Snaga bez kontrole je ništavna. Taj slogan ispisan je na fotografiji trkača Karla Lewisa koju je prije trideset godina snimila glasovita fotografkinja Annie Leibovitz. Poznati atletičar u pozi za početak utrke, u dresu, s istaknutim, napetim moćnim mišićima, na nogama ima - crvene štikle. Ta nezaboravna fotografija jedna je od najpoznatijih reklama svih vremena, za Pirelli, talijanskog multinacionalnog diva u proizvodnji automobilskih guma. Osmišljena je da nas šokira; početkom devedesetih fotografija hiperpotentnog crnog sportaša na atletskom stadionu u salonkama bila je transgresivna i time upečatljivija. Lewis se samouvjereno poigrao rodnim stereotipom i tako pokazao kako su u životu, kao i u vožnji, samopouzdanje i (samo)kontrola važni koliko i snaga, što sve skupa valjda ima veze i s gumama, ne da ja znam nešto o tome.
Pirelli je za sve one koji se ne furaju na automobile poznatiji po kalendaru - fotografskom tour de forceu - s tradicijom dugom više od pet desetljeća. Pirellijev kalendar, koji su radili svi najpoznatiji fotografi od sedamdesetih do danas, upućeni zovu jednostavno The Cal. Zašto englesko, a ne talijansko ime od milja? Jer The Cal oduvijek radi britanska podružnica Pirellija. Kalendar koji se ne može kupiti - osim onih vintage na aukcijama - dijelio se oduvijek važnim poslovnim partnerima i selebima kao object d'art, pomalo "pomaknut", sa zezantskom referencom na one otvoreno seksi, ne baš pornografske, ali zasigurno vulgarne šoferske kalendare iz kamiona i automehaničarskih radionica sedamdesetih. Puno prije Jeffa Koonsa ili Damiena Hirsta, globalno poznatih i veoma bogatih suvremenih umjetnika, The Cal je propitivao mjesto pop kulture i kiča u umjetnosti - što nije, a što jest kič, kad art postaje kič, kad kič postaje art…
Jednom sam negdje pročitala da je talijanski medijski tajkun i političar Silvio Berlusconi mahnito kupovao aktove starih majstora i slikara iz prošlih stoljeća, često na TV aukcijama usred noći. Imao je samo jednu osnovnu ideju: želi ulja na platnu koja ga što je moguće više podsjećaju na fotografije iz Pirellijevih kalendara. Za čovjeka koji je u kiču plivao kao riba u vodi prizor koji podsjeća na The Cal bio je dokaz da je slika koju je odabrao prava umjetnost, ona koja će ga istinski dotaći. Navodno je potrošio puste milijune i kupio 24.000 takvih slika sumnjive kvalitete. No, bez obzira na Berlusconija, za šefove Pirellija The Cal je od početka konceptualni čin, igra velikih umjetnika fotografije koji propituju duh vremena i značenje ljepote u svom vremenu. U skladu sa Zeitgeistom, u vrijeme zazora od "muškog pogleda" (engleski se taj pojam iz feminističke teorije naziva male gaze) upravo je Annie Leibovitz dobila zadatak da snimi kalendar za 2016. bez nepoželjnog "muškog pogleda" koji, tvrde feministkinje, objektificira ženu, pretvara je u puki muškarčev seksualni objekt.
VEZANI ČLANCI
Tako je nastao prvi Pirellijev The Cal s puno posve odjevenih žena svih godina. Povezivalo ih je jedino to da im se Annie divi. U svoj kalendar Leibnitzova je uvrstila iransko-američku fotografkinju Shirin Neshat, umjetnice Fran Lebowitz, Yoko Ono i Patti Smith, poslovnu ženu Mellody Hobson, filmske producentice Kathleen Kennedy i Avu Duvernay, kolekcionarku i filantropkinju Agnes Gund s unukom, influencericu Tavi Gevinson. Tri njezina modela za The Cal bila su gotovo obnažena: tenisačica Serena Williams moćnog, raskošnog tijela, komičarka Amy Schumer i prelijepa manekenka Natalia Vodianova sa svojom bebom u rukama.
Je li lezbijka Annie Leibovitz ta tri modela kroz svoj objektiv promatrala objektificirajućim pogledom poput muškog ili je to nemoguće kad žena drži kameru u ruci bez obzira na to koliko voljela promatrati žene, zaista nisam sigurna. No, upravo je dotada "transgresivna" Leibovitz s kalendarom za 2016. promijenila čitav narativ The Cala, koji se polako počeo mijenjati već prije. Recimo, u The Calu za 2011. godinu, koji je snimio modni diktator Kaiser Karl Lagerfeld, uz Lagerfeldove muze prvi put su se pojavili i polunagi muški modeli glumeći bogove iz grčke mitologije. No, nakon kalendara za 2016. najednom modeli više nisu trebali pa čak ni smjeli projicirati seksepil kao dotada, kad se smatralo da je u muškom umu seks valjda neraskidivo povezan s automobilima.
Nastupilo je novo doba Pirellijeva kalendara. Umiveno, bez transgresije i kontroverznih igara i aluzija, s puno djetinje igre umjesto seksa. To najbolje ilustrira kalendar Tima Walkera za 2018. nazvan "Alisa u zemlji čudesa". Ukratko, kalendar je posto fotografska monografija posve u skladu s vremenom #metoo pokreta. Jest, #metoo, globalni pokret protiv muškaraca zlostavljača, zaista je razotkrio kako je u nekim industrijama, naročito filmskoj i modnoj, muška pozicija moći, a s njom valjda i muški pogled, diktirala ponižavajuće, čak i kriminalne uvjete pod kojima su žene dobivale ili gubile poslove. Baš kao u reklami koju je davno snimila Leibnitzova, pozicija moći bez samokontrole… Neću duljiti, tome se zaista moralo stati na kraj.
No, je li trebalo završiti u woke cenzuri? Ne bih rekla. Postoji čitav ocean mogućnosti da se stvara art bez ponižavanja žena i bez straha od canceliranja. Čak i s "muškim pogledom" koji je vjerojatno nemoguće promijeniti bez doslovne kastracije jer je takav oduvijek, valjda i zauvijek. To je sjajno pokazano u filmu Alana J. Pakule "Detektiv Klute" iz 1971. Sjetila sam ga se i ponovno gledala kad je nedavno umro Donald Sutherland. Glavna junakinja Bree (glumi je Jane Fonda) odabrala je raditi kao prostitutka u tad opasnom New York Cityju jer želi upravo muški pogled na sebe i svoje tijelo svjesno kontrolirati, njime upravljati, od njega profitirati jer je ionako sveprisutan i ne može od njega pobjeći. U zanimljivom obratu, od pravog manijaka i psihopata kojeg nipošto ne može kontrolirati, spašava je suzdržani, gotovo smiješno staromodni i provincijalni Klute (genijalni Donald Sutherland), koji se u nju zaljubljuje dok je prati i promatra tim istinski zainteresiranim muškim pogledom. Hoću reći, Pakula je pokazao začuđujuće vješto i rano, prije nego što je termin male gaze uopće osmišljen - a da to uopće možda nije ni želio - kako je muški pogled imanentan muškarcima i nemoguće ga je dokinuti, pogotovo u vrijeme sve intruzivnije tehnologije nadzora i praćenja, a desetljećima prije pravog i nezaustavljivog upliva u tehnologije u naše privatne živote preko društvenih mreža. Ukinuti muški pogled na filmu ili fotografiji moguće je samo ako dokinemo sve slobode u umjetnosti i životu, a to valjda nitko ne želi. Objašnjenje bi zahtijevalo predugu eksplikaciju, no čini se da su sličnu stvar zaključili i producenti The Cala i ove godine ponovno dopustili muškarcu da snima posve ili djelomično obnažene žene.
Čast da napravi Pirellijevj kalendar za 2025. pripala je mladom njujorškom fotografu Ethanu Jamesu Greenu (34), koji se baš kao i njegovi znameniti prethodnici, odreda najbolji fotografi svijeta, prije rada na tom kalendaru potvrdio s nekoliko važnih modnih kampanja, editoriala u časopisima i naslovnicama Voguea. Oduševljen što je dobio mogućnost da radi Pirelli, kliknuo je svima koji su ga željeli slušati: "Ako već radim Pirelli, onda želim napraviti upravo Pirelli. Želim se vratiti seksi klasici, onome na što pomislimo kad pomislimo na Pirelli."
I tako je nastao The Cal za 2025. s obnaženim i poluobnaženim ženama (i muškarcima) koji nadahnjuju Greena. Uglavnom su to njegovi prijatelji ili suradnici s kojima je već prije radio pa je zato lakše postigao opuštenu senzualnost kojoj je težio. Styling mu je na snimanju u studiju i na plaži u Miamiju radila Vogueova urednica, minimalistica Tonne Goodman, koju baš nitko nikad ne bi mogao optužiti za raspojasanu, rasnu vulgarnost. Utoliko i ovaj novi kalendar - zove se "Refresh and Reveal" (Osvježenje i razotkrivanje) koji Green promovira kao "povratak korijenima" - ponovno "slavi tijelo, snima golu kožu i zaista se fokusira na ljepotu". Pa ipak, kako se radi o ideji ljepote za 2025., ovaj kalendar zapravo ne odstupa od nove, nimalo heteroseksualne, post#metoo estetike koju fotografi tog kalendara slijede već duži niz godina. Novinarka Guardiana Barbara Ellen nazvala ga je još jednim primjerom polaganog, podmuklog vraćanja na staro nakon što je šok pokreta #metoo uveo neka posve nova pravila u filmsku i modnu industriju. No, nije u pravu. Ništa se tu ne vraća na staro, na zlostavljačka vremena kad je osuđeni predator Harvey Weinstein vladao filmskom industrijom.
Tu je nekoliko odmaka od "korijena" iz sedamdesetih ili osamdesetih godina. Kao prvo, Green je uglavnom radio s modelima koje poznaje, s kojima je radio već prije i kojima je s njim bilo lako snimati obnažene scene. Nije se vratio na hiperseksualiziranu heteroseksualnu estetiku. Odmah je prvo za suradnju zamolio glumicu i model Hunter Schafer, svoju valjda najdražu suradnicu, s kojom je napravio i evokativni editorial i naslovnicu za lipanjski talijanski Vogue pod naslovom "In kao na filmu". Hunter se proslavila ulogom u mučnoj i mračnoj tinejdžerskoj seriji "Euforija" sa Zendayom i Sydney Sweeney. Lijepa Hunter bujnih grudī rodila se kao dječak. Green je za svojeg modela odabrao još jednu trans ikonu, Connie Fleming, muzu Thierryja Muglera i Vivienne Westwood, drag performera njujorške alternativne scene s kraja osamdesetih godina. Tu su i glumac Vincent Cassel (57), puno stariji od tipičnih modela za The Cal, baš kao i indijsko-američka manekenka, TV seleb i autorica kuharica Padma Lakshmi (53).
Tko su ostali modeli koji za Greena predstavljaju duh vremena i ideju ljepote za ovaj trenutak? Britanski crni glumac i producent John Boyega kao isklesana, mišićava tijela, južnokorejska manekenka i glumica Hoyeon iz Netflixove serije "Igra lignje", talijanska pjevačica i glumica Elodie, englesko-jamajkanska manekenka i glumica Jodie Turner Smith, indijsko-engleska glumica Simone Ashley koja se proslavila serijom "Bridgerton", manekenka Alex Consani i gay model, glumica pa onda i policajka Jenny Shimizu koja je jednom kratko bila u vezi s Angelinom Jolie. Osim LGBT palete uvelike netipičnih Pirellijevih modela, po prvi puta fotograf Green odlučio je za The Cal snimiti samog sebe i svoje nago tijelo. Da ne bi ispalo da uživa u vlastitoj ljepoti i da je narcisoidan, što je zasigurno osobina koja obilježava sadašnji Zeitgeist, izjavio je da je jedino od sebe sama mogao tražiti da se slika posve gol, bez rekvizita koji ponešto skrivaju.
Na Pirellijevim stranicama Green je objasnio da je nakon #metoo pokreta postalo još važnije slaviti nago tijelo jer se "svi rađamo goli i tu nema ničeg perverznog". Pogotovo kad "surađuješ s ljudima koji se pri tome dobro osjećaju. To postaje prekrasno iskustvo jer jako puno ljudi, a tu ubrajam i sebe, uživaju kad izgledaju seksi na fotografiji… Osjećaš se dobro kad imaš takvu fotografiju…" S time se mogu složiti (sjećam se toga iz mladosti, kao u magli, hahahaha). Doista, u 2025. golotinja ne bi trebala izazivati sablazan, pogotovo kad nije hiperseksualizirana, bez obzira na usamljeni tekst u londonskom Guardianu. Kad se takve fotografije rade, kako tvrdi Green, tako da se "modeli na snimanju osjećaju sigurno i s fotografom raspravljaju o tome kako žele da ih se vidi i fotograf to uvažava, kad se fotograf prilagođava modelu i ne pokušava ga ugurati u neki svoj unaprijed zamišljeni okvir", valjda nam cenzura zaista ne treba.
VIDEO Severina prepričala što se dogodilo na granici: 'Neću u Srbiju dok joj je diktator na vlasti'