Pirovac, mjesto u kojem vječno – piri. Vjetar. Tako je i dobilo (novo) ime. A o starom imenu, nešto kasnije. Koji je vjetar? – Maestral – kažu domaći.
Na terasi “Lorda”, kafića u centru, toliko puše da bi i na 38 dobro došla neka vesta. Gdje ćeš ljepše?
A gdje god se turist okrene, vidi poznato lice. Pirovac je ljetovalište Zagrepčana, vikendaša.
– Pa di si... Ajd’ k nama – javlja se poznanik iz Zagreba. Sjedi sa sinom u kafiću do “Lorda” – u “Navigatoru”. Malac peca tu na molu ispred “Navigatora”, koji je svojedobno bio poznat kao kafić s najjeftinijom kavom na Jadranu. Pet kuna. Medvjed. I to velika kava s mlijekom, vrlo dobra. Cijena je u međuvremenu skočila, ali je i dalje pristojna – devet kuna. Milina. Tko god kao turist u mjesto dođe iz metropole, garantirano srest će nekog poznatog. Tako je tu oduvijek bilo.
Ličke čarape usred ljeta
Pričamo s domaćima, rješavamo enigmu imena Zlosela. Tako se Pirovac zvao prije. No, malotko točno zna zašto je tome tako. No, intrigantno je.
– Vidi, kad su nas Turci napadali, naši su ih djedovi svaki put dočekali – vrelim uljem. I nikad nas nisu osvojili – priča jedan.
Druga teorija ide dalje:
– Bio je vladar Draganić. I on nas je tako prozvao! Jer, naši stari bi prvo obradili svoje polje, a njegovo ne bi. Ili bi to učinili tek kasnije. Pa nas je, budući da je tu bilo puno sela, nazvao tako... Zlosela – priča Toni Gulam (52).
Nešto kasnije, i nova teorija. Priča je Žuti. Legenda mjesta.
– Ne, ništa od toga s uljem. Mislim da to nije razlog. Nego, mi smo uvijek tu bili zajebanti. I kad su Austrijanci radili karte, u doba Austro-Ugarske, pitali su domaće kako se zove ovaj otok. A naši bi im stari rekli Guzica. I oni bi zapisali... Kad su pitali kako se zove selo, oni bi rekli Zloselo. I tako je ostalo. Eto imam prijatelja koji ima i staru pomorsku kartu na kojoj se to točno vidi... – priča Žuti.
Tko će ga sad znati. Jedan sluša razgovor pa kaže:
– Ma mi ćemo i referendum organizirati da nam se vrati to ime Zloselo.
– Nećemo! – inzistira Žuti i nastavlja:
– Bila je tu jedna taverna. “Šiko” se zvala. Da je kamera tad bila unutra, pa Smoje bi ima za napisat tisuću tekstova. Ma i više. Kakvih je tu štoseva sve bilo...
Netko se od domaćih nešto kasnije sjetio i susjeda koji je cijelo ljeto hodao u ličkim čarapama.
– Navodno je jednom molio pilota u avionu da podigne prozore jer mu je propuh. Smijali smo se, ali čovjeka je mučila prostata. Vječno je pio uvin čaj, mučio se... – govore u selu.
Priča kasnije Gulam i o povijesti svojih djedova.
– Nekad su Pirovčani bili zemljoradnici. Pa ribari. Danas se bavimo turizmom. A kako je nekad bilo, evo ja znam svojih pet generacija predaka, i nekad su kćerima ostavljali ove gruntove uz more, a sinovima polja. Kad bismo računali, polje je danas dva eura po kvadratu, a uz more je kvadrat 200 eura... Kako se to brzo promijeni.
Blato kao lijek, za budućnost
Što je budućnost?
– Volio bih da u budućnosti mjesto bude poznato po zdravstvenom turizmu. Imamo ljekovito blato. To je naš forte – govori Gulam.
Mjesto kao mjesto, raste. Svojedobno su imali najmlađeg načelnika u zemlji, i vidi se da se ovdje stvari mijenjaju. Nekadašnji kultni kafić “Berekin” danas je – fini restoran. Niknula je i moderna marina. Pirovac iz godine u godinu dobiva novi izgled. Umiven je. I plaža Lolić prošla je “face-lifting”, dobila je suncobrane, šljunak... Pirovac pomalo postaje mjesto u kojem se vidi da se nešto radi. Dobiva moderan izgled.
Na rivi srećemo dvoje Nizozemaca, par u 30-ima.
– Tražimo apartman, ali odustali smo, nema mjesta! – žale se.
Cijene su od 40 eura naviše. I sve je puno, a to nešto govori. U doba kada su cijene otišle u nebo i u turističkim centrima su samo stranci, ovdje si čovjek može priuštiti ljetovanje.
Žešća selendra.