Dokumentarni film "Posljednji ples" o životu i karijeri najboljeg košarkaša, a moguće i sportaša svih vremena, Michael Jordanu, bez ikakve sumnje jedan je od najboljih sportskih dokumentaraca koje smo imali priliku vidjeti. Osim sjajnog pregleda jedne zbilja iznimne karijere, izvanserijskog talenta, te do sada neviđenog uvida u njegovu psihu, sportsku i životnu filozofiju koja priznaje samo pobjedu, ali i fantastičan pregled košarke tijekom devedesetih godina kojima su, bez sumnje, Bullsi superiorno vladali, ESPN-ov serijal od deset nastavaka, koji je nakon pet tjedana na Netflixu, završio prošli ponedjeljak, otkriva nešto zbilja iznenađujuće. Michael Jordan je - pazite, molim vas, ovo - ipak čovjek! Homo sapiens! Nešto u što je veoma teško povjerovati dok ga gledate kako leti zrakom i, po tko zna koji put, zakucava za pobjedu...
U sedmoj epizodi, naime, ovo postaje mnogo više od sportskog dokumentarca. Više nije riječ o Bullsima, njihovoj veličanstvenoj sezoni 97-98, a nije, bogami, ni o Jordanu. "Posljednji ples" odjedanput postaje nešto mnogo veće. Postaje priča o mladiću koji je ostao bez svoga oca. James Jordan, Michaelov otac koji mu je bio jedan od najvećih životnih uzora i stalna podrška, dok je bio na terenu, ali i izvan njega, ubijen je u trenutku Michaelove najveće popularnosti. U dokumentarcu mnogi opisuju njihov bliski odnos, ističu koliko je Michael cijenio očeve savjete, ali i koliko je James bio ponosan na svoga sina... Ali ono što će vam najbolje dočarati njihov odnos dva su dojmljiva trenutka iz sedmog i osmog nastavka ovog već sada, nije prerano reći, antologijskog serijala. Prvi je onaj Jordanov pogled na samom početku sedme epizode dok razgovara s redateljem Jasonom Hehirom i kaže mu kako ga je otac uvijek usmjeravao i motivirao. "Kao prijatelj?" pita ga Hehir. "Da, kao prijatelj", kaže Jordan trudeći se da mu treptaj ne traje predugo kako suze ne bi potekle. Drugi moment koji svjedoči o njegovu odnosu s ocem, ali i tome da je on ipak samo čovjek, onaj je na kraju osme epizode u kojoj prikazuju osvajanje prvenstva 95-96, a koje se dogodilo baš na Dan očeva. To je bilo prvo finale koje je igrao bez svog oca u publici, zabio je 22 koša, osvojio nagradu najboljeg igrača utakmice te prvenstvo, kratko proslavio, dao intervju i, spuštene glave, odjurio u svlačionicu. Iduća scena prikazuje velikog Michaela Jordana, tog nadčovjeka, kako poput malog djeteta leži sklupčan na podu grčeći se od plača i trudeći se da košarkaškom loptom prekrije suze na licu.
Kamerman sve snima pokušavajući se izboriti za što bolji kadar, dok netko iz trenerskog osoblja naposljetku ne klekne pokraj njega i prekrije ga ručnikom. Michael Jordan ipak nije svemirac, shvatio sam u tom trenutku, a što bi, uzgred kazano, mnogo toga objasnilo. On je, eto, čovjek! Pa čak i dijete. Mnogo bolji i uspješniji čovjek od ostalih sedam i pol milijardi ljudi na svijetu, o djeci da i ne govorim, ali ipak samo čovjek... Ne mogu reći da me ta činjenica posebno obradovala ili, što ja znam, ohrabrila jer, jasno, čovjeku se lakše nositi s vlastitim neuspjesima ako misli da su ovakvi uspjesi rezervirani za neka nadnaravna bića za kakvo sam Jordana cijeli život smatrao, ali s druge strane - na neki suludo optimističan način - ta spoznaja do koje sam došao zahvaljujući ovom iznimnom dokumentarcu i motivira. Zbilja je sve moguće, pa i da jedan čovjek, zamalo samostalno, promijeni tijek povijesti.
U njegovu slučaju to je bila povijest košarke, ali i sporta općenito, a što će biti u našem slučaju, te što ćemo napraviti od svojih života, isključivo je na nama samima! Sve da je to bilo jedino važno u ovom zasigurno najgledanijem serijalu 2020. godine te da nema toliko govora o Toniju Kukoču i hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji s Olimpijskih igara '92., od deset nastavaka velika minutaža nam se posvećuje barem u četiri, što je nesumnjivo sjajna reklama i razlog za bezrezervni hvalospjev, "Posljednji ples" zaslužio bi ovu moju tjednu TV ružu koju mu, evo, ovim putem dodjeljujem. Kako sam, međutim, svih deset nastavaka odgledao otvorenih usta ne uspijevajući pri tome podići donju čeljust od uzbuđenja te pazeći da mi treptaj ne potraje predugo kako suze ne bi potekle, predviđam mu i mnogo važnije nagrade i priznanja u ne tako dalekoj budućnosti. Mogao bi, baš poput svoga protagonista velikog Michaela Jordana postati najbolji u povijesti!