Kožar i majstor tamburice. Vlatko i Krešo, susjedi u Slatini, svaki na suprotnoj strani grada, majstori su starih zanata. U Slatini, ako si na drugom kraju grada, i dalje znači da si – susjed. Sve je tu blizu, pod nosom. Osim same Slatine. Do nje iz metropole ima vožnje... Možda bi turist prije do Zadra stigao, no to je druga priča.
– Popeo sam se na Mont Blanc – kaže kožar Vlatko Gribl (68).
Očekivao bi gost da će kožar govoriti o štavljenju, kvaliteti krzna, no razgovor tu u središtu grada, nedaleko od Zavičajnog muzeja, kreće u drugom smjeru.
– Svirao sam ja i bas-gitaru, fendericu sam imao, i prvi u gradu svirao Beatlese i Rolling Stonese. Ma kakvom gradu, u cijelom ovom dijelu Slavonije mi smo pičili svaki vikend. Iza mene je više od tri tisuće gaža u 40 godina – kaže slatinski kožar.
Bez šljivovice na 4810 m
– Rock je bio fora sedamdesetih, a onda smo se prebacili na narodnjake, u rocku više nije bilo novca. Eto, svirao sam od 20. do 60. godine i onda prodao bas-gitaru. Dosta je bilo.
A groupie djevojke?
– Kasno sam se oženio. S 50 godina. Supruga Mirjana bila je 29 godina mlađa od mene. Upoznali smo se na svirci jedne večeri u Bukviku u Čačincima – kaže.
Ulazimo u muzej u kojem su izložene njegove bunde, njegovi radovi, kože i kožnati prsluci, a on kaže:
– Tih 4810 metara visok Mont Blanc bio je izazov. Bio sam mlad, pun snage, imao sam 38 godina. Osam dana penjali smo se na najviši vrh ovog dijela Europe, bili su Zlatko, Milan, Davor, ja i još jedan profesor iz Osijeka kojem se ne mogu sjetiti imena. Trojica su odustala, neki zbog visinske bolesti, drugi jer je tempo bio prebrz, i jedino smo se Davor i ja popeli do vrha.
Jeste li gore popili šljivovicu?
– Ne. Sok mi se zamrznuo u čuturici, a Davor ga je držao ispod jakne pa me ponudio. Šljivovicu smo pili kad smo se vratili kući. Ne znam točno, ali mislim da sam jedan od prvih iz ovog kraja kojem je to uspjelo. A Slavonac, na vrhu takve planine, nije mala stvar.
– Znaš, u okolici Slatine znalo se za šest ili sedam špilja. A mene je neko vrijeme držalo traženje špilja. I našao sam ih barem stotinu po Papuku. Jedna se, eto, zove i po meni – Griblova jama.
A koža?
– Djed Drago, tata Slavko i ja. Sin je otišao drugim smjerom, elektrotehnike, ponosan sam. Nekad su kožuni i bunde išli sjajno, znao sam tu u Slatini često viđati gospođe u bundama i reći: “Evo, ovo je moja!” Bunda, je l’... Zgodno je da u ovom kraju nikad nismo kupovali kože, već sam radio s onime što su lovci donijeli. U pravilu, lisice i zečevi. Ili ovčje runo, a nikad ga nisam farbao, što rade drugi. Moji kožuni, kad bi imali crno runo, bilo bi to zaista od crne ovce. A crnu ovcu pronaći, to je lutrija, možda je jedna na njih dvije stotine bijelih... – priča Vlatko.
Zubarica i bisernica u JAR-u
Idemo na drugi kraj grada, kod čovjeka koji je među desetak u zemlji koji – radi tamburice.
– Bili su mi klinci iz škole, eto, kao i ti, pa snimali dokumentarac o meni. Dolazili su osnovnoškolci nekoliko dana, svaki me dan intervjuirali, snimali kamerama, ma bilo je to genijalno. Izašao je film i na YouTubeu – kaže graditelj tambura Krešimir Marić (62).
– Više od 550 izašlo ih je iz ove moje male radionice, a jedna je otišla čak do Južnoafričke Republike. Zubarica koja tamo radi odnijela je jednu bisernicu dolje. Ima je i u Australiji – veselo će Marić. U maloj radionici niz tambura, brač, bisernica, bugarija, čelović, čelo...
– Primaš Zlatnih dukata Denis Špegelj svira na bisernici koju sam mu ja izradio. Obnavljao sam i tamburu Janike Balaša, najpoznatijeg tamburaša... A inače sam ekonomist, radio sam godinama po tvornicama. No, ostao sam udovac. I počeo. Umjesto tableta, psihijatara ili alkohola, tugu sam liječio u – izradi tambura. Prestao sam svirati, a počeo raditi.
A otkud znanje?
– Ma kao klinac sam već radio cijelom kvartu igračke od drveta. I lukove i strijele i praćke i drvene pištolje i puške. Za igru, onu u kojoj nitko nije želio biti – Švabo. Davno je to bilo, krajem 50-ih. Pa onda, u školi, iz časopisa ABC tehnike, kojeg će se mnogi sjetiti, pomoću nacrta napravio prvu gitaru. Pa jednu, drugu, treću, eto, sad je puna kuća. A iskustvo te uči, mora se mnogo toga poklopiti, od suhog javora starog do 15 godina do fine smreke za rezonantnu ploču. God drveta mora biti ravan, da što ljepše tambura zvoni...
A koji je najmanji hobilić koji je u radionici?
– Eto, ovaj, ima pet centimetara... Manji je od pola malog prsta!