Nakon “Kontrole iluzije”, Zoltan Novak, jedan od ponajboljih hrvatskih slikara srednje generacije, izložbom “Svijet bez mjere” otvorenom u zagrebačkom MSU nastavlja prepoznatljivu urbanu motiviku i angažirani pristup.
On je promatrač zbilje, slikar koji teror od sebe tjera kistom na platno, a gledatelja upozorava na nužnost povratka humanosti. Neki će reći da su mu slike nelake, da ne kažemo teške. Takvi su im i nazivi – “Surogat”, “Zločinačka organizacija”, “Diavolo in me”, “Čopor”. Na tu opservaciju on na otvorenju izložbe sa smiješkom odvraća:
– Ja jako lagano radim. Meni je to igra. Zato si zadajem teške likovne zadatke koji mi proces rada čine uzbudljivijim. Možda su teže zbog kompozicije, višeslojnosti priče... Ostavljam stvari nedorečenima, možda im i ta tajna daje težinu. Ali ja mislim da su jednostavne. Prikazuju obične scene, grupe ljudi, pa i ljubavnike, to nije ništa što teži metafizičkom i filozofskom.Izloženi radovi velikih formata nastali su u posljednje tri godine. Na njima se bavi atmosferom mase, pojedincima koji traže egzistencijalni smisao, svijetom nasilja koje izmiče kontroli čime pomaže sam sebi i kroz slikarstvo se miri sa svijetom.
Inspiriran filmom “Kum”
– Pitanje nasilja slikam jer se nad njim zgražam, bojim ga se. Konkretan primjer, kad su mi djeca bila još mala, prelazili smo cestu i slučajno nas je udario automobil. Bio sam strašno bijesan. Naravno da sam otišao u atelje i čovjeka koji nas je udario masakrirao na slici. Dakle, reagiram, pokušavam ukazati na nasilje. No toliko je sjajnih rečenica napisano i o tome naslikano slika, a ništa se nije promijenilo. To je naprosto, čini mi se, činjenica ljudskog bivanja – smatra Novak. Slika stvari koje vidi, koje ga iritiraju, sve što ga potiče da istog trena otrči u atelje. Na mnogim slikama se pojavljuje i svojevrsni promatrač, lik nalik autoru, u sjedećoj pozi prekriženih ruku.
– Volim film “Kum”, a Michael Corleone sjedi u toj pozi. Da mogu, sad bih držao i mačkicu u naručju, što takvi tipovi rade – našalio se pa nastavio: – Ja sjedim na taj način i, ako već radim autoportret, pokušavam ga smjestiti najbliže onome kako se zamišljam. Konkretno, na slikama se pojavljuje kao netko tko je najbitniji u procesu, a to je promatrač. Promatrač na mojim slikama sam, naravno, ja koji promatram svijet i slikam svoju i svakodnevicu ljudi koje srećem. Smatram da se u tim najnormalnijim, svakodnevnim događajima kriju najzagonetnije stvari i prave drame i one su mi dugi niz godina inspiracija. Što se tiče samog naslova izložbe, “Svijet bez mjere”, ne radi se tu o osjećanju viška ili manjka granica, već je slikao žitelje svijeta koji osjeća.
– Slikao sam ljude na način kako ih osjećam u određenim trenucima i pokušao ih zamisliti kako bi se ponašali u trenucima koji su krajnji. Zato su tu i slike koje se vezuju uz ljudske nagone. Naravno da svijet osjećam nemjerljivim, ali upravo to osjećam i kao nešto što ne pomaže. U kakofoniji mjera i zvukova kao da gubimo tlo pod nogama. Sjetio sam se u tom kontekstu sukoba Sartrea i Camusa nakon kojeg je Sartre posprdno Camusa nazvao ‘onaj čovjek mjere’. Čak se usudio napisati tekst u kojem spominje ‘pobunu mjere’ što tada nikome nije bilo jasno. To u biti znači da pobunom dolazimo do mjere. Ja ne zazivam pobunu, ali čini mi se da bi svojevrsna pobuna bila poželjna. Moram se tu osvrnuti i na ideju progresa koja je nosila 20. stoljeće, a onda si pomislim kakav je to progres zbog kojeg nam oceanima plutaju otoci plastike. Ja s tom mjerom zazivam progres koji je održiv, koji zahtijeva balans između osjećanja stvari oko sebe i onoga što nazivamo tehnološkim napretkom – veli umjetnik pa kroz spomen Camusa i Sartrea, koji nije slučajan, otkriva još jednu strast. Čitanje.
Lakše je biti mladi slikar
– Bez čitanja bili bismo puno gori no što jesmo. Knjiga me sukobljava sa samim sobom. Književnost mi je omogućila da pecam s Huckleberryjem Finnom, da proživim tisuću života. Ovaj mi život ne omogućava želju za apsolutnim koja mi treba, to mogu samo kroz umjetnost – kaže pa na pragmatično pitanje o isplativosti slikarstva i infrastrukturnoj potpori za kraj odgovara:
– U ovoj zemlji puno je lakše biti slikar s 25 godina, nego poput mene čovjek s 55, kad je najzreliji i kad očekuje narudžbe. Da bismo to mogli, morali bismo imati zapadni sustav koji podrazumijeva kvalitetne galerije, promotivne časopise, scenu, a to je nešto što ovdje izostaje. Zato se oduvijek bavim drugim poslovima kako bih financirao ovo čime se bavim. Slikarstvo proizlazi iz onoga što je Van Gogh nazivao porokom. Kad jednom osjetite stvaralačku moć, to postaje opsesivno i tjera na stalno dokazivanje samome sebi. To je nešto za što ste kao kockar spremni prokockati kuću. Ja sam profesor na Akademiji i to mi je posao, a slikarstvo je vrsta hobija. Poput čovjeka sam koji poslije radnog vremena trči doma i radi makete željeznice. Zašto? Zato što ga to upotpunjuje.
bla,bla