kao i stariji muškarci, i ne shvaćaju da krše važeće prometno-redarstvene propise. Za razliku od prethodne vrste, u očima prekršitelja druge vrste, meni nimalo simpatične, u potpunosti prevladavaju mlađi muškarci. Na licima im se može razabrati duboki prezir, prezir koja prelazi u gađenje prema svima nama pripadnicima krda pokorničkog mentaliteta koji poštuju pravila bez obzira na stvarne životne okolnosti i društvene odnose, pojave i procese, i koji ne iskazuju ni trunku buntovnog duha i revolucionarnog potencijala.
POVIJEST
Jest, masovno se umiralo pri porodu, ne daj Bog da te zaboli zub, da ti se rana zagnoji, da dobiješ upalu pluća, da ti je Tahi susjed, da ti Turci nalegnu, da ti Ugri ne priznaju povijesno državno pravo, da sa Srbima dijeliš zemlju i jezik!
I što onda, moj junače!?
Uzmeš sablju, namažeš ju svinjskom mašću, zajašeš vranca, odeš u rat i osvetiš pobijenu obitelj. Vratiš se s ožiljkom preko cijelog lica. Od obrve do brade. Zagrliš svoju novu maloljetnu družicu koja te čeka na ulazu u dvorac dok sluge pune kamine cjepanicama u svečanoj dvorani za primanje i u spavaćoj sobi s velikim bračnim krevetom prekrivenim svilenim plahtama, jastucima punim guščjeg ili pačjeg perja i s novim crvenim baldahinom, a kmetovi u kolonama donose purice, kokice i jaja.
Ili se vratiš nakon višednevnog forsiranja rijeke, dugogodišnjeg bombardiranja ključnih ciljeva, gelera u grudima i ugledom onog koji zna, hoće, može i ne boji se nikoga. Nakon oslobođenja glavnog grada i nakon mužjačkog skoka s tenka dočeka te nepoznata ljepotica u laganoj haljini koja ti se baca u zagrljaj i nagrađuje te dugim i vlažnim poljupcem. Imate petero djece koja okićena tvojim medaljama trčkaraju dvorištem ogromne vile bivšeg vlasnika kojeg smo s pravom jačeg osudili na smrt vješanjem. Povremeno kosiš travu, obrezuješ živicu i redovno pratiš najnoviju historiografsku literaturu.
