Bakica koja sjedi ispred kuće – svakodnevni prizor tu na otoku. Gleda ona tko prolazi. Tko dolazi. Nigdje nikog. Zvizdan je, temperatura na Murteru kao da smo na – Suncu. OK, malo je hladnije nego gore, ali ne puno.
– Ti si isto Srđan? Ka’ moj muž – veli Stanislava Jakovčev Stajka. Osamdeset četiri su joj godine. Nudi kolačima.
Čak 50 kilograma hobotnice
Kako se živi?
– Pomalo. Otok. Na Murteru, ako nisi ima barku, nisi ništa moga. Ma nama je barka dio obitelji!
Jeste li i vi plovili?, pitamo.
– Pa naravno! Nema bez barke ništa. Tko nema – mora k susjedu. Položila sam kao mlada... Išle smo nas četiri polagati za voditelja brodice. Vjera, Dragica, Rajka i ja. Sve tu iz Betine.
Koliko ste imali godina?
– A tko će se sitit. Možda 55 godina.
I bili ste tad mladi?
– Haha, pa naravno! To je bilo prije 40 godina. Mlada, mlada, nego što! – smije se Stanislava.
– Znaš što mi radimo na Murteru? Kopamo. Eto, meni je ruka jedna više pocrnila nego druga. Jer njome kopam... I u polje su mnogi išli barkom. Jer, imali su zemlju preko puta, na obali. A treba onda to i prodat. Ja bih u barku stavila mahuna, kupusa, pomadora... I po selima. S barkom. Ma na Murteru je toliko plodna zemlja da smo mi nekad hranili cili Šibenik...
A ribe?
– I ribe. Eto, ja sam s ocem Petrom, i mužem Srđanom išla na hobotnice. I po 50 kilograma bismo uhvatili. I onda nismo prodavali, već bismo je sušili – prisjeća se.
A koji brod?
– Gajeta. Koji bi drugi...
Plovite i danas?
– Slabije. A mogla bi otići koji vršu bacit – veselo se Stanislava.
Šećemo mjestom – koje je poznato po brodogradnji. Jedan od majstora kalafata je Mile Pile (70). Tako mu je nadimak. Mile Pile.
– Ajde, taman su sardele gotove. Idemo jesti – maše gostu. Majstor je tradicijskog zanata. I gradela.
– Kad sjedneš u gajetu, ona pruža čari. Lagano ploviš, pozitivno djeluje na psihu. Tu se opustiš, doživiš prirodu, snagu vjetra u pravom smislu. A kad si na gliseru, ti samo proletiš. Kao da si u avionu. I još razbiješ bubrege – smije se Mile Pile.
– Dida je bija Filip, pa dobija nadimak Pile. Eto, ja sam mali Pile – objašnjava čovjek kod kojeg su u posljednjih 30 godina prošli svi koji su u državi polagali majstorski ispit. Autoritet je za pitanja gradnje tradicijskih barki.
– Bezbroj brodova sam radio, od betinske gajete, falkuše, bracere, veslačkog čamca gig... I nisam sam, tu je u Rade Đenko, Ante Fržop. Niko Balin... I naši su stari svi bili brodograditelji. Stotine godina mi tu u Betini gradimo brodove. To je tako, i bit će...
Što treba za pravi brod?
– Drvo je pola posla. Odabrati pravo. Ili hrast, ili brist, ili jasen, ili bijeli bor... A ostalih pola je dobar rad.
Razgovaramo još malo uz bevandu, pa se vraćamo u grad. Ovdje u Betini je poseban – mir. Za dušu. Lijepo mjesto, ima povijest. Ima i muzej, dakako Muzej betinske drvene brodogradnje, a kakav drugi? I dobili su lani nagradu za najbolji europski mali muzej. Najbolji! Ima se što vidjeti. I raditi. I popiti kavu...
Je l’ Renault na prodaju?
U Poratu, kafiću, srećemo poznato lice. Hrvoja Marinčića. I on, ne biste vjerovali, projektira brodove. No, lako za brodove, poznat je po tome da ima – ušminkani Renault 4. Ljepotna. Igrom slučaja, i mi u Renaultu. Meganeu. Boja ista. Samo im je – 30 godina razlike. Jedan stariji, drugi mlađi.
Slikamo ih tu na molu. Taman se nekako ugurali na mol, treba paziti da ne upadnemo u more, a turisti stali ispred auta i udarili priču. Od davnina. Traje to, traje, traje... Ma mijenjaju i recepte.
– Možete se malo pomaknuti, samo da snimimo aute?
– Jesu na prodaju? – pitaju Slovenci.
A kojeg biste kupili?
– Pa ovog. Starog.
Ne... Kupite ovog novog, Meganea, pa pričekajte do 2049.
– Dugo nam je to...
Ma brzo će to proći.
Isto kao i otok Ugljan. Nekada je hranio cili Zadar skupa sa Virom. Danas ni povrca i voca, nizi mos ribu sa obale (bome i sa brakom) upecati jer su ribari iz Kalija vjerovatno polovili sve sto se da do Italije.