Nakon što su se izdvojile iz obiteljskog doma, Ana i Lucija Zaninović (25) žive u zajedničkom stanu kojeg im je 2010. dodijelio grad Split. Dijele sve što imaju, novac, garderobu, hranu, slobodno vrijeme, strast prema treninzima i nastupima. A sve to s te-kvon-doom krenulo je prije 12 godina.
Gledajući televizijske prijenose s Olimpijskih igara u Sydneyu, dvjema sportski nastrojenim djevojčicama s Bačvica svidjela se ta korejska borilačka vještina. Posebice Nataša Vezmar, još uvijek naša najtrofejnija tekvondašica svih vremena. Do tada su seke probale dosta sportova. Plivale su nekoliko godina, okušale se u atletici, odbojci, čak i u vaterpolu, ali niti u jednom borilačkom sportu.
Negdje u to vrijeme, danas 31-godišnji Toni Tomas shvatio je da neće napraviti Bog zna kakvu karijeru kao tekvondaš pa je odlučio napustiti Tae-kwon-do klub Neryo i osnovati vlastiti klub. Najprije mu se pridružilo osam sportaša iz starog kluba, a potom je počeo tražiti talentiranu djecu. Prvi tajnik kluba Mario Kozić u to je vrijeme ministrirao u crkvi Gospe od Poišana. U istoj crkvi ministrirale su i sestre Zaninović, vižljaste djevojčice koje su čule da Mario s prijateljem osniva tekvondaški klub Marjan pa su pitale mogu li doći trenirati.
Nevjerojatno izdržljive i žilave
Bilo je to prije 11 godina. Među tih prvih 25 klinaca i klinki bile su i Ana i Lucija. Od njih 25, do dana današnjeg u klubu je cijelo vrijeme samo svjetska prvakinja Ana Zaninović, formalno i prvi član kluba. Sestra Lucija pokupila se nakon nekoliko početnih treninga i odustala jer joj je sve na prvi pogled bilo dosadno. Otišla je trenirati rukomet, no kada je nakon godinu dana vidjela da je Ana kući počela donositi medalje odlučila se vratiti. Nije htjela biti u sjeni tri minute starije sestre. A i previše je to odvojenosti bilo za njih jer jedna bez druge bile su izgubljene.
Trener i osnivač kluba Toni Tomas ubrzo je odustao od treniranja osam tekvondaša prebjeglih iz Neryja.
- Bili smo jednakih godina, a ja sam imao iluziju da mogu voditi tih osam sportaša. Nažalost, neke stvari kod njih bile su krivo nasađene i kada sam vidio da to s njima ne ide, počeo sam se ozbiljno baviti Anom i Lucijom - prisjeća se Toni.
U početku se treniralo tri puta tjedno u dvorani Osnovne škole Skalice. Potom je klub dobio još tri termina, a treću godinu postojanja dobili su još tri termina u drugoj dvorani. Sveukupno devet termina tjedno.
- Dok nismo imali dovoljno termina trenirali bi i na Marjanu, a ja sam znao zamoliti trenere mlađih uzrasta da me puste u svoj termin da treniramo iza vratnica. Onako po dužini, u prostoru širokom metar i pol.
Tomas je zarana u Ani i Luciji prepoznao specijalni materijal.
- Bile su nevjerojatno izdržljive, nisu se nikoga bojale. Ništa ih nije gušilo, dapače, stalno su tražile nove izazove, nova natjecanja. Zbog toga su i relativno brzo došle u najviši rang.
Da cure ne bi napustile sport u kojem će tako puno postići, Toni je podmetnuo svoja leđa.
- Tri godine sam njih dvije ja financirao preko našeg kluba. Smatrao sam da imaju potencijala, želio sam ih zadržati, da ne odu iz sporta zbog eventualne besparice. U takvim slučajevima bi i država trebala prepoznati tko je taj u koga treba uložiti.
Prije no što će se razdvojiti u različite kategorije znalo se dogoditi da se seke bore jedna protiv druge. Kada bi došlo do toga, one bi se dogovorile. Jednom bi pobijedila Ana, a drugi put Lucija. S takvom podjelom uloga bili su zadovoljni i roditelji, tata Marinko (inženjer agronomije) i mama Ana (profesorica engleskog jezika), ali i njihov brat blizanac Ivan te dvojica starije braće Tomislav i Marin. Sve je njih i dan danas najviše strah ozljeda i prije svega ih pitaju jeste li zdrave, a tek potom jeste li pobijedile. No, svi oni imaju veliko povjerenje u njihova trenera, svojevrsnog četvrtog brata, trenera Tonija Tomasa.
A on je stručnjak koji ne propušta niti jedan dan da ne ulaže u sebe. Prvih je trenerskih godina Toni jako puno pričao s drugim hrvatskim trenerima. Upijao je iskustva drugih, tražio je svoj trenerski put, savjetovao se što dobro, a što krivo radi. Kada je osjetio da je prerastao njihova razmišljanja počeo se sam usavršavati. A to čini i dan danas.
- Ja bih volio da u Hrvatskoj postoji krug ljudi s kojima bih mogao razmjenjivati mišljenje i kroz to se unaprijediti. Kružok od barem 10 trenera kao što je to bilo u bivšem SSSR-u. Nažalost, ja nemam tu mogućnost pa si nakon svakog radnog dana posvetim vremena. Gledam borbe, zapisujem puno u jednu svaštaru. Kada skupim hrpu materijala onda to sortiram. Na kraju od toga stvorim neku ideju koja će mi biti zvijezda vodilja.
Toni svake sezone svoje sportaše nastoji unaprijediti pa je u Marjanu sve više vrsnih tekvondaša i tekvondašica.
- Radim tako da svatko od njih na svako novo natjecanja ponese nešto novo, neku novu tehniku s kojom suparnici, koji nas proučavaju, nisu računali.
Premda su slične kao jaje jajetu, Ana i Lucija su ipak različite. O tome njihov trener kaže:
- Kod blizanaca je uvijek jedan dominantan, a u ovoj priči to je Ana. Ona je ta koja želi samo prvo mjesto, drugo ju ne zanima. Po naravi ona je rođeni pobjednik, sve što radi teži da bude savršeno. Lucija nije takva, ali ju kao sestra blizanka nastoji slijediti u svemu što radi. Ana se zaštitnički odnosi prema Luciji, dok je Lucija puno brižnija prema Ani, nego Ana prema njoj. Nikad nisam vidio dvije povezanije osobe od njih dvije.
Seke su različite i kao borci.
- Ana je ta koja teži što većoj izmjeni udaraca. Ona želi što više raditi, zadiviti publiku svojom vještinom, dok Lucija nije opterećena time. Ona samo želi pobijediti i odrađuje što joj ja kažem. To kako nastupa Ana može biti mač s dvije oštrice. Ponekad izgorite od te silne želje, no nekada na taj način možete okrenuti borbu u svoju korist. S obzirom da joj nije toliko stalo do pobjede koliko Ani, Lucija uspijeva biti staloženija u borbama. Ana više ide glavom kroz zid pa su joj se i dogodile neke teške ozljede, a Lucija je racionalnija.
Ovogodišnje Europsko prvenstvo u Manchesteru trebalo je biti samo prolazna provjera u projektu London, no nastup sa samo 70 posto ciljane olimpijske forme pretvorio se u dva nastupa u finalu. Lucija je obranila naslov prvakinje, a Ana je bila druga. Bilo je to prvo veliko natjecanje na kojem su obje osvojile medalje.
- Ana nije taktički provodila ono što je trebalo, no ne možete očekivati da će na svakom natjecanji biti u svom najraskošnijem izdanju. No, za mene je bilo ohrabrujuće što je lagano došla do finala, iako nije bila na svojoj razini. Ni Lucija nije imala svježinu, čvrstinu i brzinu, ali je taktički sve odradila što treba, pogotovo u finalu. Tada nije ni dva suvišna udarca izvela, a takva sprovedba taktike nije ostavljala mogućnost protivnici da ju pobijedi - prepričao je Toni.
Bezgranična vjera u trenera
Nakon EP-a i samo nekoliko dana odmora, Tomas je s curama započeo završne pripreme za Olimpijske igre. Najprije kroz osvježavajući dio u Makarskoj, a potom kroz veliki dril u Skradinu. U tom djelu priprema zabranjeno im je bilo koristiti se mobitelom i internetom. Živjele su kao da su zaređene “sestre Skradinjanke”.
- Uvijek ću pamtiti što mi je rekao jedan pokojni svećenik, po kojem sam ja svom sinu dao ime Damir. On je kazao da je nekad davno postojala tama i jedno svijetlo i svi su išli za tim svjetlom, a danas je đavao napravio puno svjetla, interneta, televizije, svega onoga što nas odvlači od onoga što je bitno. Telefoniranje, korištenje laptopa i odlasci na Facebook odnosili bi energiju i usredotočenost. Htio sam da imaju svoj mir, da se vrate iskonskom cilju, da se trude što bolje uvježbavati tehnike, a ne da se bave time kakva im je frizura bila kada su gostovale na televiziji.
Cure su sve to prihvatile jer neograničeno vjeruju čovjeku koji ih je sportski stvorio i doveo do vrha. Zato su ga slijepo slušale i u olimpijskom selu gdje je bilo toliko izazova koji odvlače pozornost. Svjestan toga, Toni ih je pustio na nekoliko navijačkih izleta na nastupe hrvatskih sportaša, no zato su svaku večer zarana bile u krevetu.
Priča o sestrama Zaninović objavljena je u sportskom tjedniku Max!
@gensher - možda one ne bi htjele tebe ;) Sretno!