Fly Me to the Moon, klasik Barta Howarda, odzvanjao je Korzom. Zvuk flaute širio se glavnom riječkom šetnicom, ulični svirač Tonino zabavljao je turiste. Odložili su mnogi fotoaparate. Stali i slušali. Pobjegle im, na čas, misli uz hit koji je proslavio Franka Sinatru, Astrud Gilberto...
Stari, ovo je život
Sjedim u hladu, čuvam njegov šešir s par kuna, a jedan mi Španjolac u prolazu dobaci dvije kune. Živa na termometru popela se visoko, a odmoriti u hlad dolazi i ulični svirač. Briše znoj koji se nakupio ispod šešira te oprezno na pločnik odlaže svoju srebrnu, polijepljenu, Yamahinu flautu.
– Stari, ovo ti je život! Nemaš šefa, ne čekaš mjesecima isplatu, nemaš radno vrijeme. Imam za kruh i mlijeko, i to mi je dosta. Važnija mi je sreća – govori Tonino Padovan (52). Životna priča postaje sve zanimljivija.
– Oplovio sam cijeli svijet. Cijeli! Nisam bio samo u Japanu i Australiji. Znači, od Bombaya, Kaira, Madagaskara i Zanzibara... Bio sam godinama brodski kuhar. Kuhaj, juri, posada je gladna. I tako cijele dane. Novca je bilo, ali bio je to stres. A danas, s flautom, na cesti – imam malo, ali je slatko – govori ponosno, pa nastavlja filozofski:
– Zvuk boji svemir. Glazba je izvor svega, a nakon pomorstva uzeo sam flautu u ruke, i sad i ja zvukom bojim nebo...
Razgovaramo o gradu koji teče. Najbolje poznaje stanje, vidi svakoga tko prođe Korzom.
– Grad je odličan za svirku, multikulturalan je, mnogi poslušaju, stanu na čas. A Rijeci se posljednjih godina vraća stari sjaj. Sve je više turista. Kad sam ja bio klinac, grad je cvao, bilo je kao da Bog hoda po Zemlji. Danas, kao da se to pomalo vraća... Nego, ajde ti na kupanje – požuruje me. Ostavljam mu par cigareta te nastavljam dalje. Ne na plažu, već u – antikvarijat. Kod Saše Dmitrovića, čovjeka kojem su kroz ruke prošle stotine tisuća knjiga. A strast mu je proučavati povijest, ali onu svakodnevnu, ljudsku, životnu. Najvažnije, riječku.
– Korzeuše, tako je u rječniku naziv je za djevojke koje se spremaju za večernju promenadu – govori taj Fiuman.
Zna tisuće lokalnih podataka. Riječka je enciklopedija. Rekli bismo hodajuća, ali sjedamo na kavu.
– Mnogi će ti ispričati priču o tome kako je sam Al Capone uložio svoj novac u gradnju riječkog nebodera, ali ta priča ne drži vodu, jer u doba kad je građen, oko 1938. godine, Mussolini je već sasjekao mafiju. No, priča koja drži vodu, ona je najpoznatijeg Tarzana, Johnnyja Weissmüllera, koji je lažirao biografiju te tvrdio da je iz Rijeke. Bolje je zvučalo da Amerikancima kaže kako je iz Rijeke, nego iz rumunjskog Temišvara.
Spuštamo se iz njegova antikvarijata, opet natrag prema Korzu, sjedamo u kafić Filodrammatica, a Saša priča o riječkom HNK i čovjeku koji je oslikao neke od detalja na stropu kazališta.
Nevina prostitutka Magna
– Gustav Klimt, kao mlad, imao je “fuš” i u Rijeci. No, riječki stil mu je drugačiji od stila slike “Poljupca”, kojom se proslavio.
Priča mi kako je riječka žila kucavica mijenjala ime, kao – čarape. Prije 200 godina, bila je Korzo. Pa zatim Korzo Franje Josipa I., pa Korso Vittorio Emanuele III., pa Korzo Crvene armije, kratko Korzo Ivana Zajca, pa Korzo narodne revolucije. I danas je opet – Korzo. Zatvorio se krug.
– I Che Guevara se šetao ovdje. Došao je, čekajući da ga Tito primi na Brijunima, a kako ga ovaj danima nije zvao, on se opijao u hotelu Park. Ispričao mi je to jedan konobar, koji je tada radio. A vlast je u to doba bila ljuta na njega. Došao je tražiti pomoć, i oružje, a boravio u Rijeci “na sva zvona”. A kod takvih pregovora, tražila se diskrecija. Na kraju, Tito ga je primio, a Che je u dnevniku napisao: “Preveslali su me. Prevrtljivci...” Očito nije ništa dogovorio.
Rijeka, nekad moćan lučki grad koji je tri puta tjedno imao direktnu liniju za New York (stajao je brod na dvotjednom putovanju preko Bare tek lukama u Napulju i Marseilleu), bio je poznat i po – prijateljicama noći.
– U statutu iz 1539. zabranjivalo se “ordinirati” u starom gradu “onima koje zarađuju tjerajući svoje tijelo na blud”. Prolazile su ovuda britanske mornarice, američke, ruske... Pričalo se kako je znalo biti i do tri tisuće prostitutki, koje su u ovaj grad dolazile sa svih strana. Domaće djevojke rijetko su radile. Zapisana je, u nekim knjigama, i priča o djevojci koju su zvali “Magna Cillometri”, u prijevodu puno kilometara. Radilo se o prostitutki koja je bila netaknuta djevica, a prakticirala je samo oralni seks. I u tome, pišu knjige, bila najbolja, svi su mornari željeli k njoj... – govori.
Eto, u Rijeci je živjela i – nevina prostitutka.
A što je aktualno?, pitam. A on se smije.
– Nema ti kod mene ništa aktualno, pa ja sam ti čovjek iz antikvarijata!
Tu je I kazaliste a to je I kazalisni majstor Frljic. Sto Im vise treba?