Anksioznost je jedan od onih pojmova koji su u posljednje vrijeme postali popularni u svakodnevnom razgovoru.
Čini se da ljudi zaista nikada nisu bili manje opušteni i više zabrinuti oko čitavog niza manje ili više važnih životnih okolnosti i situacija. Svi neprestano o nečem brinu, a u mnogima sasvim normalne i uobičajene situacije poput odlaska na posao ili školu izazivaju silnu nelagodu.
Zašto je tome tako?
Najprije, valja reći da anksioznost kao jedna vrsta psihološke tenzije i uznemirenosti nije sama po sebi loša. Ponekad je zaista korisno osjetiti određenu dozu nemira i treme. Zamislite čovjeka koji odlazi na vrlo važan razgovor za posao i pritom je potpuno opušten, gotovo pa ravnodušan.
Vrlo vjerojatno se neće toliko potruditi ostaviti najbolji mogući dojam kao netko tko ipak osjeća mrvicu treme koja ga u tom slučaju motivira i pokreće. Anksioznost šalje poruku njegovu mozgu: “Hej! Tebi je zaista stalo do ovog posla, potrudi se!”
No, problem nastaje kad anksioznost postane toliko izražena da kontrolira naše postupke, misli i osjećaje i kad se javlja u potpuno bezazlenim situacijama kao što je, primjerice, odlazak u dućan ili susret s prijateljima.
Muči sve više mladih ljudi
Upravo je anksioznost u socijalnim situacijama nešto što muči sve veći broj pogotovo mlađih ljudi. Mnogima se dlanovi nezaustavljivo znoje, a srce lupa kao ludo u situacijama u kojima moraju razgovarati s nepoznatim osobama ili održati izlaganje pred većim brojem ljudi. Mnogi mladi osjećaju se anksiozno i u već dobro poznatom društvu vlastitih prijatelja. Nemoguće je ne zapitati se je li ta epidemija društvene anksioznosti ikako povezana s napretkom tehnologije, glavnim obilježjem doba u kojem živimo. Pogledajte malo oko sebe dok šetate ulicom ili se vozite u tramvaju. Većina ljudi se na neki način izolira od svijeta oko sebe iza zaslona svojih mobitela, tableta ili slušalica u ušima.
Društvene mreže čija je zamišljena funkcija bila lakše i brže spajanje ljudi počele su ih istovremeno međusobno udaljavati. Nove generacije djece odgajaju se na način da njeguju virtualni kontakt, dok onaj direktni – oči u oči postaje sve rjeđi i nekako izvitoperen i umjetan.
Ipak je lakše osjećaje i misli prenijeti porukom, nego ih izreći gledajući drugu osobu ravno u zjenice. Osim ove socijalne anksioznosti, moderan čovjek u neprestanoj je trci za uspjehom i ostvarivanjem nekog idealnog života koji nam društvo neprestano servira. Ako ne zarađuješ hrpu novca, ne izgledaš prekrasno i mlado i do tridesete nemaš vlastitu obitelj, automatski nisi uspješan.
Postalo je gotovo imperativ da djeca danas imaju prosjek 5,0 u školi i upišu fakultet. Mnoga djeca odlaze u školu s knedlom u grlu upravo zbog ovakvih nerealnih kriterija koje im se nameću. Zbog tehnologije i društvenih mreža imamo nikad veći uvid u živote drugih ljudi – vjenčanja, fakultetske promocije, skupe odmore i putovanja, večere po restoranima i lude provode – zbog čega se jedni s drugima neprestano uspoređujemo i često osjećamo manje vrijedno, neuspješno ili neprivlačno.
Ovakve usporedbe i frustracije dovode do još više anksioznosti, koja više ne predstavlja onaj zdravi, motivirajući nemir, već kao da nam govori: “Nisi dovoljno dobar/dobra! Pogledaj njega kako mu sve ide od ruke, a ti ćeš uvijek biti baksuz!”
Pomozite si vježbama disanja
Patološki strah od neuspjeha i neispunjavanja vlastitih i tuđih očekivanja koči nas u ostvarivanju onoga što želimo i za što smo uistinu sposobni. Kao da smo zaboravili da i pogreške i padovi imaju svoju svrhu – da kroz njih učimo, rastemo i sazrijevamo kao osobe. Roditelji su danas toliko zaštitnički nastrojeni prema svojoj djeci, ne dozvoljavaju im da uče na vlastitim promašajima, što je jedna od najefikasnijih metoda učenja.
Upravo zato što je neuspjeh postao toliko neprihvatljiv, a standard izvrsnosti viši nego ikada, djeca izrastaju u nesigurne i anksiozne mlade ljude koji imaju bezbroj mogućnosti pred sobom, ali ih se boje iskoristiti. Ono što svima može bar malo pomoći su razgovor s bliskim osobama koje će ih razumjeti i pokazati empatiju, suočavanje sa svojim emocijama i sagledavanje njihova učinka na naše svakodnevno ponašanje te učenje pozitivnog načina razmišljanja i kontrole ponašanja.
Tu pomažu i vježbe disanja i vježbe relaksacije, autogeni trening, biofeedback i slično, ističe dr. sc. Pačić Turk.
Zato je toliko važno da njegujemo iskrene i tople odnose – s drugima i sami sa sobom te si pritom dopustimo da budemo potpuno nesavršeni, ali i mirniji.
Pomoć stručnjaka treba potražiti kada čovjek uvidi da se ne može sam nositi sa svojim problemima, a predviđa da bi to moglo dovesti ili je već dovelo do poteškoća u obiteljskom, socijalnom i radnom okruženju.
>>Hrvati su tjeskobni i depresivni, piju sve više lijekova, dulje se liječe na psihijatriji...
>>I noću ste izloženi svjetlu mobitela i TV-a? Evo kako to utječe na vaše zdravlje