Strankinje vole momke s ovog hrvatskog otoka. Koje tu nađu ljubav, ostaju 'zarobljene' zauvijek

Neviste od ča. Tako na Rabu zovu djevojke koje su se udale za njihove mladiće. Stigle su s kopna, iz drugih zemalja, ne bi li život provele na otoku. Stigao i ja s kopna, tražim ih...

– Virus Rab. Kad te uhvati, više te ne pušta. Tko dođe, taj se u pravilu na Rab vrati – mantra je ovdje. O. K., mnogi se vrate svojim kućama, ali one su ostale. Zauvijek. Nevisti od ča na Rabu ima desetak. Francuskinja, Švicarka, nekoliko Slovenki, Mađarice...

– Da, nisam jedina – kroz smijeh govori Sonja Friedmann (57), udana Štokić. Njemica je koja govori “ča”. Tu je ravno – trideset godina.

– More nikad nisam prije vidjela. Tek ovdje, na Rabu. Upoznala sam svog Franju 1987. godine, kada je svirao na karnevalu u mom rodnom Schwarzwaldu. Odmah sam se zaljubila. Bila sam prava djevojka sa sela. Odrasla u brdovitom kraju.

Plivati ste znali prije nego što ste došli na Rab?

Došljakinja iz Crne šume

– Naučila sam plivati na malim rječicama u južnoj Njemačkoj. I to tako što sam oko sebe, kao pojas, imala staru zračnicu od automobilske gume. Živjeli smo u Schwarzwaldu, Crnoj šumi, skromno, zdravo, i sretno!

Jeste li gledali Kliniku Schwarzwald?

– Ta njemačka dramska TV serija upravo počela prikazivati kad smo se upoznali moj Franjo i ja. Gledala sam je, kako ne, snimala se u mom susjedstvu. Prve sam epizode odgledala u Njemačkoj, pa onda nastavila gledati iste kad sam se doselila – na Rab

Kako su vas otočani prihvatili kao strankinju?

– Domaće cure, u to doba, možda su bile i ljubomorne na mene.

Zašto ljubomorne?, naivno pitam.

– Jer sam im uzela dečka! Ja, “djevojka od ča”. A znate kako je na otoku, malo je ljudi, teško je pronaći pravog momka, a onda se još i strankinja uplete... – govori gospođa Friedmann–Štokić. Ponosna je, smiješak joj prelazi preko usana, sjetila se toga doba.

Danas je postala dobri duh grada. Znaju je svi. A i vide mnogi. Svaki turist prođe, dnevno bar jednom, Trgom svetog Kristofora, srest će gospođu Sonju. Cijeli je otok poznaje kao ženu koja radi bez prestanka. Čas je s djecom u vrtiću, uči ih filcati vunu, pa je u polju, dočekuje turiste u svom pansionu, pa navečer u centru grada, na staroj tržnici, za malim drvenim štandom prodaje otočne proizvode koje je izradila sama.

– Kad činiš nešto dobro za mjesto, za ljude oko sebe, to će se s vremenom primijetiti. Neće odmah, ali kad–tad ćeš dobiti mjesto u zajednici – govori tečnim hrvatskim.

Ima pansion, dolaze joj Zagrepčani, Nijemci, Talijani. Strankinja, kod koje ljetuju – domaći!

– A ne, ne strankinja. Danas se, nakon trideset godina, zaista osjećam kao Rabljanka.

Stojimo na njezinu štandu, turisti dolaze, razgledavaju, mnogima za oko zapnu upravo – papuče od ovčje vune. Ona im objašnjava:

– Da bi se izradile vunene papuče, treba mi i pet dana. I to je ljubav, ne radim to zbog novca, vuna me usrećuje. A na nju smo, danas u moderno doba, posve zaboravili. Razgrađuje se deset godina, pa ako je koristimo, djelujemo ekološki.

Nećkaju se gosti, bi li kupili ili ne, zainteresirali su se za šlape. Domaći je proizvod, to nisu očekivali vidjeti. Zanima ih i mirisna sol.

– Kad pomirišete, osjetit ćete miris Raba – govori im na njemačkom, pa nastavlja:

– Ružmarin, lovor, smilje, matičnjak, vrisak, metvica, koromač i kadulja. Sol sam aromatizirala s tih osam bilja.

Ča je ki čapal?

Odlaze. Svi u čudu, gospođa govori tečno njemački, radi proizvode od vune...

– Nekad je obitelj imala i stado, no sad vunu dobivam od pastira. Šporka je, puna bodljica sa stabala. Češljam je, neki puta i bojim, to traje par dana, a filcanje još nekoliko dana. Radim i šešire, tapisone za zidove. Organiziram i radionice, recimo tu u vrtiću, učim djecu kako raditi s vunom. Pa i one starije, govori.

A život zimi?, pitam je.

– Tada je glavna stvar “Ča je ki čapal?”, odnosno koji je ribar što ulovio. To je najvažnije... Ribarske priče krate nam zimu. Lijepo je, tiho, mirno. Možeš se posvetiti sebi. Ali, život na otoku, to moraš voljeti. Često nije lako.

Što vas je, osim ljubav, tu zadržalo?

– Otok je pun energije, i to duhovne. Inspiracija je mnogim umjetnicima, otok ih potiče na stvaranje. Ovdje stvaraju mnogi pjesnici, slikari, književnici... Ima nešto što im daje snagu. Eto, pa i ja crtam cvijeće, more, pejsaže, radim i portrete u ugljenu.

Kako se druže “neviste od ča”?

– Ima i muških! Koji su došli, pa oženili djevojke s Raba. I onda se dečki žale, pa kažu: “A što mi? I mi smo ‘mladići od ča’. A nas nitko ne spominje...”