Život je prekratak da bi do kraja gledali filmove koji nas ne zanimaju

Na HTV možete biti ljuti, zbog njega ogorčeni, čak i bijesni. Posve opravdano. Razloga je sijaset. No, HTV možete i voljeti. I rado gledati. Ali ta je ljubav usmjerena, gledanje ciljano. Naša naklonost namijenjena je samo onome što je i zaslužuje. I onima koji iz poštovanja prema gledateljima za sve nas pronalaze, odabiru i prisavski "mali ekran" popunjavaju samo onim što vrijedi svake sekunde naše pažnje. Jedan od tih rijetkih zbog kojih se HTV voli jest i Dean Šoša, urednik za strani film u HTV-ovu Odjelu za odabir programskog sadržaja. Zbog njega nekima od nas svaka subotnja večer na Trećem programu ili nedjeljno jutro na onom Prvom ili neki možda dnevni termin na Drugom, podrazumijeva istu scenografiju – dekica, topli čaj, možda i kakav kolačić, i film. Onaj koji je Šoša odabrao. A "njegove" filmske subote na Trećem! Eeeeee, to je prava raskoš. Tada imamo kraljevski tretman. Pred nama su, nazovimo ih tako, tematski filmski maratoni povezani kraćim "Posebnim dodacima" u kojima, najčešće Šoša, s još nekoliko filmskih znalaca ljudika o filmovima, redateljima, glumcima i svemu onome što je tema te subote. I kada u studiju opuštene vidite Šošu, s kosom vezanom u već kultni rep, pa tako dragog Živorada Tomića u njegovim ležernim, često kariranim košuljama, a onda i Brunu Kragića sa svilenom maramom oko vrata i upasiranim rupčićem u zapučku sakoa, kako su poveli rječito i vispreno sijelo o filmskoj temi te večeri, usput svoje riječi spontano prateći gestikulacijom rukama (u čemu je Tomić nenadmašan "dirigent"), vi osjećate da je to što gledate i slušate na "malom ekranu" nešto – veliko. I duboko, i visoko, i široko, i prostrano. Kao na filmu, reklo bi se. I zbog tih tako jednostavnih, a opet neprocjenjivih trenutaka, poželjesmo i mi porazgovarati s onim koji je ta "posebna" filmska sijela subotom i osmislio, dragim kolegom Deanom Šošom.

Znate li da vaše "Posebne dodatke" gleda cijela regija?

Čujem tu i tamo kako nas gledaju susjedi i jako mi je drago! Nažalost, otkako je započela epidemija COVID-19 prestao sam putovati. Općenito sam nekako smanjio komunikaciju. Od vremena obnašanja raznoraznih funkcija zvuk telefona u meni budi ozbiljni PTSP. Nisam na Fejsu, vrlo rijetko izlazim, a s prijateljima s kojima se družim uglavnom razgovaram o nogometu. No dođu ponekad do mene vijesti da smo gledani u regiji. Urednica emisije Nataša Vukas Stanojkovski vratila se nedavno iz Sarajeva oduševljena time da nas ljudi i ondje gledaju.

Ti vaši subotnji filmski "Dodaci" u televizijskom smislu nešto su najjednostavnije. U iznimno skromnoj, ali nekako toploj i ugodnoj scenografiji nalik starinskom dnevnom boravku sjedite i razgovarate s jednim, dva, tri ili četiri sugovornika koji su filmski kritičari ili filmolozi, o nekoliko filmova istog redatelja, istog glumca ili glumice ili istog žanra, a koje prikazujete iste te večeri. Što mislite, u čemu je draž, zašto ljudi tu vašu besjedu vole slušati i gledati?

Čini mi se da se odgovor krije ponajprije u ljubavi s kojom naši sugovornici govore o filmu. Svi naši gosti filmove jednostavno obožavaju i o njima govore s puno ljubavi, znanja i razumijevanja. Posljednjih godina u medijskom je prostoru jako popularno imati takozvane dvije strane pa se onda doktorima, znanstvenicima i profesionalcima kao ravnopravni sugovornici o ozbiljnim temama postavljaju kojekakvi šarlatani, čarobnjaci i amateri. Mi smo stoga odustali od propitkivanja neupitnih vrijednosti i dajemo prostora isključivo onima koji filmove vole i razumiju te u njima žele pronaći što više dobra. U našoj je emisiji Ford – Ford, Chabrol – Chabrol, Bergman – Bergman, a netko tko je jučer otkrio IMDB ili Fejs ne može biti ravnopravan ljudima koji o filmu predaju ili pišu 30 ili 40 godina. Inače, "skromna" scenografija potekla je dobrim dijelom iz nužde. Nekoć davno "Posebni dodaci" imali su priloge. U emisiji o superjunacima, primjerice, među goste su skakali kaskaderi. U emisiji o vampirima imali smo u studiju grobove. Budžet emisije, međutim, smanjivao se i smanjivao. I na koncu smo ostali na nekoliko fotelja i razgovoru. Na koncu smo, zbog korone, prestali i putovati pa nema više razgovora s Paolom Tavianijem ili Agnieszkom Holland. Kako bi rekao Ilija Čvorović: "Mi smo stabilizaciju prihvatili, to nam je svetinja!" No svako zlo za neko dobro, sad je ta skromnost ispala velikim adutom!

U emisijama vam se, uz pokoju iznimku, najčešće izmjenjuje nekoliko istih stručnih sugovornika. Kako biste vi sami opisali svakoga od njih i tko vas najčešće iznenadi nekim komentarom?

Svi naši gosti obožavaju filmove, bilo da je riječ o filmolozima, kritičarima ili autorima. To što se neki ponavljaju malo češće posljedica je toga što nisu svi ljudi uvijek spremni pričati o svemu, niti se pripremati za teme koje im nisu u središtu interesa. Osim toga, dobro je da se gledatelji familijariziraju s gostima i kad upale televizor osjete se kao kod svoje kuće. Svaki gost ponekad iznenadi. Evo, Živorad Tomić je u ovotjednoj emisiji uspio, valjda prvi put, ne izustiti ime Johna Forda. A nedavno je i dr. Bruno Kragić pohvalio neki film snimljen nakon 1965. godine.

Od svih dosadašnjih subotnjih tematskih filmskih maratona, s ubačenim "Posebnim dodacima", koji vam je bio nekako najposebniji, najdraži, i zašto?

Nekako su mi najdraži oni najmanje očekivani maratoni i razgovori. Svojedobno smo, recimo, prikazali filmove iz ciklusa "Tora San", najduljeg filmskog serijala u povijesti, i o njemu razgovarali u "Dodacima". Japanski donatori koji su nam spomenuti ciklus donirali nisu mogli vjerovati da netko tu i sada ozbiljno raspravlja o problemima njihova putujućeg trgovca Tore, a gosti su redom bili fantastični. Ak' se dobro sjećam bili su to Vjeran Pavlinić, Tanja Vrvilo i Živorad. Slično vrijedi i za emisiju o legendarnoj "Prodavačici ljubičica" Sari Montiel.

No da biste uvijek bili u tijeku i da biste složili filmski televizijski program – koliko filmova tjedno pogledate?

Uf... jako, jako malo. Ne smijem od sramote ni reći. Ali zato ispunim bezbroj dokumenata, tablica, pošaljem tristo tisuća mailova, nazočim na petsto tisuća sastanaka. Da živimo u Danskoj, vjerojatno bih odgovorio kako dođem na posao, pogledam dva-tri filma i onda meditiram, ali tu smo gdje smo. Takozvani urednik sjedi za stolom i bavi se papirologijom, a filmovi se gledaju na kraju dana, kada svi zaspu. Nerijetko i onaj koji bi ih trebao gledati. Ima dana kad mi se filmovi gledaju valjda onoliko koliko se banane jedu onima koji ih prodaju čitav dan na minus pet Celzija. Sreća u nesreći da sam studirao dovoljno dugo, a u srednjoj školi učinio dovoljno malo, da sam barem puno toga snimljenog prije 2000. davno pogledao.

Osim za Treći program, uređujete i filmski sadržaj i na ostala dva HTV-a programa. Čime se rukovodite pri odabiru koji će film na koji program i u koje vrijeme, odnosno koji će u jutarnji termin emitiranja, koji u poslijepodnevni, večernji ili čak kasnonoćni?

Rukovodimo se s bezbroj parametara dobivenih od glavnog urednika, kao i Pravilnikom o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, Ugovorom Vlade RH i HRT-a te brojnim drugim pravilima i dokumentima. U svakom terminu ide određeni tip filma za koji pretpostavljamo da će upravo u tom terminu doprijeti do što šireg kruga publike, ne gubeći pritom iz vida javnu misiju i vrijednosti, tako da i blockbusteri koje emitiramo moraju držati razinu kvalitete. Ključno je doprijeti do svakoga gledatelja, a da ne napustimo kvalitetu. I da smo što šarolikiji, da svatko može pronaći u programu film po njegovu ukusu. Tako da, recimo, sutra na Valentinovo, onaj tko na Drugom programu ne želi gledati romantični film "Tuck Everlasting", na Trećem programu može uživati u Chabrolovim "Crvenim noćima".

Kako ste se vi "navukli" na film?

Jooooooj, ne sjećam se što je bilo jučer, a kamoli prije 40 godina. Pamtim samo da sam bio relativno asocijalno dijete i da me pokojni otac povremeno vodio u kina. U prvom i drugom razredu osnovne škole gutao sam kao i svi tada Buda Spencera i Terencea Hilla, i kasnije nisam bio miran dok nismo na Trećem programu imali i njihov ciklus, pa onda Brucea Leeja i brojne druge heroje. Onda sam valjda u višim razredima postao još asocijalniji i osim glumaca počeo pamtiti redatelje.

Pa koji su onda vaši omiljeni filmski žanrovi i postoje li žanrovi koje izbjegavate, ne volite gledati ili ih gledate s mukom?

Nemam neki omiljeni žanr. Odnosno, volim sve moguće žanrove, vrste, najrazličitije kinematografije. A one filmove koje ne volim jednostavno ne gledam. Nekad sam osjećao dužnost pogledati svaki film do kraja, no danas, ak' mi se film ne sviđa, uredno odustanem nakon pet minuta. Život je prekratak da bismo do kraja gledali filmove koji nas ne zanimaju. Ne volim gledati filmove u kojima važnost teme zasjenjuje sve drugo i koji poruke šalju poštom. Ne volim ni takozvane Europuding filmove, art-Frankensteine, čija je poetika složena tako da prođu na što više raznih europskih fondova te potom završe na što većem broju festivala, a pritom su konvencionalniji od najkonvencionalnijih akcijskih filmova, samo što se o tim konvencijama nerado govori.

Ipak, pred čijom kinematografijom s poštovanjem skidate kapu?

Ne znam za tu kinematografiju koja nije izrodila barem nekoliko velikih filmova. Svojedobno smo na Trećem programu imali ciklus "Put oko svijeta u 52" filma u kojem su emitirani odlični filmovi proizvedeni, primjerice, u Čadu. Svaka kinematografija ima neki svoj trenutak. Neke više, neke manje, ali u svakoj je moguće pronaći nešto zanimljivo i vrijedno.

Kada biste se morali filmski definirati, kojih je to onda najboljih pet filmova svih vremena po vašem ukusu, pred kojim se redateljima ili redateljicama klanjate do poda te tko čini vašu petorku najomiljenijih glumaca i glumica?

E, to mi je jako teško reći. Općenito sam sklon pretjeranom oduševljenju i pretjerivanju. Nekidan sam ponovno gledao "Tko pjeva zlo ne misli" u paketu s odličnim dokumentarcem kolegice Lade Džidić o Relji Bašiću. Da ste me nakon toga pitali može li netko glumiti bolje od Franje Majetića, Relje Bašića ili Mie Oremović, odgovor bi bio da ne može. Onda u pripremi za "Posebne dodatke" nekidan bacim stoti put oko na "Ritam zločina" i kako reći da je itko bolji glumac od Fabijana Šovagovića ili Ivice Vidovića?! Obožavam milijun glumica i glumica, nemoguće mi je izdvojiti ne njih pet nego petsto. Slično je i s filmovima. Recimo da su Fordovi "Tragači" i Hawksov "Rio Bravo" bili neki moj top pet uvijek i zauvijek. No onda se sjetim "Vrtoglavice", "Čovjeka koji je ubio Libertyja Valencea", "Lovca na jelene", "Vojske u sjeni", velikih Japanaca Ozua i Mizoguchija, Kurosawinih "Sedam samuraja", barem pet filmova Roberta Bressona, Jeana Renoira i Bertranda Taverniera, Kitanova filma "Hana-bi", Lynchova "Plavog baršuna", Carpenterova "Oni žive", Tarantinove "Jackie Brown", pa Billyja Wildera, Prestona Sturgesa i tako unedogled...

Svaka čast, impresivan niz. A sad bi bilo zanimljivo doznati koja su vam, recimo, tri najgora filma?

Nastojim što manje misliti o filmovima i stvarima koje ne volim. Ali ima jedan film kojeg ne mogu podnijeti i nikad ga neću moći voljeti. "Prošle godine u Marienbadu" Alana Resnaisa najpretencioznija je dosada koju mogu zamisliti. Ali nemam nikakav problem s tim da dr. Tomislav Brlek u emisiji "Posebni dodaci" digne spomenik Resnaisu, tim više što se on kasnijim filmovima itekako iskupio za grijehe mladosti. Bolje da i o tom filmu pričaju oni koji ga vole nego ja.

Postoji li pak film ili nekoliko filmova koje stalno možete gledati iznova?

Svaki veliki film mogu gledati bezbroj puta. Otkako u filmovima gledam njihovu, kako bi rekao Tom Gotovac, "unutarnju arhitekturu", otkako gledam "kako?", a ne "što?"', mogu ih gledati onako kako gledam slike ili slušam pjesme. Svadbu u "Lovcu na jelene" ili završni susret Pam Grier i Roberta Forstera u "Jackie Brown" mogu gledati iz dana u dan jednako kao neku značajnu sliku ili skulpturu, kao što slušam neku dobru pjesmu.

A gdje biste na svojim rang-ljestvicama smjestili hrvatski igrani film te postoje li pritom razlike između starih domaćih filmova nastalih za vrijeme bivše države i filmova snimljenih u novije vrijeme?

U najboljim trenucima hrvatski je film bio ravan bilo kojem drugom filmu. Obožavam Johna Forda, ali ne vidim po čemu bi Tanhoferov dragulj "H-8" bio išta slabiji od "Poštanske kočije". Golikovi "Gruntovčani" mogu se "potući" s bilo kojom najboljom američkom serijom ne toga nego današnjeg doba, doba u kojem su televizijske serije ono što su nekada bili Balzac i Dostojevski. Moje omiljeno razdoblje našeg filma su 1950-e i 1960-e godine. Obožavam brojne filmove Kreše Golika i Branka Bauera. Mislim da Zoran Tadić u svjetskim okvirima ima jedan od jačih opusa 1980-ih, pri čemu najmanje dva briljantna filma – "Ritam zločina" i "San o ruži". Obožavam pet-šest sjajnih filmova Fadila Hadžića: "Abecedu straha", "Drugu stranu medalje", "Protest", "Službeni položaj", "Lov na jelene" i "Novinara". Namjerno spominjem Hadžića jer za razliku od važnih autora poput Babaje ili Berkovića, on dan-danas nije dovoljno revaloriziran. Nekoć davno vodio sam biografski razgovor s Hadžićem za Hrvatski filmski ljetopis na jedno 50 stranica i ako ikad opet budem išta pisao o filmu, volio bih sudjelovati u kreaciji odgovarajuće monografije o Fadilu Hadžiću, divnom čovjeku kojem su se mnogi velikani nezasluženo rugali, iako je snimio najhrabriji cjelovečernji film hrvatske kinematografije.

Volite li filmove više gledati na velikom ili na malom ekranu? Idete li uopće u kino?

Sad ću reći nezapamćeno svetogrđe, ali vrlo rijetko idem u kino i zapravo ga ne volim. Davno sam se posvađao s kinom, nekako ne svojom voljom. U doba kad sam kina trebao najviše, njih nije bilo jer su ih nakon rata pokrali. Odrastao sam u nekom međuprostoru, prekasno rođen za normalna kina, prerano za multiplekse. Otprilike kao "Too old to rock'n'roll, too young to die".

Što mislite, koliko će i kako planetarna pandemija utjecati na filmsku industriju?

Iskreno, ne znam. I ne usuđujem se procjenjivati. Kolege koji prate repertoar i kina dat će puno bolji odgovor na ovo pitanje. Pretpostavljam da će se filmovi i dalje snimati. A i da neće, ne vidim većeg problema, dobrih je filmova već toliko puno snimljeno da ni njih ne stignemo vidjeti za dva života. Bruno Kragić sigurno u smrti kinematografije ne vidi nikakav problem.

Kako potresi i pandemija ljude i psihički iscrpljuju, jeste li u ove protekle dvije godine nekako pomnije promišljali i birali filmove koje ćete prikazivati, vodeći se baš time da ti filmovi ljudima posluže da se opuste? I jeste li neke filmove zbog njihove teme možda i ciljano izbjegavali prikazivati kako ne biste pobuđivali dodatnu napetost i nervozu, a možda i paniku?

U prvom valu epidemije, kad se još nije ni slutilo kamo će sve to krenuti, značajno smo prilagodili filmski program epidemiološkoj situaciji. Na Trećem su programu nekoliko mjeseci svake večeri išle komedije i filmovi ležernijeg sadržaja, a općenito nismo prikazivali horore, filmove katastrofe i bilo što što bi gledateljima otežalo ionako tmurne dane.

Ponegdje u svijetu psiholozi provode i preporučuju terapiju – filmom. Kako vam to zvuči?

E, to mi zvuči super! Pogotovo ako bi se ta terapija filmom kombinirala s terapijom hmeljem! Čini mi se da smo mnogi s tom filmskom terapijom započeli još u djetinjstvu. Samo što poput svih lijekova i terapija, i ova ima jedan ozbiljan nusprodukt – izaziva tešku ovisnost.

Kada ste svojedobno postali glavni urednik Trećeg programa HTV-a i kada ste dobili zadatak stvoriti taj novi televizijski kanal, što ste napravili sjajno te tako inventivno i originalno da za razdobljem tog vašeg urednikovanja još i danas s nostalgijom uzdišemo, čime ste se rukovodili, što je bila vaša vizija i što ste gledateljima htjeli ponuditi?

Osnovna ideja bila je omogućiti pripadnicima raznoraznih manjina – kulturne, filmske, likovnjačke, animatorske, filozofske, stripaške, šahovske, glazbene... – da barem na jednoj televiziji i one imaju svoj medijski prostor, onako kako ga ljubitelji informativnog programa, reality showa, sapunica, mozaičnog programa i slično imaju na svim drugim televizijama. Ideja je bila da svaki televizijski pretplatnik dobije nešto za sebe i da javna televizija proizvodi i emitira programe kakvi privatnim televizijama nisu ni na kraj pameti. I nije to bio zadatak koji nam je netko dao. Tadašnji v. d. glavni ravnatelj HRT-a Domagoj Novokmet i moja malenkost, kao v. d. glavnog urednika, zadali su ga sebi samima, u ljeto davne 2012. Znali smo da šansa neće drugo potrajati. U manje od tri mjeseca okrenuli smo televiziju naglavačke te pronašli sredstva i resurse za dva nova programa. Poslije sam nekim čudom ostao glavni urednik "trojke" i doživio da od bezbroj ideja neke i dopru do ekrana, zahvaljujući brojnim divnim suradnicima od kojih su najviše propatili Snježana Samac i Ljubo Karamatić.

Možete li se prisjetiti kako se u opće stvarao taj Treći program?

A gledajte, i ja koji zaboravljam kaj je bilo jučer, pamtim sve to kao da je bilo danas. Osmišljavali smo "Stand-upove", "Treće povijesti" i "Treće elemente", "Prekide programa zbog čitanja", nedjeljom ujutro "Dobro jutro, kultura", naručivali emisije o poeziji, filozofiji, stripu, TV kolegije, pub kviz "Kviznu situaciju", animirane portrete filozofa... Moram stati, kad sam sebe slušam, čini mi se da je to više za neki nostalgični razgovor uz pivicu nego čitane novine. Još samo fali da vam zapjevam onu pjesmu Jadranke Stojaković "Sve smo mogli mi, da je dulji bio dan..."

I onda je, umjesto tog željenog "dugog dana", u proljeće 2016., nakon još jedne promjene na samom vrhu HRT-a, uslijedila sječa urednika programa u kojoj ste i vi "pali". Vaša smjena tada je izazvala opravdano zgražanje jer za nju nije bilo ama baš niti jednog razloga. Je li vam tadašnji v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić ikada objasnio zašto ste se na njegovoj "crnoj listi" našli i vi?

A kaj da vam velim, a da se ne ogriješim o neki etički kodeks i zakopam još malo dublje?! Mogu samo još jednom ponoviti Iliju Čvorovića: "Mi smo stabilizaciju prihvatili i ona nam je svetinja!" Mandat su tražili, mandat sam dao. Ništa nisam tražio, ni objašnjenje ni milost. Ispočetka sam, doduše, bio vjerovao kako će ta 2016. jednog dana napokon završiti, no sad mi se čini da će puno ranije doći kraj svima nama negoli toj nesretnoj godini.

Kako ste vi tada samom sebi objasnili zašto ste smijenjeni i kako ste se osjećali znajući da ste od nule stvorili program koji je u javnosti doživio same pohvale, no ipak ste ga morali napustiti? Boli li vas i danas ta nepravda koja vam je tada učinjena?

Nisam si niš' puno objašnjavao. U to vrijeme još nisam trčao i pričao sam sa sobom. Sad kad si bivši urednik Šoša i ja nekad popričamo, recimo, nakon otrčanog petnaestog kilometra, sad je to davno prošlo, svršeno vrijeme. Hvala vam što ste me prisjetili na podršku kulturnjaka, ta me podrška uvjerila da je cilj bio ispunjen. Stotine tisuća građana Hrvatske doživjele su i doživljavaju bezbroj puta veće nepravde i bio bih uistinu bezobrazan da se sad ja tu nekaj žalim. Radim i dalje posao koji volim. Sa svim idućim urednicima surađivao sam profesionalno i nastojao svoj posao obavljati što je moguće bolje.

To da ste zaljubljenik u film, jasno je. A kako stojite s kazalištem, glazbenim koncertima?

U kazalište, nažalost, idem vrlo, vrlo rijetko. Ali trideset sam godina odlazio na bezbrojne koncerte svih mogućih glazbenih žanrova koji ne pripadaju tzv. "estradi", rock, punk, alternativna, kantautori... Na pragu četrdesetih zavolio sam jazz, no to je bio čini se samo prijelaz prema klasičnog glazbi. Prije nekoliko godina osjetio sam golemu potrebu učiti o klasičnoj glazbi kako bih mogao u njoj koliko toliko uživati. Još uvijek sam za to premalo obrazovan. Dok su neki klinci išli u glazbene škole, ja sam gutao romane, stripove i filmove, no nastojim razliku pomalo smanjivati. Jedini koncerti na koje odlazim posljednjih godinu-dvije oni su klasične glazbe, osobito odličnog HRT-ova Simfonijskog orkestra.

Da biste osmislili filmski program na televiziji, prethodno morate pogledati svu silu filmova. No, kad se vi doma konačno sjednete pred mali ekran – što onda gledate, što vam u tim trenucima služi za opuštanje, zabavu...?

Na televizoru gledam isključivo sport – španjolsku nogometnu ligu, engleski "Premiership"', NBA. Ljeti atletiku, zimi skijaške skokove. Pogotovo sad kad se Ryoyu Kobayashi ponovno probudio. U skokovima uvijek navijam za Japance, od svih letačkih velesila ipak imaju najbolju kinematografiju.

Na kraju, tu i tamo znate nas iznenaditi nečim posebnim na Trećem programu, recimo, filmom koji traje osam sati. Spremate li i ove godine neku takvu originalnu filmsku poslasticu?

Bit će iznenađenja, ali ako ih otkrijemo, onda više nisu iznenađenja.

Hm, pa nećemo se valjda tako rastati?! Možete li nam barem otkriti čemu će i kome će biti posvećeni "Dodaci" u idućih nekoliko subota? Što nas to očekuje, recimo, do kraja ožujka?

Do kraja ožujka sigurno ćemo prikazati večer judaističkih klasika unutar koje na HRT-u prvi put idu filmovi "Tevya" i "Der Dibuk" iz 1937. U subotu, tri dana prije Dana žena, razgovaramo o tome mijenja li se što u kinematografiji kad su redateljice u pitanju, a prikazujemo filmove o velikim umjetnicama Emily Dickinson i Fridi Kahlo. Nekoliko mjeseci nakon emisije o Elizabeth Taylor, idemo s emisijom i maratonom filmova Richarda Burtona….I da, HRT zadržava pravo izmjene programa!