Tog smo jutra krenuli dolinom rijeke Mirne uz Motovunsku šumu i baš je dobro ispalo što smo putem negdje pogriješili jer, iako se vožnja produžila za četrdesetak minuta, vrijedilo je zbog pitoresknih sela u unutrašnjosti Istre koja su se zarobljena u vremenu pred nama nizala. Sve dok nas ploča s natpisom Buje nije vratila u stvarnost da smo dobro zaribali pa smo se morali vratiti na pravi put.
Naše je odredište bilo u općini za koju su mnogi čuli jer je njezino središte, Grožnjan, odredište umjetnika, ljubitelja vina i gurmana. Međutim, selo u koje smo se zaputili zvučalo nam je potpuno nepoznato, iako u svijetu filmske industrije za njega znaju jer se u Završju, kamo smo krenuli, snimao dio Robina Hooda, a prije dvije godine ovo je selo s maksimalno pedeset duša na Berlinskom filmskom festivalu u izboru za najbolju filmsku lokaciju osvojilo drugo mjesto. No to smo naknadno naučili.
Teško je unajmiti stan
Konačno stižemo zadivljeno gledajući u srednjovjekovni gradić izdignut na klisuri pa polako, kako bismo upili to ljepotu, stižemo do župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije ispred koje su nas čekali Elizabeta Ružić, njezin dečko Marko Purišić i tata Josip zvani Pino. Elizabeta i Marko ovogodišnji su predstavnici Istarske županije u projektu Moja.hr, a tata Pino će im pripomoći sa snimanjem. S obzirom na to da u Završju nemate kamo otići na kavu, zgodna (i jedina) opcija za razgovor bilo je sjesti na zidić.
Elizabeta, studentica Umjetničke akademije u Splitu, smjer film i video, govori nam o tome kako voli ovakvu neotkrivenu Istru koju nije načelo današnje vrijeme, već su tu ostali doza idealizma i jednostavnog života, onoga što i nju osvaja i gdje bi mogla biti.
Elizabeta inače fotografira, režira, snima, montira, dizajnira... I za svoj rad dobiva nagrade i priznanja struke. Ovoj je umjetničkoj duši iz Kaštelira kraj Poreča 25 godina. Govori nam kako je u štali počela raditi seriju autoportreta postavljajući scene inspirirane istarskom prošlošću i tradicijom u malom prostoru i tako ga transformirajući i oživljavajući. Danas u tu njezinu štalu na photosession dolaze turisti opčinjeni vlastitom transformacijom za koju se Elizabeta pobrine.
Marko je godinu stariji od svoje djevojke, studira odnose s javnošću, glazbenik je, piše pjesme za hrvatsko i njemačko tržište. Iz Umaga je. Mjesta poput bajkovitog Završja Elizabetu privlače za život, no smije se kad Marko kaže kako ne bi htio živjeti ondje gdje ti neće dostaviti pizzu:
– Ako nema ni dostave, to govori o tome gdje si – dodaje Marko ne krijući ipak da mu se ta mala mjesta sviđaju, ali ne baš za život.
S obzirom na to da je poslovno vezan i uz Njemačku, pitamo li ga bi li htio ondje živjeti:
– Ne, ne želim ići jer mogu raditi odavde – kaže.
Istra im je oboma, govore, najljepša u jesen, kad u svim svojim bojama postaje mistična. Ljeti je pretrpana, zimi odjednom ničeg nema:
– Kad bih mogla nešto mijenjati u Istri, maknula bih vile i kuće za odmor koje se ne koriste. Pretjerana je gradnja. A u petom-šestom mjesecu ne možeš unajmiti stan, nitko te neće uzeti iako imaš novac, jer čekaju turiste – govori Elizabeta.
– I onda se čude što mladi idu van – dodaje Marko prepričavajući epizodu iz Umaga kad dvojica njegovih znanaca nikako na početku ljeta nisu mogla naći prostor za stanovanje.
Dok se Elizabeta i Marko s fotoreporterom penju kamenom popločanom ulicom prema kaštelu, uz koji se na vrhu nalazi još jedna crkva, tata Pino i ja na zidiću raspredamo o Istri pa on govori kako bi bilo dobro u Kašteliru imati staze ljekovitog bilja, spominje lokacije za paraglajding i ostale turistima atraktivne i zanimljive sadržaje koji bi se uklopili u prirodu, a ne je devastirali betonizacijom. S kamerom u ruci Pino je obišao valjda svaki kutak Istre pa je imao prilike vidjeti gdje bi se što moglo napraviti. U Kašteliru on ima obrt za videoprodukciju Rose Art u koji je uključna cijela obitelj.
Neotkrivena Istra
Elizabeta fotografira:
– Još se moj pranono bavio fotografijom. Imao je aparat sa stakalcima, busom odlazio razvijati fotografije u Trst. Nono je također fotografirao, a i snimao. Njih dvojica su to radila amaterski, tati je to posao – objašnjava Elizabeta prije no što ćemo poći do još jednog skrivenog istarskog dragulja, stancije Silić kod Kostanjice koju bez pomoći teško da bismo našli.
– Moja.hr nam je platforma da predstavimo jednu drugačiju, neotkrivenu Istru – kaže Marko osmjehujući se kad smo mu dobacili da je na stanciji sigurno natpis da je prodana i da ju je kupila Elizabeta, za stanovanje:
– E, tu bih i ja živio – dodaje, bez obzira na to što ni ovamo dostavljač ne bi došao.