Trajekt za Hvar samo što nije krenuo. Posljednja stvar prije nego što ćemo isploviti – na kiosk po cigarete i bocu vode. Kiosk na željezničkom kolodvoru. Ili autobusnom, kako hoćete. U Splitu je sav tranzit unutar nekoliko metara. Bila je, lani, tu u krugu i zračna luka... Hidroavioni.
– Dobar dan – veli prodavač.
Gledam, poznato lice. Tetovaže, kapa na glavi, ogrlice... Znam ga odnekud. Brzo mi sijevne – tata Karabatić! Guglat ću kasnije ime Ivica Karabatić. Otac slavne Ave, eto, radi na kiosku Tiska... Kupujem kod njega, razmijenimo par rečenica, nešto o požaru, no u razgovor se ubacuje gospođa. Ona ništa ne kupuje, tu je zbog – njega.
– Joj, danas je meni tako vruće, a kako je tebi? – ispituje ga nježnim glasom.
On ne trza. Gospođa u 50-tima se trudi, nešto bi mu se približila, ali on sav u poslu.
– Evo, mladiću, sritan put – kaže meni Karabatić. Tih par kuna s njegova kioska sat vremena kasnije postaje – trivijalno. Neprimjetno.
Kafić za domaće
Na Hvaru, brzo to shvatim, bez 500 kuna teško ću provesti dan. Ono, za kavu. I sok. Sladoled. Pa opet na bankomat. Ali ne, tražim rješenje. Mora ga biti.
– Čuj, ima li gdje kave za 10 kuna – pitam konobara na rivi. Kod njega je – 14. Drugdje i 20.
Hvar je skup. Pizza, ali komad, ono jedna šnita – 80 kuna. Pivo 55? Bio sam u Stockholmu i Göteborgu, to su te cijene...
– Ima, idi u Rintintin. Tamo mi domaći odlazimo.
Nije daleko, odmah iza crkve. Kod Matka.
– Pikado jednu kunu, decilitar vina šest kuna, kava sedam... – nabraja mi. On s jedne strane šanka, ja na barskoj stolici. Čini se normalno, zar ne? Ali ovdje su te cijene egzotika. Pa limenka Coca-Cole u nekoj trafici, još ne radi ni celebrity osoba u njoj – 40 kuna. Limenka, 0,33. Ljudi moji... Previše je. Strancu možda nije, ali mi domaći ovdje se osjećamo kao stranci. Pa tko si to može priuštiti...Ma čovjek bi Matku stisnuo ruku, tako jeftino nije kod mene u kvartovskom kafiću na Trešnjevci.
– Litra vina, našeg domaćeg, svirče, ti je 60 kuna – veli on. Okrenem se, terasa mu puna.
– Idi u Galeb, cijene su im iste kao kod nas. Ali zaboravi centar, tamo nećeš pronaći ništa jeftino.
Oko nas sve domaći gosti.
– Stranac mi uđe, eventualno, ako želi na WC. I to je to... A mi ti radimo cijelu godinu, jedini smo kafić koji radi non-stop. I nas stranci previše ne zanimaju.
Pelinkovac, pitam ga za cijenu. Kopam, da nađem nešto astronomski, hvarski...
– Pelin? Deset kuna – nastavlja Matko. Ne da se. Ovo je egzotika!
– Do kud smo došli, da se divimo kavi za sedam kuna – kažem.
– Čuj, zadnjih pet-šest godina cijene su kod drugih otišle u nebo. A da te ne oderu, moraš otići... – priča pa zastane.
– Vidiš cestu. E kreni cestom od centra i, kamo god dođeš, cijene će biti normalne – poentira on.
Pozdravljam ga i spuštam se u grad. Teško je pronaći domaćeg. Hvaranina. Ili su sezonci ili stranci.
– Stihija je... – veli mi jedan. Sjedimo na hvarskom trgu, gledamo tu silnu mladost koja prolazi, koja ostavlja tisuće kuna, koja troši kao pijani milijarderi.
– Eto ti, prvi kafić koji je bio u Hvaru, a vlasnik mu je bio Miko Zaninović, ti nije imao ni ime jer bio je jedini! – govore mi domaći.
Je l’ živ, pitam?
– Naš Miko? Naravno!
Kamo ovo vodi? Pijani milijarderi, hoće li dolaziti zauvijek?
– Proći će ovo, znaš... To je kao neki trend, moda, to partijanje, ta akcija, te cijene. Vratit će se sve na staro, treba pričekati, da se ispuše taj, kako bismo mi rekli – đir....
Smetao mu čempres
Ostavljamo se novca, nije sve u novcu. Prebacujemo na šalu. Netko se sjeti anegdote stare dva dana. S vjenčanja u franjevačkom samostanu.
– Eto, ove subote. Mislim da je bila Finkinja, a on Šveđanin. I pazi, molim te, što su oni htjeli učiniti. Tamo raste stari čempres, ima i 500 godina, tek kad njega vidiš shvatiš što je vrijeme, što su stoljeća... – govore domaći.
I, što je bilo?
– Taj mladoženja, izvukao neku pilu, da će on otpiliti jednu granu jer mu, eto, smeta za kadar s vjenčanja! A čempres zaštićen, nema tko ga nije zaštitio od nadležnih službi. A ovaj ‘oće rezat. Pa svećenik je skoro pao u nesvijest.
I što je bilo, nastavljam.
– Ništa. Zaustavili luđaka. A on se još kasnije žalio, pazi, da su mu pokvarili svadbu, njegov dan.
Vadim mobitel, na brzinu računam, 500 puta 365.
– A čempres star 182.500 dana. A njemu, eto, pokvarili jedan dan...
– Baš tako!
Jedan se sjeti druge anegdote.
– Eto, tu na rivu, u Carpe Diem, došao neki djedica. Išao na brod pa sjeo popiti kavu. I donesu mu račun, ne znam, recimo 25 kuna, a deda izvadio 6 kuna. I rekao konobaru: “Evo ti za kavu, a ovo ostalo... to je netko nešto drugo pio!”
Grad Hvar ovog ljeta zasluzuje najvisu ocjenu,osim sto mu fali jos par tuseva i WC a na plaži kao u nasoj sjevernijoj zupaniji!