Ma ko će to pravit’. Vidiš da je nema ni u cjeniku, napravim je samo nekad, kad mi se da – odmahnuvši rukom govori konobar u “Boleru” nakon što sam za vrućeg popodneva pokušala naručiti limunadu, donoseći mi ubrzo drugo osvježavajuće hladno piće. Malo kasnije doznajem kako je slično u lokalu u blizini bio prošao i Dino Rađa koji – kaže priča – od limunade nije htio odustati pa je konobara tražio da mu donese limun, da ga sam iscijedi.
Vide se Korčula i Hvar
Valjda je to tako na Pelješcu, komentiramo smijući se i uživajući u pogledu na more i barke u Lovištu, najzapadnijem mjestu na poluotoku s kojeg se vide Korčula i Hvar. Da biste došli na ovaj “špic” poluotoka, morate proći cijeli Pelješac.
– Mi ovdje suncu kažemo laku noć – slikovito će Bosiljka Bilčić govoreći kako taj zalazak sunca u njezinu ljupkom mjestu smještenom u prekrasnoj vali svakoga dana fotografira gost iz Slovenije jer zalazak nikada nije isti.
Upoznajući nas sa svojim mjestom, u koje se prije podosta godina doselila iz obližnjega raja za surfere, Vignja, kaže nam kako je u Lovištu najmanje Pelješana te da je oko 85 posto stanovnika podrijetlom s Hvara. Uostalom, najstarija je kuća ovdje ona doseljenika iz Gdinja, Ante Viskovića. U njoj se danas nalazi pošta.
Pokraj je samoposluga, jedina u Lovištu. Frano Bonković, šef mjesnog odbora, kaže da im ona više nije dovoljna i da mora čekati na red po pola sata, kao da je u Dubrovniku. Nasuprot samoposluge igralište je za djecu, malo dalje je štand OPG-a Luketin s travaricom i lozovačom (po 50 kuna) te orahovcem, višnjevcem, medicom, likerima od ruže, šipka, rogača i limuna (pola litre je 60 kuna), lavandom, sapunima... Mladi gazda povremeno izvadi gitaru pa zasvira...
Prvi su gosti došli 1935.
U Lovištu nema hotela, smještaj je privatni, u apartmanima ili vilama s bazenom, ili u jednome od tri autokampa, kanalizacija će se početi praviti sljedeće godine, a radovi će trajati pet godina. Mjesto za odmor sada biraju obitelji s djecom i ti gosti ovdje ostaju najmanje deset dana. Dolaze ovamo Slavonci, Sarajlije, Hercegovci, ima i stranaca, ponajviše Poljaka.
Cijene su umjerene – kava je osam, pola litre točenog piva 18 kuna. Domaćini su ljubazni, što ih je valjda naučila duga tradicija turizma koja u Lovištu datira još od 1935. godine, kada su ovamo došli prvi gosti i to devetero odraslih i sedmero djece iz Zagreba. Odsjeli su u nedovršenoj kući vlasnika Ljube Huljića i spavali na slamaricama. Vlasnikov je sin poslije otvorio prvi pansion u Lovištu, Tamaris, koji je danas dan u koncesiju Poljacima.
– Naša je budućnost u nautičkom turizmu – govori Frano Bonković objašnjavajući kako je u planu izgradnja marine sa 75 vezova.
Sada je u Lovištu dvanaest bova, no jahti koje ovamo dođu bude puno više. Lani je među jahtašima u Lovištu, govori nam Bosiljka, bio i mađarski premijer Viktor Orbán. Stigao je, inkognito, objedovao u Trumbeti, jednom od čak devet restorana ovoga maloga mjesta s malo više od dvije stotine žitelja. Na piću je bio u Boleru, jednom od dva ovdašnja kafića, a dva dana nakon boravka na Pelješcu – zatvorio je granice Mađarske za strance i uveo obaveznu samoizolaciju po povratku iz inozemstva. Doznajemo te zanimljivosti u obilasku Lovišta.
Prošavši središtem mjesta, gdje se nalazi većina restorana, stižemo do plaže na kojoj mještanin Stipe Rudan čisti šanpjera ulovljenog na Palagruži. Društvo mu pravi Sarajlija Hajrudin Alić koji u Lovište dolazi posljednja tri desetljeća. Pozdravaljući se s njima, krećemo ka Bilim dvorima, danas oronulom apartmanskom naselju sagrađenom za bivše države. Putem prolazimo pokraj kuće nogometaša Gorana Vlaovića, naposljetku stižemo do Bilih dvora pa se spuštamo do mora, do pelješke podružnice restorana Korkyra iz kojeg iz kuhinje proviruje nasmiješeni vlasnik Aleksandar Džaja.
– Dođem se tu odmoriti – kaže, vrativši se u kuhinju, a mi se zaputismo na počinak u ovome mirnom mjestu u kojem vas izjutra može probuditi jedino cvrkut ptica.
Orebić: Nastupi klapa i eno-gastro manifestacije
Ima nešto privlačno u tom ležernom dalmatinskom stilu života kojim odišu Pelješac i Orebić i gdje vam se ponekad čini da i vrijeme sporije teče. Osim u čistome moru i finoj hrani (u konobi Korta odlične su lignje s grila, za 90 kuna s prilogom), u Orebiću ćete doznati kako su i oni imali svoje Romea i Juliju. Baldo Mimbelli bio je jedinac najvećeg brodovlasnika i mecene Orebića, kapetana Antona Mimbellija, koji je u 19. stoljeću napravio vodovod u mjestu. Njegova odabranica bila je kći guvernante, imena joj nitko ne pamti. Ljubav je bila zabranjena.
Na starom kapetanskom groblju ponad Orebića, tik uz crkvu Gospe od anđela počiva obitelj Mimbelli, a njihov mauzolej resi mramorni i pozlaćeni kip “Zaspala vlastelinka” koji je izradio Ivan Rendić. Djevojka u ruci drži naopako okrenut vrč, što simbolizira kraj loze Mimbelli koja se ugasila Baldinom smrću.
Ove je godine na cijelome Pelješcu osjetno više turista no lani, a što se tiče same općine Orebić – koja se proteže od Lovišta do Trstenika, u prvih ih je sedam mjeseci ove bilo 134.700, gotovo dvostruku više no prošle godine, doznajemo od Marka Galiota, stručnog suradnika u TZO Orebić. I dok su nekoć najbrojniji gosti ovdje bili Česi, posljednjih su godina primat preuzeli Poljaci, Česi su peti, Hrvati odmah iza njih. budu li mjere dopuštale, Galiot najavljuje bogat program tijekom sezone, a već sada svake se nedjelje na otvorenome održava nastup klapa, dok je srijeda rezervirana za eno-gasto okuse Pelješca.
Propala i ova sezona! Nigdje nikoga!