Ruža svima koji kupuju nove tv serije, stare znamo napamet

Poznato je da se onim zločinačkim umovima koji po Americi siju strah, ostavljajući za sobom na stotine mrtvih, zlostavljanih i traumatiziranih osoba, bavi posebna FBI-jeva jedinica za analizu ponašanja iliti JAP (eng. Behavioral Analysis Unit – BAU).

U njihovu nadležnost spadaju zločini protiv djece, odraslih, prijetnje, korupcija, istrage bombaških napada, požara i seksualni zločini, a uz pomoć Aarona “Hotcha” Hotchnera, Gideona, onog malog genijalca duge kose, informatičke stručnjakinje Garcije te još nekoliko njih specijaliziranih za primjenu znanstvenih metoda kojima proučavaju ponašanje zločinca uvelike pomažu u kriminalističkim istragama.

Međutim, tko će nama pomoći da ustanovimo tko su ti, nota bene, zločinački umovi zaposleni na televiziji, a koji su nam donedavno od ukupno četiri-pet programa koje imamo na dva u isto vrijeme prikazivali reprize spomenute serije? A isto, bezbeli, vrijedi i za one koji srpski film “Parada”, ali i mnoge druge, sustavno razbijaju na dva-tri dijela i prikazuju kao seriju... Ono što su napravili od legendarne serije “Mućke”, koju su prvo najavljivali kao – pazite, molim vas, ovo – novu seriju, da bi je kasnije prebacili na dječji program te ponovno, kao što su to činili s maloprije spomenutom “Paradom”, jednu epizodu prepolovili i prikazivali kao dvije, bolje da i ne spominjem.

Zna se dogoditi da Delboya prekinu usred rečenice, prije nego što uopće dođe do poante svoje šale pa na smijeh trebamo pričekati dvadeset i četiri sata do nove epizode. Iskreno, sumnjam da je BBC, ili tko već drži prava za tu seriju, dopustio ovakav način intervencije u seriju koja, osim što je genijalna upravo takva kakva jest u originalu, i autorsko je djelo Johna Sullivana koji bi valjda jedini imao pravo raditi preinake. Postoji li neki Hotch ili Gideon ovdje kod nas, neka specijalna jedinica za pronalazak zločinačkih umova koji bi mogli istražiti te nelogičnosti na televiziji, te potom – imenom i prezimenom – prozvati ljude koji su za to zaslužni? Njima, naime, uskraćujem TV ružu trajno, a ne samo za ovaj tjedan... Nelogičnostima na televiziji tu ni približno nije kraj. Nova TV, na primjer, o čijim nelogičnostima uopće ne namjeravam počinjati jer kao kolumnist nemam ni približno dovoljno prostora za to, film “Mamurluk”, da spomenem samo to, prekida prije posljednje scene u kojoj glavni akteri momačkog vikenda u Las Vegasu pronađu fotoaparat s fotografijama koje razjašnjavaju sve rupe u njihovu sjećanju i ujedno čine najzabavniji dio filma. Svjestan sam da to čine kako bi stigli za emisije tipa “Masterchef” proglasiti dva pobjednika – jednog u Hrvatskoj, a drugog u BiH – ili, što ja znam, kako bi mogli u programsku shemu ubaciti još pokoju emisiju tipa onih kojima se sada bavi naše pravosuđe, ali da je logično – žao mi je, zaista nije! Isto tako onaj tko je kao stručne komentatore za reprezentativne utakmice odlučio angažirati Matu Bilića i Jerka Leku – obojici je ovo najbliže što su reprezentaciji ikada došli ili što su barem trebali doći pa bi vatreni možda i ranije ostvarili neki uspjeh – nije se služio prevelikom logikom. Inače bi svakako shvatio da bi mnogo više smisla imalo zamoliti, recimo, Marija Stanića, da umjesto beskonačnih šetnji po Sljemenu kojima si trenutačno krati dane, povremeno izdvoji devedesetak minuta za TV gostovanje koje bi zasigurno bilo bolje od svih drugih koje imamo priliku gledati u sportskim emisijama.

Stanić je, naime, prava faca! Osim što je bio sjajan nogometaš te stalni reprezentativac, iznimno je elokventan sugovornik i prava je šteta što ga nemamo priliku češće gledati i slušati... Neprestane reprize serija iz devedesetih, da se vratim na temu nelogičnosti na televiziji, dovele su nas u situaciju da se uopće nismo, poput ostatka svijeta, uspjeli zaželjeti tih starih televizijskih vremena. Dok se svijet raduje najavljenom snimanju novih epizoda “Princa iz Bel Aira”, u kojima bi Will Smith trebao glumiti ulogu ujaka Phila, nama se na programu još uvijek vrte serije u kojima je on neodgojeno derište iz Philadelphije.

Isto, evo, vrijedi i za “Punu kuću”, čije su i nove epizode, zapravo, već stare jer su snimljene 2016., ali nama su donedavno prikazivali još one nastavke iz prošlog stoljeća.

Za to što kao država u nekim segmentima još uvijek nismo izašli iz devedesetih, to smo si sami krivi, ali za to što smo po serijama koje gledamo još uvijek tamo – e, to su nam krivi ovi zločinci koji kroje ovaj krajnje nelogični TV program. Obradovala me stoga neki dan informacija da se na početku spomenuti “Zločinački umovi” nakon 15 sezona napokon prestaju snimati. Osim što će biti manje njihovih nastavaka za naknadno repriziranje na najmanje dva naša programa istovremeno, možda netko od njih, sad kad bude imao više slobodnog vremena, identificira i ove umove zbog kojih sve manje ljudi gleda televiziju.