Kuhana zelena žaba, pohani rak, puž u maslinovu ulju i goveđem umaku, pečena jegulja s travama, teleće pečenje na turski način, krafne od riblje ikre, hladetina od kečige... Zvuči kao izbor jela po narudžbi nekog restorana s barem jednom Michelinovom zvjezdicom, no to su u stvari neki od specijaliteta sa stolova plemstva iz doba Zrinskih u 16. i 17. stoljeću. Pobrojio ih je Mađar Bela Radvanszky, a na njih je podsjetio i Darko Varga u knjizi “Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih” u sklopu biblioteke Historia Croatica nakladnika Meridijani iz Samobora u povodu 450. godišnjice Sigetske bitke i pogibije Nikole IV. Zrinskog. U to vrijeme prehrana je išla po onoj “siromah jede kad može, a bogataš kad je gladan”.
Plemstvu je ručak počinjao u vrijeme u koje se danas doručkuje, često već u 9 sati, a večera već u 15. Kasnije su početak blagovanja pomaknuli za jedan do dva sata. Na stol su se donosila jela u sljedovima, po tri za svaki obrok. Mesa i sira bilo je u izobilju. Zrinski su bili poznati po uzgoju stoke koju su izvozili i u Veneciju. Zbog goveda su se Nikola i Petar Zrinski sukobili s bečkim dvorom koji nije odobravao to što Zrinski goveda voze u Italiju. Car Leopold uveo je i zabrane. Ban Zrinski se u Beču pravdao da bi on i njegov brat bili siromašni ljudi da ne trguju, a i odakle bi namakli novac za ratovanje i držanje vojske? Meso s imanja Zrinskih bilo je u Europi na dobrom glasu jer su se goveda kretala za vrijeme paše. Proizvodili su i ovčje i kravlje sireve, među kojima i parmezan, te sir od bivoljeg mlijeka. Riblji jelovnik na stolovima plemstva tog doba uključivao je šarane, pastrve, štuke, somove, mrene, karase, lipljene, klenove, čikove, morune i druge vrste. U knjizi recepata iz 17. stoljeća našao se i onaj za prosjački umak: “Skuhavši ribu u kupusu, nasjeckaj puno luka, poprži na ulju, posipaj malo brašna i dodaj sok od ribe, unutra biber, šafran, đumbir, posluži na tankoj kriški; ovo posebno paše uz čika i manjića”.
U slučaju da je riba počela smrdjeti, ubacivala se u hladnu vodu i ispirala sa solju i mekinjama. Važnu ulogu u začinjanju imao je ocat koji je služio i za dezinfekciju, ali i kao lijek protiv kuge. Kao zamjenu za ocat znali su koristiti limunov sok. Zanimljivo je da postoji i kuharica koja se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici vodi pod naslovom “Rukopisna knjižica kulinarskog umijeća čakovečkog dvora Zrinskih iz 17. stoljeća”, koju neki drže početkom hrvatske literature o kuhanju, i dio je zbirke knjiga o domaćinstvu “Zriniana: Domestica & Economia” Nikole VII. Zrinskog (1620. - 1691.). Među jelima koja su se pripremala su mladi golub s vrhnjem, govedina s crnom juhom, pile s ogrozdima, guska sa slaninom, kaša od pluća i teleće jetre, svinja s octom i lukom, kuhana divlja svinja, svinjska njuška s kupusom, jelen s umakom od đumbira... Za doručak se pila voda začinjena cimetom, aqua vita (“voda života” koja se ubraja u rakije), prepečeno vino ili vinjak te ljuti pelinkovac. Kako navodi autor, žene su prepečeno vino flambirale u zdjeli, dodavale meda, grožđice i smokve i miješale dok se ne ugrije. Pilo se iz pozlaćenih čaša, rjeđe iz zlatnih, od kojih su neke bile ukrašene rubinima.
Postojale su i srebrne “čaše koje prevare” s više odvojenih komora za više vrsta pića kojima su se zbunjivali gosti. Moderne su bile i emajlirane čaše ukrašene motivima cvijeća, a potom i staklene. Zrinski su imali velike vinograde i proizvodili vina. Zapisan je jedan savjet dvorskog kuhara za aromatiziranje vina i čuvanje da se ne ukiseli: “Da bi imao vino muškatnog mirisa, uzmi cvijet bazge čim se otvorio, lijepo osuši u hladu i na vjetru, sačuvaj u čistoj zdjeli da ne pokupi prašinu, a kad je berba stavi u vrećicu, objesi u mošt i neka vrije zajedno i svakako izvadi iz bureta dva puta i iscijedi u bure, i tako radi dok ne provrije, ali nakon iscjeđivanja, vrećicu ponovo pusti u mošt”. Uz bazgu, koristili su se i slatki korijen, muškatni oraščić, galanga (začinska biljka iz Azije), tamjan... U slučaju da je vino potamnilo i izgubilo boju, kuhar savjetuje da se u bačvu ubaci med, tri lonca vode i zdjela šljunka.
“Ako vino smrdi, izvadi vreli kruh iz krušne peći, stavi u vrećicu, narezan na komade, i pusti u vino. Tri puta ponovi i tako će vino imati dobar miris”. Pila se i medovina. Med je u ono doba bio toliko bitan proizvod da je Hrvatski sabor 1642. godine zabranio strancima i inozemnim seljacima da u kraljevini kupuju med, a 1660. je zabranjen i izvoz meda. Sabor je kasnije uveo i poseban porez na trgovinu medom, pa je na svaku centu (oko 56 kg) trebalo platiti 20 denara. Zrinski su med proizvodili na više posjeda, a pčele su se upisivale na popise stoke. Kuhali su i medeno pivo u koje su ubacivali i muškatni oraščić i cimet. Jedan od omiljenih likera bio je pelinkovec od pelina. Zanimljiv je i detalj da je Nikola VII. Zrinski u trećem pjevanju Sigetske tragedije zapisao i riječ kava. “Skender, ako želiš, skupa ćemo poginuti,/uz vruću kavu duge riječi iskovati,/a tada do zore spokojno spavati.../ Plemstvo se u to doba, kako piše D. Varga, nastojalo distancirati od turskih običaja, uključivši i pijenje kave.
A što je jela obična raja? Oni se prežderavali kao i ovi današnji sotonisti.