Kod imena autora teksta s temom o restoranu trebalo bi, uz “napisao”, pisati i “jeo”. A gdje se ovog tjedna jelo? U restoranu Shawarma Arabia, prvom jordanskom restoranu u zemlji. U metropoli, u Gajevoj 23, pokraj Bang & Olufsena, na mjestu na kojem je nekad, sjetit će se Zagrepčani, bila kultna pekarnica sa sjajnim buhtlama, danas je – egzotika. Nešto sasvim drukčije, novo, otvoreno početkom mjeseca... Prvi jordanski restoran u gradu. A nismo samo jeli nego i razgovarali. Priča Jordanaca Raeda Arafata (55) i njegova bratića Zaida (39) je sjajna.
Cipele ‘s noževima’ i hrvatski
– U Zagreb sam došao kao 16-godišnjak, uskoro će četiri desetljeća od moje prve šetnje ovim gradom... – kaže Raed Arafat pa nastavlja:
– Došao sam studirati ekonomiju, a kao i svaki stranac trebao sam naučiti jezik. Bila je 1983., a nisam želio ići na Filozofski fakultet i svaki dan ponavljati a, b, c, d... Svaki dan isto. I jednog dana, vozio sam se tramvajem po Trešnjevci, vidim da svi imaju neke cipele s noževima i da ih jako puno ljudi nosi. Sišao sam na stanici na Trešnjevačkom placu i krenuo za njima. Da vidim kamo oni to idu. Ispalo je idu u Dom sportova! Na klizanje! Unajmio sam klizaljke i krenuo. Pao sam 50 tisuća puta, ali svidjelo mi se. Od jutra do sutra bio sam na klizanju. U Domu sportova, na Velesajmu, na Šalati. Klizao sam i upoznavao ljude. Tada Zagrepčani nisu znali mnogo engleski, a ja nisam znao hrvatski. Ja sam njih učio engleski, oni mene hrvatski. Riječ po riječ. Kako se piše, kako se govori. Za tri mjeseca moj je hrvatski bio perfektan! Na Filozofskom fakultetu čudili su se kako netko može govoriti hrvatski tako čisto nakon svega šest mjeseci. Kasnije sam prošao zemlju od Rijeke do krajnjeg juga i zaljubio se.
U Hrvaticu, dakako?
– U zemlju. Ali i u Hrvaticu. Vesnu sam sretao kod Studentskog doma Šara. Bila je to tada Lenjingradska, danas Nova cesta. Sreli smo se na cesti jednom, dva puta, tri puta, pozvao sam je na piće. Bila je prekrasna plavuša. Odbila me. I onda sam je sreo opet, pa opet i opet. Na kraju, pristala je. Danas smo u divnom braku 35 godina! – kaže Raed pa nastavlja:
– S mnogo ljudi sam se sprijateljio, imamo i prekrasne kumove Tiška i Dudu.
Kako to da ste iz Jordana, kao 16-godišnjak, završili u Zagrebu?
– Trebao sam ići iz rodnog Ammana studirati u Saudijsku Arabiju, već sam bio spreman za Rijad. Međutim, nastao se neki problem i to je propalo. Već je bilo kasno za molbe za fakultet. Htio sam otići u vojsku. Hodao sam gradom, nisam znao što ću. Na putu kući prošao sam pokraj jedne ambasade, pa druge, a treća je bila ambasada Jugoslavije. Ušao sam i rekao: “Htio bih studirati u vašoj zemlji!” Čovjek me pogledao i rekao: “Imaš putovnicu? Pričekaj malo vani.” Pozvao me za pola sata i rekao: “Evo ti viza”. Bio je ponedjeljak. Dva dana kasnije, u srijedu, bio sam u Beogradu. I tako sam došao, sasvim slučajno. Putujem cijeli život. Prvi sin Isam rođen je u Zagrebu, kći Dina u Iraku, sin Rashad u Saudijskoj Arabiji. Živjeli smo u Bahreinu, Dubaiju, vratili se u Jordan. Pa u Egiptu. Na kraju, rekao sam rođaku prije Nove godine: “Idemo u Zagreb! Tamo je najljepše, tamo ćemo živjeti”.
U videu možete pogledati recept za Big Mac umak:
Šavarma je kebab, a ne obrnuto
I eto ga. Otvorili ste restoran?
– Otvorili smo 2. rujna. Čekali smo dok chef Zahre ne stigne u Zagreb iz Jordana. U ova prva dva tjedna svi koji su došli bili su zainteresirani od prvog zalogaja. Sa svakim smo gostom porazgovarali i pitali ga: “Kako vam je? Što kažete na šavarmu?” I svi su, redom, rekli: “Ukusno. Izvrsno. Yummy!” Već na prvom zalogaju čuli bismo: “Mmmm...” a gosti u pravilu zatvore oči.
Što je jordanska šavarma?
– To je ono što vi poznajete kao kebab. U Jordanu je to nacionalno jelo, jede se svaki dan, u školi, na faksu, u državnoj službi, na cesti, s ljubavnicom, sa ženom, s roditeljima. Jede se od deset ujutro do tri ujutro. Ma non-stop!
Zašto šavarma, a ne kebab?
– Šavarma je pravo ime za kebab. Šavarma na turskom znači meso koje je pripremljeno tako da se štap na vatri uspravno vrti. A kebab, to je zapravo faširano meso koje se vrti vodoravno. Na ražnju. Tu je razlika! Kebab je nešto sasvim drugo od onoga što vi mislite – kaže bratić Zaid. On ima suprugu Suadu i jednogodišnju djevojčicu Tiju. Raed i Zaid su kao prst i nokat, deset godina bili su u Dubaiju, a sad su u Zagrebu. Poput braće su.
Jela koja poslužuju stoje već od 30 kuna pa naviše. U jednoj tortilji s piletinom ima 15 raznovrsnih začina, u tortilji s teletinom 11. Krumpirići se rade s deset začina.
– Začini su tajna... Imamo ih više od 35 vrsta. Samo nas dvojica znamo recept. Čak ga ne zna ni naš kuhar Zahre – smiju se pa dodaju:
– Muškatni oraščić, cimet, crvena paprika, curry, kardamom... svega tu ima. Tko želi, začini jalapeño papričicom... Ovakvo gurmansko iskustvo dosad u Hrvatskoj nismo imali.
Kako pripremaju svoja jela, brzo otkrivaju:
– Teletina i junetina su iz Vrbovca, a piletina iz Međimurja. Meso se ispire, dezinficira, reže na tanke slojeve i marinira 24 sata. Svako jutro slažemo friško. Drugo jutro slažemo meso na štapove dugačke 120 centimetara i oni idu na pekač. Mnogi u Europi spremaju na strujnom pekaču, no mi smo inzistirali na pekačima na plin. Tako dobivamo okus reš pečenog mesa. Zatim ide u tortilje. S piletinom ide umak od češnjaka, a s teletinom umak od prženog oljuštenog sezama, odnosno tahinija. Umake radim ja! Od prvog zalogaja ima okus mesa, a tek onda osjetite ostale okuse začina, jedan po jedan...
Što dalje, prva dva tjedna su iza vas?
– Od ovog tjedna bit ćemo i na Woltu, a želimo se proširiti na cijelu zemlju. Dubrovnik, Zadar, Novalju... Vidimo da ljudima naša hrana itekako odgovara! A bilo bi i šteta jer imate sjajnu međimursku piletinu, a hrvatska teletina među najboljima je koje sam u životu jeo.
Ovo vam je bio prvi intervju?
– Prvi u životu! I svidjelo nam se... Mogli bismo i češće!!
dodjite malo u Leskovac da vidite sta je rostilj! Kakva crna shawarma? hrana za sirotinju i krajnje nezdrava. Arapska varijanta americke brze hrane