Uvijek sam mislio da smrt umrtvljuje glagole, ali više u to nisam siguran. Svjedok sam kako žrtve ove strašne poplave gube kretnju za kretnjom, kako se reduciraju njihovi udisaji i izdisaji, ali sve oko njih živo je. Življe nego inače. Rijeka je snažnija, prodire u područja koja joj ne pripadaju pa prevaljuje veći put nego kada je u svom koritu. Javljaju se odroni tla koje je ranije mirovalo. Bezbroj spasitelja, vojnika, policajaca i novinara hitro se kreće ovim prostorom, a stanovnici su evakuirani i smještani u tuđe obiteljske kuće, hotele, domove umirovljenika, ali i u kolektivne smještaje kakav i sam ovih dana koristim. Kako su u neizvjesnosti, unutarnji nemir ih nagriza pa ne mogu dugo sjediti. Prsti su im aktivniji nego inače, njihovi vrhovi titraju i govore o nervozi i kad riječi o njoj ne govore. I emocije su življe nego inače, poskakuju u vis i padaju kao kakve atletičarke, a većina njih se ipak ne slomi. Iako se često nespretno dočeka na noge i natuče.
Ja sam spasitelj. Ljude pronalazim uz pomoć potražnih pasa. Već treći dan sam na putu. Još nisam bio u sličnoj akciji i do sada žrtve nisam vidio izbliza.
Nisu prošla ni puna četiri dana nakon smrti profesorice glazbe iz prizemlja zgrade u kojoj živim, a otišao sam na put. Još mi je teško shvatiti da je više nema. Budući da moja žena više i ne registrira kada uđem u stan, a ne mogu ugledati osmijeh ili čuti zvukove pijanina ljupke susjede, bilo mi je uistinu svejedno kamo idem. Ipak, čini mi se nepravednim gledati sve te žrtve poplave koje ne poznajem, a ne vidjeti jedinu umrlu osobu koju sam volio.
Cesta kojom se vozimo prohodna je za mala vozila, druga samo za terenska, treća je zatvorena. Neka područja još su izolirana. Molimo građane da ne pokušavaju pomagati na svoju ruku, ali svejedno nas je omeo dečko koji se samo pojavio na terenu pa smo se još s njim morali bakćati, njega izbavljati.
I drugi spasilački timovi, baš kao i naš, pronalaze beživotna tijela i iako se zovu spasilački timovi, čini se da sve manje spašavaju jer više nema preživjelih. Sve sam svjesniji da sada tragamo za tijelima u kojima više nisu duše. Psi su locirali nekoliko mjesta na kojima se upravo kopa. Vjerujemo da ćemo na njima naći zatrpane ljude. Pretpostavljamo mrtve.
Ne mogu se nositi s toliko smrti. Pokopan je muškarac kojem je bujica odnijela automobil s ceste pa ga potopila. O njemu sam samo slušao. Upoznao sam ženu kojoj je voda odnijela kuću i svu imovinu, a jedino što joj je ostalo jest odjeća u kojoj je izašla iz kuće. Ona je, za razliku od svog slabo pokretnog rođaka, ipak živa. Razvedri me poneka vijest. Kao ona da je spašeno dijete ispod ploče teške dvije tone. Ili ona o bebi koja je probudila svoje roditelje, inače ne bi vidjeli poplavu.
Oduvijek svima bližnjima idem na sprovode. Često obilazim groblja. Te posjete ne preskačem. No ljudi u ovim naseljima nisu moji bližnji.
Oduvijek revno odlazim i na grobove onih koji mi nisu rodbina, ali bi me se u nekom trenutku mogli sjetiti. Shvatiti da je nešto ostalo nedovršeno. Možda samo neki razgovor. Možda samo sasvim nevažan razgovor. Ja ih sve posjećujem. Ne smiju me zazvati! Strahujem da bih im se morao zauvijek pridružiti ako me pozovu pa ih zato nastojim obići prije nego što me se sjete. I vjerujem da su svaka nadgrobna svijeća i svaka krizantema jedna sjemenka mog mira koliko god to čudno zvučalo. I sijem ih ponovno. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, svjestan da svijeće i prerezani cvjetovi nisu trajnice, da se potroše, a grobno polje treba neprestano njegovati. Potpuno sam svjestan da ono ne rađa, neplodno je. Da ne uzvraća ljubav. Ali vjerojatno groblja i nisam obilazio radi nekog odnosa. Bila je to mjera opreza. Ili, kako je tvrdila moja žena, opsesija. Možda se i radilo o poremećaju, ali nisam mogao prestati. Ako bih u jednom mjesecu i smanjio posjete grobnim mjestima, u drugom bih ih još povećao.
"Pa kako ti je palo napamet otići među mrtve kad se toliko bojiš smrti?!" upitala me žena prije puta. Nisam joj znao odgovoriti. Bilo mi je jasno, to je pitala tek da nešto pita. Nije mogla dugo šutjeti. Uvijek je nešto mrmljala, negodovala. Ali što je bilo najgore, nisam ni sam sebi znao objasniti zašto sam dio spasilačkog tima.
Mještani kažu da se krajolik promijenio preko noći. Teško mi je reći bih li shvaćao gdje sam da sam ga nekada poznavao. Valjda same poplave ne bi prouzročile toliku katastrofu. No satelitske snimke pokazuju da je iz obližnjeg kamenoloma ilegalno vađen granit. Vađen je i prije trideset dana. Njegov vlasnik povezan je s kriminalcima. Na portalu piše da su poplave tako snažne jer je sve više šuma zamjenjivano asfaltom pa smo suočeni s posljedicama pretjerane urbanizacije. Već se govori o devetnaest poginulih osoba, a tragamo za još najmanje deset nestalih. Ne mogu si predočiti njihova mrtva lica. U jednom od naselja poginulo je čak devet članova iste obitelji.
Javljaju da veterinarski inspektori provode mjere zaštite, spašavanja i zbrinjavanja ozlijeđenih i bolesnih životinja. A treba i ukloniti njihove leševe te provesti sanitarno-higijenske mjere na čitavom ugroženom području.
Iako sam tek treći dan na putu, već sam prilično umoran. Sve oko mene dokazuje da glagoli uz nečiju smrt ne venu, ne stagniraju, nego intenzivno bujaju pa svojim rastom osnažuju čak i pridjeve. I druge vrste riječi. Siguran sam, osnažuju brojeve i lako je utvrditi da kad smrt poglagolji neki prostor, oni neminovno rastu. Podiže se statistika Kosca! Pa preplavljuje tlo isto kao i rijeka. I nemoguće ih je više razdvojiti.
Ne znam kako se snaći s tolikom smrću oko sebe. No dobra strana je što ove mrtvace ne moram posjećivati, pokušavati se sjetiti što bi mi eventualno još htjeli reći ili upitati me, pa ih svojim dolaskom ne moram preduhitriti. Ne mogu me se sjetiti i zazvati me jer me nikada nisu sreli. S njima je sve puno jednostavnije!
Čim se poplava povuče i teren bude raščišćen, čim prestane potraga za nestalima, idem kući. Ne zato što mi nedostaju živi. Profesorica glazbe je ionako mrtva! Ne zato što mi nedostaju groblja na kojima su moji bližnji. Čak ni zato što mi ti ljudi nedostaju. Odlasci na grobove bili su moj imperativ ako sam htio živjeti. Makar ih moja žena tumačila kao puku mušičavost i opsesiju.
Jesmo li isključivo objektivni ili nam je otvrdnulo srce kad govorimo da tragamo za mrtvacima, pitao sam se. Kad se, jasno i bez premišljanja, ne izjasnimo da tražimo žive. Bez obzira na to koliko male bile mogućnosti da ih još nađemo. Jer kako se voda povlači i dolazimo do kuća, pronalazimo samo nepomična tijela. Ne pamtim da me bilo što toliko potreslo kao bračni par kojeg smo zagrljenog našli ispod ruševina. Poželio sam prvi put za nekoga koga ne poznajem upaliti svijeću. Svjestan da time ne osiguravam svoj život i dugovječnost kao u prethodnim slučajevima.
Čekam da prestane kiša. Samo se nadam da ću do Dušnog dana stići kući.
