Kažu da uvijek morate ciljati Mjesec jer najgore što vam se može dogoditi jest da završite među zvijezdama. E, pa i Mjesec i zvijezde i blato i trnje... sve je to dotaknuo i prošao izbornik hrvatske vaterpolo reprezentacije Ivica Tucak (54).
Čovjek je to koji je 2012. godine dobio i prihvatio najteži mogući zadatak – odlučio je ući u cipele legendarnog Ratka Rudića i naslijediti ga na mjestu izbornika Hrvatske. Ne bi to bilo ništa spektakularno, ali kada se u Tuckov život ubroje mnoge tragedije i problemi koji su ga snašli, onda je sve nakon te 2012. uspjeh.
Ova godina sigurno mu je najbolja u trofejnoj trenerskoj karijeri. Jer, postao je prvi hrvatski izbornik koji je u istoj godini našu reprezentaciju odveo u sva tri finala velikih natjecanja. Prvo je početkom godine u Zagrebu sa svojim dečkima postao europski doprvak, malo zatim i svjetski prvak, a onda nas je na ovim OI doveo do novog srebra. Od naše je reprezentacije ove godine stvorio momčad od koje svi drhte.
GALERIJA Kolinda podijelila medalje barakudama. Njihova lica sve govore
Uzeo najteži zalogaj
Ivici Tucku uvijek je bilo najteže, jer pritisak na izbornika uvijek je najveći. Jer, ako se na kraju slavi, diže ga se u nebesa, a ako se gubi, u njega se prvo upire prstom. Iako se već dokazao nizom trofeja i uspjeha, svjesni su svi da u jednom vrtu ne mogu konstantno cvjetati ruže. Ipak, Tucak je čovjek neslomljive vjere, čovjek koji ima filmsku životnu priču i prošao je razne strahote poput rata i smrti kćeri, tako da ga teško mogu pokolebati bilo kakvi rezultati.
No tko je zapravo naš izbornik? Ivica Tucak rođeni je Šibenčanin koji je nekad i sam bio vaterpolist, igrao je na mjestu napadača.
– Na ulici sam kao dijete igrao i nogomet i košarku. Moj prvi susjed Miro Jurić, naš proslavljeni košarkaš, i ja po cijele smo dane, a često do duboko u noć ubacivali loptu u koš koji je bio ispred garaža iznad Njegoševa trga. Tu je bio i silno talentirani Dino Lovrić. Košarku sam igrao, a u vaterpolo sam se zaljubio. Vaterpolo mi je puno dao. Prije svega, zahvaljujući tome sportu stekao sam radne navike. Nikad od svoje devete godine do kraja igračke karijere nisam zakasnio na trening, a kamoli da bih ga propustio – rekao je u razgovoru za Volim Šibenik.
U rodnom je Šibeniku i započeo vaterpolsku karijeru, s Pericom Bukićem igrao je u Solarisu, 1989. prešao je u Crvenu zvezdu, zatim je igrao u Švicarskoj za Bissone Lugano. Karijera ga je 1993. odvela ponovno u Šibenik, gdje se zadržao dvije godine. Igrao je potom u Italiji (Palermo, Como, Genoa, Milano...) do 2002., a potom se vratio u Hrvatsku gdje je dvije godine proveo u zagrebačkom Medveščaku. Karijeru je završio 2005. u rodnom Šibeniku.
Bio je sjajan vaterpolist, neki kažu da bi napravio i veće stvari da se nije volio zabavljati, a volio je, to je i sam priznao.
Kraj igračke karijere uvelike je uvjetovala najveća tragedija u njegovu životu. Naime, on i supruga Marijana izgubili su troipolgodišnju kćer Tenu 21. lipnja 2005. Na nju je na terasi jednog šibenskog kafića pao automat s igračkama i zadobila je teške ozljede glave. Preminula je nekoliko dana poslije.
Nakon tragedije ostavio se igračke i posvetio izgradnji trenerske karijere.
– U vaterpolu sam od svoje osme godine. Trenerskim poslom odlučio sam se baviti pri kraju svoje igračke karijere u Solarisu, a potom i u Italiji. Igrao sam za prvu momčad i vodio mlađe kategorije. Dopao mi se taj posao pa sam istodobno upisao i višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka igračke karijere odmah sam počeo s trenerskim poslom u svom klubu Šibeniku – rekao je Tucak u jednom intervjuu za Večernji list.
Koliko ga je zanimao trenerski posao, govori i činjenica da je, još dok je igrao u Italiji, ljeti dolazio kući i trenirao niželigaške klubove.
Pravi trenerski poslovi počeli su s Veselinom Đuhom kada je vodio juniorsku reprezentaciju koja je potom 2009. osvojila Svjetsko prvenstvo, a prije toga 2008. broncu na Euru. Sredinom 2006. godine preuzeo je momčad Šibenika, bio mu je to prvi klub koji je vodio i već u prvoj sezoni odveo ga je u završnicu Kupa LEN-a!
Već tu pokazao je svoj potencijal koji je nagrađen još više – od 2009. do 2012. godine kao trener Jadrana iz Herceg Novog osvojio je dvaput Jadransku ligu, crnogorsko prvenstvo i jednom Kup. U isto ga je vrijeme unovačio Ratko Rudić i priključio ga stožeru hrvatske reprezentacije s kojom je osvojio europsko, olimpijsko i zlato u Svjetskoj ligi.
GALERIJA Hrvatski vaterpolist postao pravi hit u Parizu! Pogledajte kako Milanović izgleda uz našeg diva
Naslijedio je Rudića na mjestu izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije 16. rujna 2012. godine i to je bila kruna njegove karijere.
Već na Svjetskom prvenstvu u Barceloni 2013. godine osvojio je broncu, dodao je tome i srebro iz 2015. iz Kazana, svjetsko zlato iz Budimpešte (2017.) te broncu iz Gwangjua (2019.). Naše vaterpoliste vodio je i na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru i iz Brazila se 2016. vratio sa srebrom. Trebaju se tu dodati i bronca iz 2018. s Eura u Barceloni, a i već spomenuto zlato iz Splita. Nakon tog zlata iz Splita Tucak je još "dodao gas".
Problemi sa srcem
Krajem prošle godine imao je problema sa srcem. Liječnici su mu nedavno, kad je završio u bolnici, preporučili mirovanje zbog ugrađenog stenta, ali on se poslu vratio nakon dva dana. Hrabro, ludo, riskantno, nazovite to kako hoćete, ali čovjek je vaterpolo stavio ispred sebe. Nadamo se da ga njegovi izabranici neće previše živcirati te da neće biti potrebe za većim uzbuđenjima pokraj bazena.
– Nema pritiska. Ovo je važno natjecanje, važno kao i svako drugo. Naravno, želimo pred našim navijačima napraviti opet dobar rezultat, ali ne opterećujemo se dodatnim i po meni nepotrebnim teretom imperativa. Znamo koliko vrijedimo – rekao je uoči EP-a.
Tipični je to Tucak, umjesto odmora, ide među ljude. Prema svim pričama oduvijek je bio veseljak u duši, čovjek rođen za društvo. Osim toga, oni koji se pribojavaju za njegovo srce, neka znaju da je ratnik i u pravom smislu riječi jer je 1991. kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu. No tu epizodu svog života nikada nije volio isticati niti se na nju vraćati.
Težak raspored za vaterpoliste
Sada mu slijede neke druge bitke, slađe, bolje, ljepše, bitke za medalje, naslove i povijest...
Već nekoliko godina provodi se smjena generacije u hrvatskom vaterpolu i svjesni su svi da je to nezahvalno, ali i lijepo razdoblje jer trener je spona između onih koji su uspjeh napravili i onih koji su uspjeha gladni. No, bilo kako bilo, jedna stvar je sigurna – svi mladi ili novi koji dolaze imaju se na koga ugledati. Jer, Tucak je u reprezentaciji uveo red, ali i stvorio da vlada kult reprezentacije, da su svi igrači maksimalno posvećeni kad su dio nje.
Na olimpijskom turniru imao je svojih dobrih, sjajnih, ali i poneki lošiji trenutak. Loši su trenuci svakako bili utakmice protiv Italije i SAD-a koje smo izgubili. Znao je Tucak možda i pretjerano reagirati, pogotovo na sudačke odluke. Ali takav je, uvijek temperamentno vodi utakmice. I ni u jednom trenutku na olimpijskom turniru nije se predavao, čak i kada smo za suparnika u četvrtfinalu dobili moćnu Španjolsku. Ta utakmica možda mu je bila jedna od najboljih u zadnje vrijeme, kada je riječ o pripremi. Šteta za izgubljeno finale od Srbije, no srebro na Olimpijskim igrama ogroman je, baš ogroman uspjeh. Shvatit će to Tucak i dečki čim prespavaju noć. Bravo, dečki, zaslužili ste veliki pljesak.
VIDEO Ivica Tucak: Izgradio me život na ulici, prošao sam pakao, a smrt djeteta najveća mi je bol
Bravo za veliko srebro kao kuća.