Večer pred veliki zagrebački potres koji sam kao stanovnik centra grada itekako osjetio, te čije posljedice i dalje osjećam jer sam se uslijed oštećenja na zgradi morao iseliti iz svog stana i preseliti kod roditelja, čitao sam treći nastavak kompozitnog teksta Monje Jović “Miševi na mostu”. U jednom dijelu spisateljica spominje da je kao dijete kod babe na selu kraj uzglavlja uvijek imala pripremljen zavežljaj s hranom. “Neka ovo bude tu...”, govorila bi joj baba, stravično je, zapravo, plašeći time, “ako usred noći budemo morali bježati!”.
Iduće jutro, ono nedjeljno oko 6.24, dok sam vadio svoje ni dvogodišnje dijete iz krevetića te bježao iz zgrade čije urušavanje, kako mi se tada činilo, zasigurno slijedi, kroz glavu su mi prošle samo te mudre riječi Monjine babe. Osjećao sam veliku krivnju što kraj uzglavlja nisam i sam pripremio zavežljaj s hranom, a koji bih sada, evo, mogao ponijeti sa sobom.
Ono, međutim, što sam od tada shvatio, u ovih gotovo mjesec dana koliko sam prognanik iz vlastita doma, to je da postoji nešto još mnogo korisnije od tog zavežljaja s hranom, a što bi uvijek trebalo imati spremno za slučaj hitne evakuacije: Bnet prijemnik! U sobi, naime, koju sam u spomenutom roditeljskom domu dobio na raspolaganje postoji televizor koji osim ovih par kanala s nacionalnom koncesijom hvata još samo lokalne televizije, a od njihova TV programa, shvatio sam, i glad je lakša za podnijeti...
Elem, u onom kratkom vremenskom intervalu između TV prodaja i takozvanih kontakt-emisija koje se baziraju na skupom naplaćivanju poziva gledateljima željnih da iznesu neko svoje mišljenje u eter, a što je očito glavni koncept i izvor prihoda tih programa, može se zbilja naići na neke poprilične ludosti od emisija. I, ne mislim pri tome samo na Bujančevu Bujicu, a koja se, nota bene, u nekom obliku svaki dan prikazuje na Z1, ponekad čak i dva puta dnevno, već i na mnoge druge spektakle za koje se ne može sa sigurnošću utvrditi jesu li izvorno zamišljene kao ozbiljne emisije ili, što ja znam, ozbiljno dobre parodije. Ne znam je li to slučajnost, ali nekoliko takvih emisija emitira se upravo na toj Z1 televiziji, a posebno bih izdvojio “Glazbenu ordinaciju” u kojoj neki umirovljeni doktor u punoj opremi protiv COVID-19, maska i rukavice, ugošćuje prodavače medicinske opreme, vitaminskih dodataka i nadopuna prehrani, a sve to je začinjeno i nekim glazbenim brojevima. Vizualno nevjerojatna ludost od emisije! Također, treba spomenuti i emisiju Matije Gečevića, među rajom iz Aquariusa s početka milenija poznatog kao hip-hoper Khan, a koja je zamišljena kao neka gastro-lifestyle emisija. Najveći problem te emisije je što nije ni gastro, a kamoli lifestyle, ali to nipošto nije jedini njezin problem... Mreža TV također nudi ozbiljnu količinu televizijske zabave slične vrste.
Branko Vukšić, novinar i bivši saborski zastupnik, vodi neki talk-show koji predstavlja kao vježbanje demokracije za početnike i napredne polaznike, a to zapravo nije ništa drukčije od emisije “Vox populi” koju je prije vodio na Novoj TV i u kojoj je isključivo svoje stavove predstavljao kao “glas javnosti”. U ovoj emisiji, doduše, ima i gosta, ali ono što joj nedostaje je – pazite, molim vas, ovu ironiju – demokracija! On, naime, cijelo vrijeme gledateljima nameće isključivo svoje, verbalno lijepo zapakirane stavove, a nesretni gost mu umjesto za odgovaranje na pitanja služi isključivo kao neka vrsta podrške u tom do najsitnijeg detalja isplaniranom političkom nastupu... Na Jabuka TV-u, nadalje, postoje tri emisije između kojih se teško odlučiti koja je bolja. U prvoj neki doktor u visoko uzdignutoj ruci, kako bi ih kamera bolje snimila, drži i prodaje lijekove upitne kvalitete, druga je “Groznica subotnje večeri” koja je strukturirana tako da neki kovrčavi Zagorac gledateljima ispunjava glazbene želje, a treća je priča za sebe... U emisiji “Moda XL” nekoliko trgovkinja s vješalica skida robu, prinosi je kameri, te vraća na vješalicu. Ako vam se nešto od prikazanoga svidi, nazovete broj telefona koji se cijelo vrijeme prikazuje na dnu ekrana i one vam ponovno iznesu traženu robu. Jedan dan nisam mogao odoljeti i nazivao sam ih po stotinu puta tražeći da jednu te istu jaknu ponovno prikažu, a ljubazna prodavačica ili, eto, u ovom slučaju voditeljica (!), svaki je put izmišljala neke druge razloge zbog kojih bih je trebao kupiti. Nikada u životu nisam imao tako neposredan utjecaj na TV program... T
o me zabavilo još i više nego kada sam vidio da je nekadašnji reper Ante Cash nova zvijezda katoličke mladeži koja na Laudato TV-u ima više televizijskog prostora čak i od Majke Angelice koja je izmislila tu vrstu vjerskog TV programa. Potres je, priznajem, bio doista traumatično iskustvo, još ću se dugo oporavljati od njegovih psihičkih i materijalnih posljedica, ali na kraju će ipak sve biti u redu. Ovaj strah, međutim, da ću opet biti osuđen samo na lokalne TV programe, a zbog kojega ću, po receptu Monjine babe, kraj uzglavlja uvijek imati pripremljeno ono najvažnije: prijemnik većeg broja programa – sasvim sigurno nikada neće proći!
Mene bi zanimalo je li autor taj stan u kojem živi u Centru ranije zamijenio sa svojim roditeljima. I je li taj stan otet nekoj poštenoj familiji od strane komunista nakon "oslobođenja".