I prije nego što je car Konstantin, nakon teških desetogodišnjih borbi za rimsko prijestolje, naslijedio cara Dioklecijana, Rimljani i Građani rimski, po svojem su brojenju vremena, mjeseci i dana, već odavno slavili nedjelju kao Dies Soli Invicti, dan Nepobjedivog Sunca. Sunday, “Sunčev dan” na engleskom jeziku u kojem se naziv za posljednji dan u tjednu sačuvao još od keltsko-rimskih vremena, ili kao Božji dan, domenica u talijanskom, dimanche na francuskom, domingo na španjolskom. Pa iako nisu bili zakonski obvezni prekidati svakodnevne poslove, uživali su stari Rimljani nedjeljom u svojim pečenkama, posebno svinjskim i guščjim, zalivenim medom, služenim s obarenim mlincima potopljenim u masnoću od pečenja i pomiješanu s garumom, umakom od protiještenog soka od fermentirane male plave ribe, a njihovi su raskošni trikliniji u blagovaonici tog dana mirisali na pečeno meso, začine i aromatično bilje.
No, tek nakon što je Konstantin Milanskim ediktom prihvatio kršćanstvo kao službenu religiju ravnopravnu tradicionalnim rimskim bogovima, sedmog dana ožujka 321. proglasio je nedjelju, kako joj i samo ime kaže, neradnim danom i objavio svijetu: “...da se na uzvišeni Dan Sunca, nitko, ni magistrati, ni dostojanstvenici, ni puk u gradovima, ne smije laćati nikakva posla, a moraju se zatvoriti sve trgovine i radionice.“
Naravno, bilo je i kršćanske namjere u odluci preobraćenog cara koji je još uvijek žrtvovao i starim rimskim bogovima. Pa ma koliko se proglasio vrhovnim biskupom, koji je lukavo iz sudjelovanja u vlasti potpuno isključio kršćanske poglavare i institucije Crkve, proglas o nedjelji bio je podjednako odraz Kristova dana kao i još vrlo živih rimskih običaja. Pa dok su prekršteni dostojanstvenici u nedjelju doista uživali u miru na svojim vlastelinskim seoskim imanjima ili pak u gradskim domovima i gostili se tradicionalnim pečenjima prelivenim medom rastopljenim u crnom vinu, koja su znali podijeliti s pukom, a ponekad čak i dijeliti svježe svinjsko meso, koje su njihovi podanici pekli u velikim krušnim pećima, još vrućim od noćnog ognja na kojemu je bio već ispečen kruh, potomci drevnih rodova, onih sve rjeđih starih tradicionalnih patricija, još su uvijek slavili Nepobjedivo Sunce, ali i svoju Staru i Novu godinu koja je od 46. godine prije Krista po julijanskom kalendaru, koji je uveo Julije Cezar, padala također sa 31. prosinca na 1. siječnja.
Uživali su tako oni u pečenkama kako je zahtijevao poganski običaj, a ostatke prepuštali robovima koji su ih služili oko stola. Naravno, imućni poklonici nedjelje nisu radili tog dana. A njihovi podčinjenici, kršteni ili poganski puk i robovi, oblizujući ruke zamašćene dragocjenim ostacima pečenja, nisu imali vremena za predah.
Jer bila nedjelja ili ne, dan Nepobjedivog Sunca bio je prekratak, a svakodnevnih poslova koje su obavljali za svoje gospodare, napretek. Ipak, običaj da se blagdansko pečenje peče u krušnim pećima preživio je sve do danas i mnogi još tvrde da nema bolje pečenke od one iz pekarove krušne peći. Pa bili ti gurmani kršćani ili nevjernici. Svi eto daleki podanici cara Konstantina, koji se pokrstio tek na dan svoje smrti 337. u crkvi koju je podigao u Nikomediji, nekadašnjoj prijestolnici svog prethodnika, poočima cara Dioklecijana, s kojim je znao za svete i nesvete dane, uživati u slasnim pečenkama u čast Bogova rimskih i dolazećeg Kristova kraljevstva.