Apartmani u hrvatskoj zgradi u sklopu olimpijskog sela polako se popunjavaju. Još u petak stigao je kanuist Matija Marinić, a dan poslije gimnastičari Tin Srbić i Aurel Benović te veslači Damir Martin i dva para braće, Lončarići i Sinkovići.
Najveći kontingent hrvatskih sportaša očekuje se u srijedu kada bi se u olimpijsko selo trebali prijaviti vaterpolisti, rukometaši i stolnotenisači pa će onda i u hrvatskoj zgradi biti življe. No to je sitnica u odnosu na 14.250 stanovnika, koliko će ih u selu živjeti u 2700 apartmana.
Izravno iz pariškog olimpijskog sela, s prvim dojmovima, javio nam se Valent Sinković.
– Selo je lijepo, ne mogu ništa reći protiv. Doduše, dojma sam da je u Tokiju bio bolji raspored zgrada. Prije osam godina u Riju selo je bilo lijepo, ali organizacija je bila lošija, sve je kasnilo, u danima prije početka Igara puno toga nije bilo dovršeno. Rekao bih da su, od Igara na kojima sam nastupao, sveukupno gledano londonske bile najbolje, no sada tako nešto očekujem i u Parizu.
Kakva je hrana u Parizu?
– Rekao bih da je u Tokiju bila bolja. Istina, kantina je velika, no 60-70 posto onoga što se nudi nije nešto, a ostalo bude dobro. Zasad postoje svjetska kuhinja, halal i azijska kuhinja, a u utorak se otvorio i francuski dio i to bi moglo biti dobro. Najavili su Michelinove kuhare i baš me zanimaju ti meniji.
Bez obzira na "kartonske" krevete, Valent na smještaj nije imao prigovora.
– Mi veslači i Matija Marinić, dakle svi koji se natječemo s veslima, u jednom smo apartmanu, u stanu s tri sobe. A treneri su pak smješteni posebno. Ono što mi se sviđa jest da smo u našoj zgradi samo mi i tu imamo zajedničku prostoriju, ali i veliku terasu sa stolom i ležaljkama na četvrtom katu s lijepim pogledom. U Tokiju i Riju dijelili smo zgradu s drugim reprezentacijama, a u Londonu smo mi veslači bili u izdvojenom selu.
U zajedničkom prostoru je televizor s hrvatskim programima i tu će sportaši moći pratiti nastupe hrvatskih kolega u prijenosima HRT-a. No među hrvatskim sportašima krati se vrijeme i na druge načine.
– Tin Srbić donio je karte za belot, već smo složili ekipu za kartanje.
Ono što Sinkoviće raduje, a potvrđuje nam Valent, jesu uvjeti na stazi.
– Stazu su lijepo napravili, za sada je mirno, nema vjetra, no moglo bi ga biti. Dobro je što ondje imamo svoju sobu, svoj toalet, tuš i ne trebamo se miješati s ostalima kao što je to bilo i u Tokiju. S obzirom na to da od sela do staze imamo oko sat vremena vožnje, ne isplati nam se ići dvaput na stazu, da ne provedemo u prijevozu četiri sata, nego se ondje odmorimo i dočekamo drugi trening.
Nešto kritičniji prema uvjetima koji su ih dočekali u selu bio je trener Nikola Bralić, kojem su ovo sedme Olimpijske igre.
– Kreveti su, kao o i Tokiju, kartonske kutije, madrac je dobar, no nemaš kamo staviti robu. Na ovakvu hranu nismo se naviknuli. Teško je naći pošten komad mesa ili pak povrća kao što su kelj, zelje, brokula, blitva. Toga nema u čistom obliku, već je to uvijek u nekim miksevima. Hrana je više veganska, a mesne hrane zasad ima malo pa na tom dijelu onda bude i gužve.
Još od Londona 2012. (tada kao članovi četverca na pariće) braća Sinković odlazila su na Olimpijske igre kao favoriti i ponajveće hrvatske uzdanice za odličje. Je li to slučaj i ove godine?, pitali smo Martina, mlađeg Sinkovića.
– Da nije ova sezona ovako čudna, rekao bih da je sve super, a ovako ne mogu tvrditi da će sve biti O. K. Dakako, mi smo i dalje uvjereni da se možemo upustiti u borbu za zlato. Naglašavam, ne znam je li to realno, ali mi u to vjerujemo.
A tko su te posade koje će i Sinkovićima i nama pokušati uskratiti radost osvajanja olimpijskog odličja.
– Glavni konkurenti bit će nam Englezi, Švicarci i Rumunji, a malo ispod spomenutih po kvaliteti su Novozelanđani, Španjolci i Južnoafrikanci.
Prate li Sinkovići što se događa s njihovom starom disciplinom, dvojcem na pariće, koju su napustili prošle jeseni?
– Pratimo. Nizozemci su najjači, dok su Francuzi, pobjednici iz Tokija, ove sezone dosta loši. No i 2021. su imali dvije spore utrke pa su na koncu osvojili olimpijsko zlato.
Kopka li ih ta promjena, iz discipline u kojoj su bili komforniji?
– Koncentrirani smo na ovo što trebamo raditi, a za takva razmišljanja bit će vremena nakon Igara.
Dojma smo da bi u dvojcu bez Sinkovići bili gotovo sigurno na postolju, da bi tamo medalja bila izvjesnija, a u dvojcu bez kormilara najbolji hrvatski veslači mogu biti prvaci, no mogu, bogme, ostati i bez odličja.
– Jako ste to dobro rekli i mi smo svjesni toga. Da smo ziheraši, ostali bismo tamo, no mi se želimo uvijek boriti za zlato. Uvijek želimo imati veće izglede za zlato. I zato i dalje stojimo iza promjene, a na kraju ćemo vidjeti je li to bilo ispravno ili nije. Mi smo svjesni da ovdje možemo ostati i bez medalje, no spremni smo riskirati – kaže Martin, kojeg smo pitali i jesu li zbog godina (njemu su 34, a bratu 35) smanjili opseg rada.
– Nismo smanjivali količinu rada, ona će uvijek ostati, a možda će se čak i povećavati jer nam se, s godinama, smanjuju snaga i eksplozivnost. Morat ćemo zato više pažnje posvetiti izdržljivosti, a ona zahtijeva dugotrajan tretman. Mi volimo raditi.