U ovo doba globalne pandemije koja je, između ostaloga, dovela i do toga da ljudi sve više borave unutar svoja četiri zida, pa vrijeme uglavnom krate gledajući televiziju, zaljubljenicima u sport je, čini mi se, i najteže.
Oni koji vole serije, primjera radi, za vrijeme ovog razdoblja sjajno su prošli. Televizijski programi krcati su, naime, upravo tim njima dragim sadržajem, a streaming servisi poput Netflixa i HBO-a postoje gotovo isključivo kako bi nahranili njihovu glad za gledanjem ogromnog broja serija kojima se, sukladno gledanosti, povećava broj sezona sve dok ne izgube svaki smisao. Oni koji vole filmove, isto tako, mogu se lako snaći za vrijeme ove karantene. Postoje brojni filmski programi, a gotovo svi pružatelji paketa koji uključuju internet, telefon i televiziju, nude i opciju videoteke. Iako izbor u tim videotekama nije posebno kvalitetan, po pitanju kvantitete im ne mogu prigovoriti. Ima dovoljno filmova da filmoljupci sve do iduće godine, u kojoj će znanstvenici valjda napraviti neko cjepivo, ne moraju napuštati stan...
Čak ni ljubiteljima teatra, tim dvjema-trima rijetkim biljkama, ovo doba nije prestrašno. Sva kazališta omogućila su online gledanje svojih predstava, a neki glumci, poput Rade Šerbedžije, vode veoma gledane kanale na YouTubeu na kojima po cijele dane recitiraju Tina Ujevića i naglas razmišljaju o bitku. A ide se niz dlaku i ljubiteljima glazbene umjetnosti. Nema dana kada na nekom portalu ne osvane zajednički koncert vokalnih i instrumentalnih izvođača koje je okupila aplikacija za sastanke ZOOM. Što je, međutim, s nama koji volimo sport, u ovo doba kada su zaustavljena sva natjecanja diljem planeta? Pogotovo s onima koji vole nogomet? Jer ljubitelji košarke, moguće da ste čuli, baš su sada dobili dokumentarac desetljeća o posljednjem plesu najboljeg košarkaša u povijesti Michaela Jordana i najbolje momčadi Chicago Bullsa, koji tjedno zadovoljava sve njihove potrebe pa i više od toga. Pisat ću o tome idući tjedan, ali nogometa, ponavljam, nema ni za lijek. Nigdje nema neki nogometaš da isključivo radi naše razonode pimpla loptu, da se na nekom web kanalu dodaje sam sa sobom o zid, niti postoji neki link putem kojega bismo osjetili ono uzbuđenje koje smo donedavno osjećali kada bi, štajaznam, Luka Modrić gurnuo loptu u prazan prostor... Elem, zbog toga što su mi u protekla dva mjeseca jedine dvije opcije za gledanje nogometa bile one prastare utakmice koje je Bruno Kovačević izabrao za popunjavanje programa na HRT-u i Bjeloruska nogometna liga koja po zanimljivosti ozbiljno konkurira recentnim konferencijama Nacionalnog stožera civilne zaštite, odlučio sam, poput duhanskog ovisnika u potrazi za odbačenim čikom, prerovati sav mogući programski sadržaj, koji nerijetko podsjeća na kantu za smeće po kojoj spomenuti ovisnik kopa, ne bih li pronašao bilo što u čemu se kotrlja nogometna lopta.
Rezultat moje potrage jedan je Netflixov serijal o samim počecima te lijepe igre, dokumentarac o vjerojatno najboljem nogometašu svih vremena i, posljednje navedeno, ali nipošto najmanje bitno: fantastičan talijanski film o navijačkoj subkulturi i tome što takav život sa sobom nosi. Serija “Engleska igra”, koju sam prvu pronašao na Netflixu, sastoji se od desetak epizoda koje realno i zanimljivo prikazuju same početke te igre i kako je došlo do profesionalizacije tog sporta koji je u početku bio samo razonoda dokonih studenata engleskih sveučilišta. Priča o dvojici talentiranih Škota koji su za plaću počeli igrati za neki engleski nogometni klub nastao u sklopu tvorničkog pogona, a čiji se fanatični vlasnik nada osvajanju FA kupa, vjerojatno je najzanimljivije što ste o nogometu posljednjih dana mogli pratiti. Dokumentarac o Diegu Maradoni, nadalje, sjajan je prikaz karijere koja doista nije mogla biti sjajnija, ali i privatnog života kakav nitko ne bi poželio. U filmu rade jasnu distinkciju između Diega, tog Malog Zelenog koji je vladao terenima diljem planeta, koji ne podsjeća slučajno na nogometnu loptu, i Maradone, čovjeka koji se nije uspio oduprijeti svome karakteru, porocima, ali i mafiji, radi čega je bilo trenutaka kada je i njegov izvanserijski talent padao u drugi plan. Talijanski film “Ultras”, o vođi Napolijeve navijačke skupine, ne samo da je prirodni nastavak gledanja TV-a nakon dokumentarca o Maradoni, koji je Napoliju i donio najveći uspjeh u klupskoj povijesti, već je to i doista izvrstan film koji govori o mnogo više toga a ne samo o navijačima i nogometu. To je, zapravo, ljubavni film, a kao takav je i najveće otkriće ovog mog za najvažnijom sporednom stvari na svijetu tragajućeg tjedna.
Osim njega, preporučio bih, bezbeli, i ostalo u tekstu navedeno svima onima koji baš poput mene ovih dana proživljavaju vrhunac apstinencijske krize, ali ovako pred kraj bih ih i obradovao malom najavom da ovaj vikend, nakon gotovo dva mjeseca, ponovno počinje jedno ozbiljno nogometno prvenstvo – njemačko. Ostanak unutar četiri zida mogao bi, eto, i ljubiteljima nogometa napokon postati zanimljiv. Šteta što su nas upravo sad pustili da iziđemo van!
