S kupina korejskih turista zaputila se, ima tome sada već neko vrijeme, u Draganov mlin. Odlučili su se za to ponukani pričom da negdje na Žumberku još postoji stari mlin koji ne samo da radi nego u njemu živi i njegova vlasnica, sasvim sama, okružena šumom, brdima i svakojakim zvijerima. I još je prešla devedesetu. Kad su, nakon raspitivanja među Žumberčanima, napokon saznali koji put vodi do legendarnog mlina smještenog na kraju doline Slapnice i koji sat kasnije i stigli do njega, na vratima ih je doista dočekala vlasnica Nada Mauzer. S puškom dvocijevkom u ruci. Korejci su se od straha brzinom munje okrenuli i otišli, nisu se usudili izvaditi ni fotoaparate i koji put škljocnuti ni vodenicu, ni baku, ma ništa.
– Mama je voljela oružje, ali u životu nije ispalila hitac ni na životinju, a kamoli na čovjeka. Doma smo za kućnu obranu imali tu dvocijevku s kojom je ona znala paradirati okolo po dvorištu. Kad god bi dolazili neki lovci, uvijek bi ih zamolila da joj daju pušku ili pištolj da ispali nekoliko hitaca negdje u prazno, pa bi onda prokomentirala kak’ ili puca ili ne puca dobro – prepričava Nadin sin Željko Mauzer.
Do Nade smo pokušali doći kako bismo je i sami pitali nešto i o toj, ali i mnogim drugim zgodama koje je proživjela, kao i o samom Draganovu mlinu, no nismo mogli jer je bila u samoizolaciji s obzirom na to da je nedavno preboljela COVID. Nada je u tom mlinu, koji je podignuo njezin pradjed Petar Dragan i rođena, baš kao i prije toga njezini roditelji, a nakon toga i njezini sin i kći.
– Moja baka Marija krajem pedesetih godina odselila se u Zagreb, i to u stan na Trgu bana Jelačića, odmah iznad Gradske kavane. Majka je jedva uspjela izdržati mjesec dana života u gradu prije nego što se vratila natrag u svoj mlin, u kojem je provela cijeli život. Samo je dva puta otputovala k sestri u Australiju, jednom početkom 80-ih na tri mjeseca, a drugi put na dva mjeseca 1991. jer je bila teško bolesna – kazuje Željko Mauzer.
Koliko je vezana za svoju djedovinu, pokušava ilustrirati i zgodom kako nije htjela ostati kod kćeri u Jastrebarskom nakon što je oboljela od COVID-19. Djeci bi se tako bilo lakše brinuti o njoj, ali ona je rekla da, “ako ju tog istog dana do šest navečer ne odvezu natrag, izaći će sama iz kuće i stopirati natrag do Slapnice”. A pred mlinom njezine obitelji nekada se u redu čekalo kako bi se u brašno samljelo žito i kukuruz. Dnevno bi sa žakljama (vrećama) za žito dolazilo i po 20, 30 ljudi. Nada bi ih poslužila jelom i pilom, a nerijetko bi se druženja pretvorila u razigrane plesove i pjesmu. Kasnije je goste, pa i nenadane, rado primala zajedno sa suprugom Matijom, koji je već pokojni gotovo 20 godina. No i danas ljudi rado navrate k baki Nadi, a sa svakim će rado podijeliti na stotine priča i dogodovština. I nemojte se preplašiti ako vas dočeka s puškom.