Domaći Route 66, stara cesta D-1 prema moru, dobila je novo gastronomsko mjesto – bistro Old Shatterhand u Selištu Drežničkom, svega nekoliko kilometara prije ulaza u Nacionalni park Plitvička jezera. No, ne samo da je ovo najnoviji restoran na D-1, ne da su ovdje najbolji burgeri između metropole i Dalmacije, već je na ovoj dionici to najveseliji lokal u koji smo ušli proteklih desetljeća.
– Šljivovica za dobrodošlicu! Na kuću! Dvije? Ma može i tri, četiri, pet... – govori Zlatko Ružnić (36), pa dodaje:
– Što više popijete, to će vam se hrana činiti ukusnija. Ako i nije nešto, poslije nekoliko rakija bit će fenomenalna. Garantiram! – šalu na svoj račun tjera vlasnik Ružnić i ne staje:
– Kad se malo popije, sve odgovara, čak i hrana iz naše kuhinje! Znate, moja supruga je šefica kuhinje. A i restorana. Mene tu malo tko što pita.
Novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab dobio uglednu nagradu za svoje reportaže iz Azerbejdžana:
S 9 godina već pohao piletinu
Smiješak je gostu odmah na usnama kad je ovakav veseo doček. Kao da ste došli prijatelju u kuću, a ne u još jedan restoran uz cestu. Da se razumijemo, iako nismo pili šljivovicu (?!) zbog službenog automobila i noćnog povratka prema metropoli, hrana je ovdje itekako ukusna i uz – mineralnu!
– Iza šanka sam cijeli život, odrastao sam muvajući se po kafićima i kuhinji. Dobro znam kakav je to posao. Djed Čedo je 44 godina i 3 mjeseca bio konobar, otac Refik i mama Biljana sad će proslaviti četiri desetljeća kako su ugostitelji... Pa ja sam već s devet godina u kuhinji pohao piletinu u Njemačkoj! Dobio sam meso, jaja, brašno mrvice. I – peglaj. Po 50 pilećih bečkih svaki dan. I navečer od oca 10 maraka u džep. I danas je sve isto, meso, jaje, brašno, mrvice i – peglaj. I brini se o gostu! – kaže Ružnić.
Koliko ste šljivovice potočili gostima u ovih godinu dana koliko radite?
– 200 litara! Počastimo svakog koji nam dođe, konobari stalno hodaju s rakijama na kuću, ovdje bi čovjek mogao doći na jednu baklavu i piti od jutra do sutra! Ma nikakav problem, glavno da su nam ljudi zadovoljni. Eto, u posljednjih nekoliko tjedana dečki su na šanku potočili 50 litara šljivovice. Imamo i još! Sve domaća, lička, od naših susjeda tu iz kraja...
Supruga Almira Ružnić (33) šefica je restorana. Mladi bračni par vodi Old Shatterhand pun entuzijazma.
– Kako sad priča i ne zaustavlja se, tako smo se i upoznali. Radila sam kao djevojka u jednom frizerskom salonu i on je dolazio svaki tjedan bar dva puta na brijanje. I tako mjesecima. Bilo je to puno brijanja. I što ću, on pršti od zabave i pozitive, od dva puta tjedno mi smo sada tu od jutra do sutra zajedno. Eto danas smo 12 godina u braku, imamo tri kćeri Vanesu, Neu i Unu. I s njima nam baš nikad nije dosadno, eto to i gosti vide... – govori Almira.
Konobar prilazi stolu, a na taci 20 šljivovica. Pita gosta stol do:
– Jeste za još jednu? – ispituje i ide od jednog do drugog stola.
– Naši konobari imaju otvorene ruke, ako je tko na večeri dva-tri-četiri puta zaredom, počastimo ga! Pa ljudi smo, zar ne? Nije sve samo novac. Vratit će se opet, zar ne? – govori par Ružnić.
Burgeri su im forte. Chicken burger (bijeli domaći umak s češnjakom, pileći file, salata i krumpirići), Shatterburger (pljeskavica, BBQ umak, slanina, sir, salata i krumpirići), a cijena je 69 i 79 kuna. Za jelo s prilogom, u kvartu u kojem dolaze turisti sa svih strana svijeta, cijene mogu ići i u nebo. Tu nisu, pristupačno je i za nas domaće.
– Zlatko je, u doba kada sam bila pred porodom, kuhao sam. I bili su neki motoristi devet večeri u restoranu. Kako imamo mali menu, jer na njega stavljamo samo ona jela koja bismo i mi jeli, koja kuhamo i kod kuće našoj djeci dečki motoristi su u nekoliko dana pojeli cijeli meni, uzduž i poprijeko. Nisu više znali što bi, pa im je on napravio burgere kakve mi jedemo. Tada nisu bili na meniju. Ovima se to toliko svidjelo da su sljedeća četiri dana dva puta dnevno jeli burgere! – kaže Almira.
Otada su burgeri, ali burgeri koji su u – lepinji (!) hit ovog mjesta. Pljeskavica je od smjese sarajevskih ćevapa. Hvale ih i domaći, preporučuju iz okolnih mjesta, od Slunja, Drežnik Grada do Rakovice te upućuju “U Old Shatterhand na burgere, nećete ostati razočarani”.
– Pohvale za burgere stižu čak od Amerikanaca! Od ljudi koji dolaze iz zemlje hamburgera. Eto, turistički agent Jason, s kojime često tu na Plitvičkim jezerima surađujemo, rekao nam je: “Živim na Manhattanu, ali nikad nisam jeo bolji burger! I svoje će goste, umjesto u okolne restorane gdje se jedu tartufi i steakovi, voditi ovamo, gdje je domaća atmosfera – kaže Petra Hodak (27) koja im pomaže oko stranih gostiju.
– Neki dan nam je bio i scenarist Marvela Benjamin Raab. I on je na odlasku rekao kako je oduševljen...
Zašto ime lokala Old Shatterhand?
– Na Plitvičkim jezerima snimao se Winnetou, a tako se i zove dugogodišnji pansion mojih roditelja. Pa eto, sad smo nas dvoje, mlada generacija, otvorili restoran imena – najboljeg bijelog prijatelja Winnetoua. Old Shatterhanda. Ljudi to zapamte, pogotovo Nijemci koji obožavaju Karla Maya. I zašto da se uvijek restorani isto zovu? Po imenu mame, sestre, kćeri... Ovako je drukčije. A to mi i želimo biti! I jesmo – smiju se...
Gostoprimstvo naših baka
Nedavno su im bila djeca iz Udruge Mali zmaj na izletu u Nacionalnom parku, pa kod njih na klopi.
– Za klince radimo burgere Lil Shatter. Malo pecivo, pljeskavica, kečap i zelena salata. I pomfrit! Riječ je o mališanima s teškim djetinjstvom, djeci bez roditelja, koji su mogli jesti burgera koliko god su htjeli! I soka koliko god je išlo. I kad su odlazili, svaki je još dobio i za sladoled, a rekli smo im: “Ispričavamo se što ste morali trpjeti našu hranu.” Pričali su poslije kako im je to bio najljepši dio izleta na Plitvička jezera – govori Petra Hodak.
Kad gosti odlaze, ovdje ih čak veselo ispraćuju do automobila, otvaraju vrata, pa čak i kucaju na prozor. Kad ovi spuste prozor, ubace im dva-tri bombona. Zaista prijateljska atmosfera.
– Uvijek su stranci pamtili kada su sedamdesetih i osamdesetih dolazili u naše krajeva – naše gostoprimstvo. Netko bi im iznajmio sobu, pa onda i narezao pršut, sir, dao vina, što god je doma imao. I mi se tim receptom vodimo danas. Pa nam se gosti vraćaju, pa oni nama donose poklone! I tako to ide u krug... Eto, njemačka obitelj Göbel–Mlinac svakog puta nam donese figurice iz Winnetoua, Indijance, dream-catchere...
Jedu se ovdje i bifteci, ramsteci, steakovi T-bone, ribeye, Tomahawk, imaju i vegetarijansku salatu, vege-burger, ali i gurmansku pljeskavicu, miješano meso, ćevapi, pileći bečki...
I u kuhinji je veselo, u njoj rade šefičina sestra Admira, kuhar Mate kojeg zovu Glavonja, sa šljivovicama po terasi i restoranu šeću konobari Dado, Dragan, Mlinjo, Stipe, a za šankom je “mali” Mićko – Ličanin visok dva metra.
– Najneobičnija recenzija koju smo imali bila je kad je jedna žena rekla: “Znate, da sam kojim slučajem krava, pa ja bih najradije završila kod vas, u vašim burgerima! Ne bi mi bilo žao” – smiju se. Hrana, iako sjajna, nije najveći forte ovog mjesta. Isplati se tu, na putu, stati, pa vidjeti iz prve ruke što je gostoprimstvo. Mogli bi i drugi ugostitelji, restorateri, ovdje stati na kratko, vidjeti kako se gosta čeka i ispraćuje raširenih ruku...
Ponovno najezda smrdljivih martina, ali možete ih se riješiti uz pomoć ovih trikova