Prošlo je skoro dva tjedna otkad je gospodin koji se široj javnosti predstavio kao Toni, snimljen na Cvjetnom trgu u anketi televizije N1, zlatu od novinarke otkrio da gripa ne postoji. Njemu su 82, rekao je, te u potpunosti otkrio svoj zdravstveni karton kazavši da nikada nije bio bolestan. Za kraj tog poluminutnog priloga, koji je kasnije dobio i svoju dulju verziju, dao je savjet penzionerima kako da sačuvaju zdravlje i rasterete zdravstveni sustav.
"Vježbaj, pizdatimaterina!", podviknuo je izgovarajući ove zadnje tri riječi kao da je jedna i odmah postao neprijeporna medijska zvijezda. Snimka te njegove izjave, koju je prvi na svom Facebook profilu podijelio novinar Ilija Jandrić, postala je u vrlo kratkom roku viralna.
Da me netko u tom trenutku pitao zaslužuje li Toni TV ružu, odmah bih - k'o iz topa - ispalio da: zaslužuje cijeli buket, pizdamumaterina! Od tada, međutim, dogodile su se dvije stvari koje nisam predvidio, a zbog kojih sam, evo, bio primoran nanovo razmotriti tu odluku. Prva je ta da su svi mediji u toj beskrupuloznoj borbi za svaku stotinku gledanosti, like i share odlučili iskoristiti Tonijevu novostečenu popularnost za svoje sitne interese pa su ga pozivali u sve emisije od jutarnjeg programa do onog Šprajcova večernjeg showa.
A ne bi me previše začudilo ni da su ga nemaštoviti RTL-ovi producenti kontaktirali i za "Gospodina Savršenog" ili, što ja znam, angažirali za "Život na vagi". Toni je, dakle, počeo iskakati iz paštete, a zbog toga, žao mi je što to moram reći, malo se izlizao. Iz jedne osvježavajuće pojave na televiziji postao je, evo, poprilično dosadan. Drugo što se u ova dva tjedna od njegova inicijalnog pojavljivanja dogodilo jest da su se neki ljudi našli uvrijeđeni njegovim komentarom. Nije mu dobar recept protiv gripe, navodili su uspoređujući ga s Pernarom i njegovim nadriliječništvom, a nije im se svidjela ni njegova spontana psovka. Strašno ih je, čini mi se po reakcijama, to uvrijedilo.
Ni jednu od te dvije stvari, kažem, nisam predvidio da će se dogoditi nakon što sam pregledao taj bezazleni televizijski isječak s Cvjetnog trga, a trebao sam možda obje. Ovo prvo trebalo je očekivati zbog uredničkih nemaštovitosti kojima svakodnevno svjedočimo na TV programima, a ovo drugo bilo je još i očitije. U današnje doba, naime, ne možeš više ništa napraviti, u području humora pogotovo, a da se zbog toga netko ne uvrijedi.
Evo, nema par dana kako je i serija Seinfeld, sa skoro tridesetogodišnjim zakašnjenjem, nekoga uvrijedila pa su mnoge televizije odustale od prikazivanja njezinih repriza... Od Tonija su mnogi digli ruke u još kraćem roku, već nakon ova dva tjedna, ali ja mu, eto, ni nakon ponovnog razmatranja cijelog slučaja ipak neću uskratiti TV ružu koju sam mu ranije namijenio jer nizašto što se u ova dva tjedna događalo - tvrdim to pod punom materijalnom i kaznenom odgovornosti, a u nastavku ću pokušati i objasniti - nije on kriv. Nije kriv za dosadu naš elegantni Toni, a još manje za nadriliječništvo i psovku! Elem, za dosadu su krivi ranije spomenuti urednici TV programa koji nisu dopustili da sve to ostane na razini šale, gega i mima, nekog penzionera koji je nešto "provalio" i sve nas time dobro nasmijao. Svojim dubinskim kopanjem koje je iz dana u dan postajalo sve gore te stalno istim novinarskim pitanjima o nečemu što zapravo ne zahtijeva nikakvo daljnje tumačenje jer je duhovito upravo tako kako je izrečeno publici su ogadili cijelu tu stvar.
Toniju se nipošto ne može zamjeriti što je odlučio iskoristiti popularnost za malo razonode u inače monotonim umirovljeničkim danima. Za ovaj drugi prigovor, nadalje, ovaj o nadriliječništvu i psovci koja je uvrijedila mnoge, važno je znati sljedeće: nit' je to nadriliječništvo nit' je psovka! Nije nadriliječništvo kada neki penzić koji za sebe ne tvrdi da je liječnik niti njegove izjave mogu utjecati na bilo koga na cesti izrekne neki svoj stav koliko god to bilo neutemeljeno u znanosti. To je nešto sasvim bezazleno, a može, kao što je to ovdje bio slučaj, biti i duhovito. Kada to učini saborski zastupnik, da se samo kratko referiram na sasvim promašene usporedbe s Pernarom, to je itekako opasno. Isto tako, ona Tonijeva psovka, kada bi to zaista bila psovka, a ne filozofija slična onoj "Jebe mi se" autora Johna C.
Parkina za koju sasvim ispravno tvrde da je najuzvišeniji duhovni put, mnogo je manje uvredljiva od svega ostaloga čemu svakodnevno svjedočimo u javnom diskursu. (Manje je uvredljivo od onoga što, na primjer, možemo vidjeti na TV-u prilikom prijenosa sjednica Sabora, gdje se uz još pogrdnije riječi čak i fizički obračunavaju). Ruža stoga sasvim sigurno ide gospodinu Taljatu Selmaniju, kao što sam već naveo, a te tri sporne riječi koje je on u ljutnji spojio u jednu idu svima onima koji su nam pokušali uskratiti jedan od rijetkih televizijskih trenutaka koji nam je u ova nimalo duhovita vremena stavio osmijeh na lice.
Baš