Redatelj, glazbenik i glazbeni kritičar Anđelo Jurkas (40) jedna je od najzanimljivijih osoba domaće scene. Nakon što je ove godine na Pulskom festivalu predstavio svoj novi igrani film "4:2", Jurkas je nedavno pretpremijerno prikazao i svoj novi dokumentarac "Sutra ću biti (Priča o Domcima"), kojeg je snimao šest godina, a koji govori o djeci u hrvatskim popravnim domovima.
Punih ste 6 godina snimali Priču o Domcima. Kako ste uopće došli na ideju za snimanjem ovog filma?
Gostujući po mnogim srednjim i osnovnim školama od 2015. u sklopu predstavljanja projekta „Pop kultura – uvođenje novog izbornog predmet u nacionalni školski kurikulum RH“ imao sam prilike pričati sa stotinama klinaca i srednjoškolaca i tokom i poslije nastave o raznima temama i interesima generacija. Nije bio mali broj njih koji su spomenuli svoje vršnjake iz popravnih točnije odgojnih domova. Djeca su jedina istinska vrijednost pažnje, posvete i ulaganja u današnjem svijetu, pa kako filma o toj problematici nije bilo u ovoj formi na ovim prostorima, a svidio mi se dokumentarni rad sestara Juka „Što sa sobom preko dana“ iz 2006. koji je tematizirao živote zatvorenika u Lepoglavi, želio sam napraviti film iz perspektive „zaboravljenih“ klinaca. Poziv jedne od djelatnica odgojnog doma je bio moment kad počeo rad na dokumentarcu.
Kako ste se pripremali za realizacju? Je li bilo problema prije snimanja?
Klasično istraživačko novinarstvo i razgovori s mnogim bivšim štićenicima domova, sociolozima, djelatnicima sustava nekad i sad. Gledanje dostupnih filmova na tu tematiku iz drugih zemalja svijeta. Nikakvih problema prije snimanja.
Gdje ste sve snimali i kako ste uspjeli nagovoriti sugovornike da vam se otvore?
Snimali smo u nekoliko od 12 odgojnih domova u Republici Hrvatskoj i pratili živote njihovih štićenika za vrijeme boravka i nakon boravka u njima. Nisam nikog nagovarao. Predstavio sam im temu filma i način rada te ostavio otvorenim da se pridruže i iznesu svoju priču ili ne. Jedini je uvjet bio bez sranja, glumatanja, fejkanja i prodavanja magle. Ili stvarno ili nikako. Dječaci tog doba s obzirom da dolaze iz razrušenih ili nefunkcionalnih obitelji u kojima je nedostatak pažnje, ljubavi, komunikacije, odgoja uvjetovao njihov daljnji razvoj u smjeru kriminalnog ili socijalno neprihvatljivog ponašanja – trebaju nekog tko ih ne laže, ne mulja, nudi pažnju, interes, koga zanima čuti što imaju ispričati. Svaka se osoba osjeća vrjednijom kad ne glumiš da te zanima kako je i što radi u životu, a kamoli neće klinci u formativnim godinama.
Koje biste anegdote izdvojili, što vas je najviše iznenadilo?
Previše je toga u 6 godina za izdvajanje, bila je gomila toga, neke od epizoda koje nisu završile u filmu bit će dijelom budućih igranih filmova i knjiga koje pripremam i pišem. Ali recimo, jedan od dječaka u filmu prepričava kako je s 14 godina napušen travom pretrčao olimpijsku normu na 100 metara, kvalifikacije za juniorsku Olimpijadu. Drugi je govorio kako su preko Glovo dostavljača slali pakete s travom i drogom od jednog do drugog dijela grada, bez da su ovi znali što prevoze. Jedan od klinaca iz odgojnog doma u Rijeci me zove na telefon sav zadihan da je u bijegu, da mu je pola murije iz grada visi za vratom i specijalna policija, da je napravio grdo sranje i pita me gdje da se skrije, gdje su mjesta u Rijeci kamo pobjeći da ga ne nađu. Imam live transmission s njegovog moba dok trči i jurca. Da ne idem u detalje pada mi napamet kako je to potencijalno suučešništvo u pomaganju skrivanja ili bijega počinitelja jer ne znam što je napravio, ali neka je tuča i prebijanje bilo u pitanju, vjerojatno vezano uz drogu, koliko sam pohvatao. Jedino što mi pada napamet mimo Hartere koju policija često obilazi su plaže i govorim mu da sam čuo da preuređuju kamp na Preluci J. On trči i govori u je*ote fakat hvala ti. Kasnije saznajem da su ga ćopili nakon par dana i na sreću sve je ispalo ok s njim. O stravičnim stranama preko dark weba organizirane mreže prostitucije maloljetnica od kojih su neke djevojčice iz domova, samoubojstvima, ucjenama i drugim manje duhovitim i anegdotalnim epizodama pripremam novi dokumentarni film.
Iznenadilo? Ništa mimo toga koliko i klinci znaju biti okrutni i manipulativni kao naučeno ponašanje te koliko je društvo nezainteresirano za ičije tuđe probleme i sudbine. Živimo u prilično egocentrično, narcisoidno, okrutno i sebično vrijeme. I na isto takvom prostoru.
U vrijeme bivše Jugoslavije hitovi su bili serija "Sivi dom" i film "Specijalno vaspitanje". Možete li usporediti te filmove s onim što ste vijdeli prilikom snimanja filma? Je li situacija bolja ili gora?
Motivski su slični jer se bave tematikom klinaca s problemima u ponašanju i odrastanju, ali sadržajno i zbog žanra i forme filma (igrani, dramski TV serijal i dokumentarni) nisu usporedivi. Eventualno da dio institucija i domova izgleda i mindsetom podsjeća kao da su još uvijek zatečeni u vremenu odvijanja spomenutih – dakle sedamdesete i osamdesete prošlog stoljeća.
Mislite li da sustav dovoljno brine o domcima? Može li se tu što popraviti?
Ne brine uopće, a kamoli dovoljno. Nisu interesantna ciljana skupina, marginalci su, a kao takvi ako nisu interesantni svojim obiteljima kamo će biti sustavu. Sustav je poput neke mehaničke zvijeri kojoj je svrha samo opstanak, samodostatnost, sebe radi sebe, a sad na koji način i po cijenu kojih života ili neriješenih dječačkih sudbine to ga ne zanima. Može li se popraviti? Trenutno ne. U državi u kojoj je ispolitiziranost primarna i uvijek prije stručnosti i profesionalizma, refleksija tog ponašanja u sustavu zdravstva, škole, pa tako i socijalne skrbi ne ostavlja mjesta ikakvim pomacima prema naprijed. Samo status quo i prividne floskularne napamet nabiflane rečenice – nema se love, nema se sredstava, nema se prostora, nema se vremena, nema se interesa, nema se. Uglavnom, nema se. Stoga, ne, ne može se popraviti. Dokle god sustavom ne upravljaju prvenstveno zainteresirani stručnjaci i profesionalci a nestanu politički aparatčici.
Koliko po vama na ponašanje tih klinaca utječe obitelj, a koliko okolina?
50% - 50%. Kao i na sve druge klince koji ne završe u ustanovama tog tipa. Načelno, ne svi ali većina ima jednake ili bar približno slične šanse. Devijacije klinačkih ponašanja uvijek su i u pravilo kombinatorika negativnog utjecaja obitelji, nebrige, kopiranja neprihvatljivih, nasilničkih ili kriminalnih ponašanja, tu je start. Dalje se naslanja ni na kakav odgojni ni korektivni utjecaj škole čija je funkcija i društvena uloga također bitno minimizirana. Rezultat je oko 1200 djece godišnje po institucijama tipa odgojni domovi.
Kako ste zatvorili budžet filma? Je li ovaj put uskočio HAVC?
Isključivo vlastitim sredstvima i mikroskopskim ulozima donatora i HAVC-a. Film bi prema proračunima HAVC-a za slične projekte dugometražnih dokumentarnih filmova da su normalne okolnosti na tržištu i da je bilo sluha svih onih kojima smo se obratili za financijsku pomoć i uskakanje u realizaciji realno koštao oko 150 000 E. Mi smo ga završili za 35 000 E cca brutto. Šest godina rada, na cca 50-ak suradnika. No, neinteres raznih „humanitarnih“ velikih korporacija i firmi koje se često busaju sa svojim društveno odgovornim natječajima također govori o stavu društva prema temi i klincima. Obratili smo se na više od tristotinjak adresa sa zamolbom financijske podrške razvoja i produkcije ovog dokumentarnog filma, oko 1% njih se odazvalo. Slično se sad ponavlja s dokumentarcem „Životi Jana Bolića“ o riječkom piscu i motivatoru koji je samo s jednim prstićem funkcionalnim na tijelu napisao pet knjiga a zadnja „Štakori“ mu je među najprodavanijima u državi već mjesecima, kao i sa dokumentarnim filmovima koje pripremamo i snimamo - „Preživjeti mir“ o drugačijoj vrsti branitelja koji su za razliku od mržnje poslije rata odlučili živjeti ljubav i „Zašto se mrzimo“ o genezi mržnje na ovim prostorima. Jednake floskule i zid neinteresa nalazimo od svih ili velike većine kojima se obraćamo za pomoć pri realizaciji. Naime, nisam u strankama niti strukturama na minglanjima kod friendića iz marketinških departmenta koji odlučuju o „vrijednim“ projektima.
Kada film kreće u distribuciju i gdje će se sve moći pogledati?
Upravo u pregovorima oko premijere koja bi se trebala desiti biti rastezno u periodu od Božića tekuće godine do kraja siječnja 2023. Film ćete moći pogledati u kinima koja pokažu interes, inače kino prikazivači i distributeri uzimaju u pravilu od 60 do 80% od kino ulaznica autorima i produkciji filma pa se trudimo to miniminizirazi i izbjeći. Zatim po filmskim festivalima, na specijalnim projekcijama po školama, učilištima, konferencijama, odakle dobivamo dosta poziva. Na TV ako HTV otkupe prava prikazivanja i konačno nama najbitnije na našoj indie filmskog platformi RUNDA ZA FILM - preko koje će se film moći naručiti direktno digitalnim putem novim načinom distribucije dobiti na kućna vrata za kućne premijere.
Čovjek ste s puno interesa, ali i projekata. Kako uspijevate balansirati između glazbe, filma, publicistike? Ostane li i slobodnog vremena?
Malo spavam, rano se budim, volim to što radim, dobra organizacija i modus da je slobodno vrijeme zapravo radno vrijeme je čini se ključ funkcioniranja. Kombiniranje pobrojenih područja pop kulture su formula da nikad ne dođe do zasićenja i da switchanjem s jednog na drugi uvijek ostaneš fokusiranim i svježim. Ne postoji jedan jedini segment pobrojenog koji ne ispunjava. OK, financijski dio bi trebalo biti bitno bolji, ali to je prirodno stanje većine free lancera koji svoj status slobodnjaka ne vežu uz stranke ili prikapčanje na državne love i milovanja centara moći.
Ove godine ste na Pulskom festivalu predstavili film "4:2". Kako ste zadovoljni njegovm prijemom?
Od ljudi koji te gledaju u oči, koji su referentni jer iza svog filmskog znanja nemaju političke niti klasne agende već samo filmofilstvo, uglavnom samo pohvale i afirmaciju. Da je drugačiji, konceptualno hrabar, dramski, scenaristički, režijski i glumački jak. Publika mu je dala visoku ocjenu preko 4,1, na Imdbu ima 7.8 u trenu intervjua. Inače, nemam korelacije između prijema ako se prijem ne očituje u brojkama od recimo 6000 gledatelja i pune Arene što se desilo primjerice 2017. kad su u jednom danu prikazani debitantski film „Zbog tebe“ i drugi premijerni „Fuck Off I Love You“. I da od tog prihoda ništa završi na računu autora i produkcije filma. Za ovogodišnju avanturu i nacionalnu konkurenciju jedan mi je cijenjeni istraživački novinar iz područja pop kulture povjerio kako je saznao iz onih najdivnijih izvora svih informacija da ove godine samo „Divljaci“ Grgić – Lonjakov debi i moj film nisu kao nezavisne produkcije smjeli dobiti nikakve nagrade, a da su dobro kotirali. Naime, žiri je dobio naputak da nezavisni domaći film ove godine ima biti sretan sudjelovanjem. Za druge članove žirija ne znam jer ih ne znam osobno, ali sumnjam da je predivna glumica Marija Škaričić jedna od onih koja bi pristala na ikakve uvjete tog tipa. Inače od nacionalne konkurencije ove godine „Zbornica“ i „Leto kad sam naučila da letim“ su me oduševili, „Stric“, „Baci se na pod“ i „Divljaci“ pristojno zabavili. Zgodno je pak zazvučala rečenica jedne vrhunske domaće glumice koja mi nije na platnoj listi, koja je rekla. „Da je Dado Matanić snimio 4:2 pobrao bi sve glavne nagrade, za režiju, glavne glumce i film godine“. Srećom pa nije J.
Što je s projektom uvođenja pop-kulture u škole, kojeg najavljujete posljednjih godina?
Netom je u Hrvatskoj završen međunarodni leg projekta, simpozij “Diversity Through Pop Culture” u sklopu uvođenja novog predmeta Pop kultura u nacionalni kurikulum, srednje i osnovne škole kao fakultativni, izborni, dopunski ili eksperimentalni predmet. Tridesetak sudionika iz Španjolske, Grčke, Slovačke, Makedonije i domaćina Hrvatske, u presjeku od 17 do 30 godina su kroz model aktivnih radionica, prezentacija, interkulturne suradnje radili na programu koji obuhvaća kreativno izražavanje kroz nekoliko područja pop kulture. Film, glazbu, književnost, medijsku djelatnost, ali i proširenje teze u novom mileniju po kojoj u Pop kulturu spadaju jednako i sport, politika, religija, zdrav život, migracije i turizam, IT industrija i druga područja obuhvaćena novim životnim pop kulturnim standardima. Ideja uvođenja Pop kulture kao novog izbornog predmeta u školske sustave i nacionalni kurikulum vođena je isključivo potrebom za dinamiziranjem, moderniziranjem i promjenom edukativnog pristupa mladima na didaktički i pedagoški daleko moderniji i dinamičniji način nego se to čini. Naime, preživljavanjem milenijskog buga i usvajanjem interneta kao osnove pismenosti i komunikacija u novom mileniju, brišu se razlike prefiksa pop i opće kulture te sve postaje dostupnim i potencijalno popularnim. Smartphoneovi, laptopi i ina moderna sredstva komunikacije učinila su veliki generacijski skok dajući mogućnost svakom vlasniku gadgeta postati aktivnim subjektom pop kulture. Ista stvar je vezana za činjenicu kako je pop kultura u 21. stoljeću postala daleko širim pojmom od onoga što smo smatrali pop kulturom u prošlom stoljeću. Danas su predmet Pop kulture uz navedeno i novi mediji, showbizz, lifestyle, moda, sport, IT industrija, politika, religija, migracije stanovništva, turizam i mnoga druga dinamička područja kojih se dotičemo i obrađujemo u udžbeniku za predmet Pop kultura. Ideje širenja Pop kulture izvan granica zemlje porijekla je samo refleksija potrebe da u doba aktivnih ratova i globalnih pandemija mladima dajemo platformu i prostor za daleko kreativnije i korisnije izražavanje nego su to generacije njihovih roditelja činile. Knjiga „Pop kultura“ je u predzadnjoj fazi pisanja rukopisa i potom traženja izdavača koji bi je predstavio i otisnuo kako bi za školsku godinu 2023/2024. bila spremna kao udžbenik za zainteresirane osnovne i srednje škole i druge obrazovne institucije, učilišta ili fakultete.
Već radite i na novom filmu, "Životi Jana Bolića". Kako ste došli na ideju za ovaj film i što vas najviše fascinira kod Jana?
Jan Bolić je mladić koji zbog svoje dijagnoze i bolesti ima vrlo specifičan i fizički limitiran način života, no to ge ne sprečava da nadoknađuje onim mentalnim i da uz pomoć majke i bake živi punim plućima. Pratim ga otkad je aktivan u medijima i objavljuje nove naslove a ideja za film je došla nakon video razgovora koji sam ove godine obavio s njim i majkom mu Marisstellom. Fascinantna je psihologija koja je čini se ujedno i prilično dobar smjerokaz za zadovoljan i ispunjen život – ne biti nesretnim zbog onoga što ne možeš već vidjeti ljepotu i uživati u onome što možeš. Rijetki shvate. Još rjeđi primijene.
Što je s nastavkom filmske i glazbene karijere? Poznavajući vas, sigurno imate u pripremi i novi igrani film, ali i pjesme?
Hvala na pitanju, u punom su jeku. I literarni dio. Izdvojit ću samo dio planiran do 2025. Završavanje snimanja dokumentarnih filmova o Hrvoju Greguriću Grgi „Grgin konak“, zatim „Virus Free Zone“ o postpandemijskom svijetu, „Preživjeti mir“ o drugačijoj vrsti branitelja koji su nakon rata morali boriti druge vrste intimnih i privatnih borbi, „Zašto se mrzimo“ o genezi mržnje ovih prostora. Zatim priprema snimanja dokumentaraca „Umjetnost života“ o ljudima s ovih terena koji su svoj život i hendikepe pretvarali u svjetske rekorde i unikate, „Plagiraj me nježno“ o kulturi krađa na glazbenoj sceni i društvu općenito, „Stiska“ o velikom romskom naselju i pokušaju resocijalizacije Roma u društvo, „Slam“ o slam poetama i marginalcima poezije, „Vjeruj mi“ o religiji i sektama na prostoru RH, „Crno bijeli svijet“ o usvajanju malih crnaca iz Afrike iz domaćih obitelji nakon što nisu mogli posvojiti djecu unutar RH, o Sari Luzar Smajić, mladoj MMA borkinji. To je tek dio planova. U jeku je postprodukcija igranog filma „Ana“ o neobičnoj mladoj ženi koja boluje od depresije i koja za sebe tvrdi da je prvi ženski serijski ubojica s Balkana, premijera koje će biti slijedeće godine. U procesu je snimanje hi tech drame i komedije „Online“ o neobičnom kolopletu likova jedne božićne noći i ljudima koji su svoju samoću na te obiteljske blagdane pokušali utopiti streamanjem svojih života online. Također smo snimili tri pilot epizode humorističkog sitcoma „Brak je mrak“ s Lucijom Šerbedžijom, Dorom Fišter, Kristinom Krepelom, Hrvojem Kečkešom, Domagojem Jankovićem – koji čeka finalizaciju i prezentaciju HTV-u, RTL-u i Novoj TV, te sponzorskim interesentima oko mogućnosti web serijala ako TV kuće ne pokažu interes. Od knjiga osim spomenute „Pop kulture“ u zadnjoj fazi pripreme rukopisa je publicistički „Film mater (Enfilmopedija Balkana)“ o definiranju ovog prostora kroz najbolje filmove svih vremena – zrcalo efekt prve knjige, rasprodane „Bez Rocka Trajanja (glazbeno dešifriranje Balkana)“, zatim tri romana „Bol je samo kratica od bolje“, „Rock je mrtav, stari moj“ i „Sve ću vas pobit (Dnevnik serijskog ubojice)“, te zbirka pjesama „Zauvijek sad“. Nadam se kroz 2023. da će većina ako ne svi od pobrojenih naslova biti objavljeni. Isto toliko ih je u pripremi. Što se glazbe tiče, tokom pandemijskih godina snimljena su i spremna za finalizaciju tri solo albuma – dva spoken word i storytellerska – naslova „Klasika“ i „Tišina“, jedan žanrovski neodrediv i dva s bendovima NE i Kritičari – o izdavanju i realizaciji u pregovorima s mogućim domaćim booking agentima i izdavačima.