Uspješnu godinu talentirane Osječanke, kantautorice Mije Dimšić, začinilo je još jedno priznanje – njezina pjesma „Ovaj grad“ najemitiraniji je singl 66. Zagrebačkog festivala 2019., prema službenim podacima HDS ZAMP-a! Riječ je o country baladi nastaloj u koautorstvu s njezinim stalnim suradnicima, Vjekoslavom Dimterom i Damirom Bačićem, koja je zvukovni i emocionalni reprezent njezina najnovijeg albuma „Sretan put“.
Nastupi i priznanja na Zagrebačkom i Splitskom festivalu, dupkom pun Lisinski, putovanje i nastup u američkom Nashvilleu, deseci koncerata i tisuće prijeđenih kilometara, objava albuma i paralelni rad na novim pjesmama ispunili su Mijinu godinu, no ona, čini se, tek hvata pravi zalet za velike stvari...
Je li „sadržajna“ preblaga riječ za tvoju 2019.? Kako bi opisala godinu na izmaku i što ju je sve obilježilo u glazbenom smislu?
Imam sreću da mi je posljednjih nekoliko godina toliko sadržajno i produktivno da mi je često teško vremenski se orijentirati, stvari se toliko brzo događaju. Ova godina bila je izuzetno radna, najviše smo se moja ekipa i ja angažirali oko novog albuma „Sretan put“ koji je konačno izašao početkom prosinca. Mislim da nam je nakon toga svima pao jedan veliki kamen sa srca jer je taj album bio veliki izazov u kreativnom smislu. Uz brojne gaže, putovanja i promotivne aktivnosti koje imam kao izvođačica, najveći mi je problem ostati autorski aktivna, naći vrijeme za pisanje i imati svoj mir i disciplinu. Sad kad je taj dio iza mene, terenski dio mi ne pada tako teško. Također bih svakako izdvojila ovogodišnji posjet Americi u devetom mjesecu. Ovo mi je bio četvrti put, ali prvi put u Nashvilleu, što mi je dugo bio san i tamo sam imala akustični show od sat i pol što je također nevjerojatno iskustvo po kojem ću pamtiti ovu godinu.
Sve je počelo nastupom na Zagrebačkom festivalu gdje si predstavila pjesmu „Ovaj grad“, koja se na kraju pokazala najemitiranijom pjesmom festivala. Što su u jednoj country laganici, netipičnoj za domaći eter, prepoznali glazbeni urednici?
Ponajprije hvala svima koji su prihvatili i zavrtjeli pjesmu jer bez te velike podrške ona nikad ne bi bila najemitiranija pjesma festivala koji mi puno znači i s kojeg pamtim samo lijepe trenutke. Pjesma je bila prvi singl s novog albuma, ujedno i prva suradnja mog stalnog tima, Vjekoslava Dimtera, Damira Bačića i mene s Ivanom Pešutom kao producentom pa smo na njoj najviše istraživali malo drukčiji zvuk koji želimo na cijelom albumu. Na kraju suradnja nije ostala na jednoj pjesmi, nego smo na sličan način napravili ostatak albuma, što dovoljno govori o tome koliko smo bili zadovoljni. Tema pjesme je, s jedne strane, naravno jako osobna, ali s druge, rekla bih, i nešto u čemu se svi možemo pronaći: rastanci, snovi, trenuci kad shvatiš da je vrijeme da kreneš dalje. Mislim da je melodijski dosta pitka pa je lako pronašla mjesto u raznovrsnim programima, osim toga pomalo je melankolična, a izašla je u to zimsko vrijeme... Jednostavno se dosta stvari dobro poklopilo. Priznanje mi puno znači na festivalu koji svake godine iznjedri puno lijepih pjesama.
Kakav je tvoj odnos sa Zagrebačkim festivalom i zašto je danas festival poput Zagrebačkog bitan za glazbenike, pogotovo tvoje generacije?
Mislim da imamo predivan odnos s profesionalne strane, ali i privatne, baš volim mnoge ljude koji rade na festivalu i uvijek mi je zadovoljstvo družiti se s njima. Festivali su jako bitni za glazbenike moje generacije jer su možda trenutačno najkvalitetniji način za predstavljanje novih pjesama uživo, uz pratnju fantastičnog orkestra, a i festival kao platforma nudi odlične medijske prilike za nova imena. Ali od svega toga, najbolje je što dođeš na festival i u jednoj večeri upoznaš puno ljudi iz struke koje bi drukčije možda upoznavao godinama.
S obzirom na tvoj „pobjednički niz“ ove godine i uspjeh na top listama, možemo li govoriti o nekom receptu za hit? I koju ulogu, uz produkciju i aranžman, pritom igraju glazbena osobnost, iskrenost i poruka?
Moja formula, ako to uopće mogu tako nazvati, možda je vrlo staromodna: konstantan rad na terenu u kombinaciji s tebi prilagođenom pjesmom koja te najbolje odražava i iza koje stojiš zajedno stvaraju ono što svi zovemo “faktorom sreće”. Moj menadžer i koautor Damir uvijek kaže: „Bez puno uplaćenih listića na lotu nema dobitka“. Svi ovi listići koji propadnu nisu zapravo propali, oni su nužne stepenice koje će na kraju poduprijeti pobjednički listić. Naravno da pritom golemu ulogu igraju osobnost i iskrenost. Ako pjesma koju izvodim nije nešto što uvjerljivo donosim, nema te poslovne strategije ili medijske prisutnosti koji će je dovesti u srca slušatelja. Najljepše u ovom poslu za mene je to što, iako je u nekim aspektima on čista ekonomija i statistika, bez onog metafizičkog i emotivnog sve ostalo pada u vodu.
Godišnje sviraš velik broj koncerata, a iza toga se kriju tisuće kilometara u kombiju, loša hrana s benzinskih crpki, malo sna i naporne probe. Kako bi opisala taj život glazbenika i sve ono što prethodi glamuru i svjetlima pozornice? Koliko je u tvom slučaju konkretno odricanja i žrtve na „cesti do sna“?
Uvijek mi je drago kad mi se postavi ovo pitanje i kad bez oklijevanja mogu odgovoriti da su naporan rad i odricanje 90 posto cijele priče. Ako je nekome obratno, blago njemu, ali ja nemam takvo iskustvo. Sve što mi se dogodilo odradila sam od prvog dana i odluka da ću raditi samo ovo i sve tome podrediti morala je nastupiti vrlo rano. I bilo je važno od prvog dana znati što točno želim jer se prelako izgubiš putem. Ljudi imaju vrlo iskrivljenu percepciju života javnih osoba općenito, a glazbenika pogotovo. Glamur i svjetla pozornice vremenski su ono što najkraće radiš. Izaći na pozornicu najmanji mi je problem, o pjevanju na kraju dana najmanje i razmišljam jer mi od svih aktivnosti koje prethode i slijede najčešće ne ostane ni vremena ni energije. Najnaporniji dio je, kao i u većini poslova, rad s ljudima. A on čini većinu posla i uvjetuje puno stvari. Biti na estradi u određenim je trenucima dosta slično nekom političkom angažmanu, a to nije ono o čemu djevojčice maštaju kad kažu da jednog dana žele biti pjevačice. Ali opet, ne bih nikad radila ništa drugo i ništa ne bih mijenjala jer su stvari i iskustva koja povremeno dođu neopisiva i čarobna.
Jedna si od rijetkih domaćih glazbenica koja je pomirila i radijski eter i koncertni teren. Kako vidiš tu dihotomiju i zbog čega, po tvom mišljenju, oni koji su uspješni u eteru nisu uspješni na koncertnom terenu, i obrnuto?
Radio i koncertna publika najčešće imaju različite vizije hitova, lijepo je kad se to dvoje podudara, ali mislim da je češće scenarij suprotan. Možda je problem u tim brojnim smjernicama i formulama za jedno ili drugo pa onda, kad kreneš stvarati isključivo po tim šablonama i namjenski, lako izgubiš nit same pjesme koja je na kraju jedina i bitna. Na svu sreću, dosad su i radijski urednici i publika bili vrlo blagonakloni prema mojim pjesmama, ali čak i ako se to promijeni u nekom trenutku, ključno je da nastavim stvarati onako kako ja osjećam da bih trebala. Ako to zadržim, sve ostalo već će nekako naći svoj put, barem sada tako mislim.
Ove godine posjetila si i Nashville, jednu od glazbenih prijestolnica svijeta. Kakve dojmove nosiš sa sobom i što je izrodilo to putovanje? Kako ti iz američke perspektive izgleda hrvatska glazbena industrija i domaće tržište?
Naučila sam jako puno toga pri posjetu Nashvilleu, otišla sam na nekoliko sastanaka, čula kako tamo producenti i urednici razmišljaju i mislim da bismo iz toga svi mogli puno naučiti. Kad sam došla na sastanak k menadžerici koja je na čelu udruge Global Writers’ Association, oduševila me svojom profesionalnošću. Žena mi je posvetila oko sat i pol u svojem pretrpanom rasporedu, sve što sam joj govorila pažljivo je dokumentirala, nije bila pretjerano fokusirana na brojke, više na moju priču, na to kako ja sebe vidim, što ja mislim da govorim svojom glazbom. Mogla bih još puno o tom sastanku, ali temeljna razlika bila je što bi kod nas razgovor više išao u smjeru brojki i da bismo, ako bi brojke zadovoljavale, razgovarali dalje.
Kako je, prema tvom mišljenju, u toj i takvoj hrvatskoj glazbenoj industriji, biti žena, glazbenica i autorica? Kako komentiraš podatak Hrvatskog društva skladatelja po kojem je među ukupnim brojem autora i članova Društva tek 18% žena? Koji su razlozi za tako mali broj žena, primjećuješ li možda neke pomake i na čemu, po tvom mišljenju, još trebamo poraditi kao društvo i industrija?
Ne mogu reći da osjećam nekakve prepreke zato što sam žena, zadovoljna sam svojom pozicijom na sceni i mislim da u ovom trenutku na sceni ima sjajnih mladih žena, od čega dosta i kantautorica, što je u svakom slučaju super vijest. Da me netko pitao koliki je postotak, ne bih odgovorila tako malim brojem, mislila bih da je više. Sigurno je sve to skupa povezano i s različitom percepcijom starenja muških i ženskih izvođača. Imam osjećaj da su muškarci poželjniji što su stariji i jednako ih se ozbiljno doživljava, čak i pozitivnije, ako su zreliji, dok je kod žena potpuno obratno.
U prošlom razgovoru odgovorila si mi da vas Slavonce „uvijek treba protresti da se pokrenete i da se i vaš glas čuje“. Kakva je danas situacija s glazbenim pejzažom Slavonije i koliko je i dalje izražena glazbena centralizacija Hrvatske?
Mislim da smo se poprilično aktivirali u posljednjih nekoliko godina što me jako veseli. Slavonska je scena jako zanimljiva i raznovrsna, a mnogi su se popeli i na zavidna mjesta na top ljestvicama, Igor Delač, Fluentes, i to baš moji Osječani. Problem nije nedostatak talenta, ideje ili dobre pjesme, problem nastaje što se, čim se malo izdvojiš od većine i bilo što napraviš, moraš praktički preseliti u Zagreb ili svaki drugi dan biti tamo fizički prisutan da bi se išta dalje događalo. U tom smislu još smo vrlo centralizirani i, nažalost, pomake u tom smislu za sada ne osjetim i ne vidim.
Godinu si, u fotofinišu, zaključila objavom trećeg albuma. Uzevši u obzir da većina izvođača ne dočeka drugi album ili za njih ne čujemo nakon njega, kako bi trenutačno opisala svoju poziciju umjetnice s tri albuma u svojoj profesionalnoj biografiji? Što bi sad možda napravila drukčije da možeš ispraviti nešto u dosadašnjoj karijeri?
Presretna sam što sam imala sve prilike koje sam imala. Ponosna sam na svaki od albuma i stvarno ne bih ništa drukčije napravila jer u takvu vrstu grešaka ne vjerujem, čak i ono što se na prvu čini kao greška, po mojem mišljenju, vodi na mjesto na kojem trebaš biti. U kreativnom smislu naravno da uvijek misliš da nešto može bolje, posebno ako snimaš u rokovima, što svi radimo. Konkretno, božićni album moj bend i ja kompletno smo snimili u dva tjedna. To je bio totalni kreativni kaos, nismo stigli ni prespavati kako treba, a masteri bi već bili pripremljeni i naravno da tu ima sto sitnica koje su mogle biti puno bolje s tehničke strane. Ali onda opet, pustimo taj album i svima nam je osmijeh na licu jer nam je dražestan baš takav kakav je nastao u zanosu tog trenutka. Da je bilo drukčije, ne bi bilo dobro. To je moje geslo po pitanju svega u životu. Da je trebalo biti drukčije, bilo bi.
Što te još uvijek vuče dalje, u kojem smjeru razvijaš svoje stvaralaštvo? U čemu bi se, primjerice, u glazbenom smislu voljela okušati, a dosad se još nisi odvažila?
Trenutačno me najviše oduševljava što napokon imam gotov album i pripremljene singlove za iduću godinu pa mogu pisati samo da pišem, bez nečega što moram završiti, bez te i te pjesme koja stoji u redu, pa moram nešto dovršiti ili popraviti. Pisati od nule, bez ikakve svrhe, samo da pišem, to mi je nešto najljepše. Toliko stvari još želim ispričati. Voljela bih se više aktivirati i na engleskom jer mi je album na engleskom možda sljedeća najveća želja. Znam da ću je i realizirati, ali ne znam kad, a kad je riječ o tim stvarima, uvijek sam nestrpljiva. Ali idemo korak po korak pa ćemo vidjeti što donosi 2020.
Točno Mia!