Ženski uzori oduvijek su mi bili i zauvijek će mi biti žene koje je pogonila strast i koje su ulagale vrijeme i trud ne bi li ovaj svijet učinile boljim mjestom – kaže Božena Šimek-Šuplika, govoreći o drugim ženama. No ova umirovljena natporučnica HV-a, nekadašnja pripadnica Sedme gardijske brigade "Pume" i sama je na svom životnom putu mnogima poslužila kao uzor.
Danas 63-godišnja Varaždinka, naime, prva je žena koja je tijekom oslobađanja 1995. godine ušla u Knin i prva žena koja se, skupa sa svojim suborcima, domogla tvrđave u trenucima kada se na zidinama zavijorila 20-metarska hrvatska zastava. Njezin impresivni ratni put broji 804 dana na bojišnici: počela ga je kao medicinska sestra, a završila kao vojnikinja koja je s Pumama prošla gotovo sva ratišta.
Susret s predsjednikom
– Početkom rata radila sam na kirurgiji varaždinske bolnice i tamo sam primala prve ranjenike iz Slavonije. Prijelomna točka za mene je bio mladi dečko od 18 ili 19 godina koji je, onako lijep i visok, izgledao kao anđeo, a ostao bez noge. Tada sam rekla da je stvarno dosta i da moram otići na frontu i tako sam se neposredno po osnivanju Sedme gardijske sama prijavila i otišla, bez obzira na konsternaciju u mojoj kući – sjeća se Božena pa govori o podršci oca, ali negodovanju majke koja se zbog te odluke tako naljutila da mjesecima nisu razgovarale. Iduće tri godine nije mogla naglas izgovoriti da joj je kći otišla u rat.
– Ali nekad stvarno trebate napraviti ono što osjećate. Negdje u tri sata u noći nazvali su me i rekli: "Mala, dolazi!" I mala je došla, a prvi teren bilo mi je zadarsko zaleđe – prisjeća se Božena koja se sa svojom brigadom nije vraćala kući sve do kraja rata i pritom prošla ratni put najprije s 2. bojnom, potom s izvidnicima, pa i sa zapovjedništvom brigade, radeći u ratu i poraću i kao personalac, logističar i operativac, sve do umirovljenja 2006. godine. No kruna njezina ratnog puta dočekala ju je – u kraljevskom gradu. Još uvijek pamti svaki detalj vojne operacije u kojoj je sudjelovala rame uz rame sa suborcima.
– Na ulasku u Knin zaobišli smo tenkovsku kolonu i jurnuli naprijed. Skupilo se nas nekoliko, nešto po direktivi zapovjednika i još nekoliko po čistoj sreći: bili su to Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. Svakom minutom rasla je temperatura, a do tvrđave, koja nam se učinila kao na dlanu, nikako doći. Uspuhali smo se po onim stepenicama unatoč dobroj kondiciji, osobito izbrušenoj posljednjih mjeseci prije Oluje. Uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu. I onda, stižemo na plato na tvrđavi i ugledamo jarbol na kojem se još uvijek vijorila srpska zastava. Skinuli smo je i popadali na zemlju od umora i navale adrenalina – govori Božena. Knin je bio prazan, trgovine su bile puste, a manjkalo je i vode, no sve se to zaboravilo, prisjeća se, kada se pročula vijest da u Knin stiže predsjednik dr. Franjo Tuđman. S njim se tijekom povijesnog dana susrela dvaput.
– U jednom trenutku predsjednik mi se obratio pitanjem: "A vi ste...?" "Narednica Božena Šimek-Šuplika, 7. gardijska brigada iz Varaždina", rekla sam. "Sporije ponovite, molim. Pa kako neće brzo osloboditi Knin kad ni govoriti ne može sporo?!" nasmijao se predsjednik od srca. Poslije, dok sam naokolo fotografirala, čula sam da me zovu. Predsjednik je odlazio helikopterom i tražio da me vidi prije odlaska. Kad sam stigla, rekao mi je da je morao "pozdraviti svoju Zagorku". Bila sam preponosna – opisuje svoj susret s prvim hrvatskim predsjednikom.
Jezik je držao ljude na distanci
U godinama nakon rata, Dan pobjede često proslavlja upravo u Kninu jer ondje, otkriva nam, slavi svoj drugi rođendan. Naime, iako je cijeli rat prošla neozlijeđena, prilikom oslobađanja umalo je poginula tri puta. Zanimalo nas je li teško biti žena "u muškom svijetu" u kojem se kretala kao vojnikinja, kasnije i kao časnica?
– Oduvijek sam veći dio vremena provodila u muškom okruženju pa su mi njihov ponekad opori humor ili kritika bili bliski i ni najmanje me nisu pogađali. O čemu su razmišljali i u kojem kontekstu su me spominjali, nije nešto čime sam se bavila. Bilo mi je sasvim dovoljna i vlastita kritika jer sam ponekad mislila da sam neke poslove mogla odraditi bolje. Biti žensko u Oružanim snagama sigurno nije bilo uvijek ugodno svim mojim kolegicama, ali ja sam imala dvije olakotne okolnosti. Prvo, bila sam medicinska sestra, a za njih u ratnim uvjetima nikad ne znate kad ćete ih trebati i drugo, moj, navodno, pogani jezik držao je ljude na distanci – smije se Božena, koju smo pitali je li bila inspirativna drugim ženama tijekom godina. Iznenadila nas je skromnošću.
– Uvijek sam se od srca nasmijala kad su me pitali jesam li nekom bila inspiracija. Ne vjerujem, ali lijepo je u ovo vrijeme društvenih mreža pročitati riječi pohvale ili zahvale potpuno nepoznatih ljudi, osobito žena, u inboxu – otkrila je Božena Šimek-Šuplika. Nemirna duha, nakon 15 godina u Oružanim snagama RH odlučila se posvetiti sportu. Članica je Streličarskog kluba "Cekin", a braneći boje svog kluba skinula je čak osam državnih rekorda. Aktivna je i u veteranskoj udruzi pa sa svojim Pumama često odlazi na proslave obljetnica iz Domovinskog rata, gdje se prisjećaju "dana ponosa i slave".
Svaka cast i hvala.