Povod ovoj priči ljetni je prijelazni rok, tromjesečno razdoblje u kojemu su vojske nogometnih menadžera u “niskome startu” trzajući se poput lovačkih pasa na svaki šum s tržišta, napeto osluškujući i čekajući priliku za plasman svoje “robe”.
Kakav je uopće posao nogometnog menadžera? Je li stresan i zamoran ili ležeran i glamurozan, i kako izgleda život menadžera u doba najveće špice, prijelaznog roka?
O tome razgovaramo s 46-godišnjim Mirsadom Kerićem, Osječaninom s prebivalištem u Nürnbergu, bivšim nogometašem Osijeka, Belišća i njemačkog Oberhausena, danas menadžerom s Fifinom licencijom (od 1999.), čovjekom čiji je prvi veliki transfer bio prelazak Nenada Bjelice iz Osijeka u Kaiserslautern, u ljeto 2000. za 500.000 eura (prema Transfermarktu).
Radim na proviziju klubova
– Nisam agent koji potpisuje ugovore o zastupanju s igračima jer sam se dva puta opekao i ostao izigran, nego surađujem s klubovima koji znaju da imam nos i znanje da prepoznam igrača pa me angažiraju. Radim na proviziju klubova – kaže Kerić, nekad i predsjednik Udruge hrvatskih licenciranih posrednika.
Bavite li se stresnim poslom?
– Nosi taj posao dosta stresa jer, sve dok igrač ne stavi potpis na ugovor s klubom, ne možete biti sigurni da je posao završen. A dug je put do toga – kaže Kerić.
Imao je u karijeri nekoliko primjera kada su transferi padali u vodu u “sudačkoj nadoknadi”. Sjetio se primjera bivšeg igrača Dinama.
– Brazilcu Andersonu Costi dogovarao sam transfer iz Dinama u engleski Blackburn, u kojemu je tada trener bio Mark Hughes. Trener je već bio vidio igrača na djelu, svidio mu se, i ja sam mu ga doveo u Austriju gdje su se pripremali. Bili smo na večeri i Hughes je Costi rekao da bi ga, prije potpisa, želio malo još isprobati na treningu. Igrač i ja odsjeli smo u istom apartmanu, u odvojenim sobama, i ja sam usred noći čuo škripu vrata. Kada sam ustao, vidio sam Andersona Costu kako s koferima grabi prema taksiju. Bio sam šokiran, pitao sam ga kamo će, na što mi je on uzvratio da ne želi u Englesku, da mu se tamo ne bi svidjelo... Taksijem je otišao na aerodrom odakle je odletio u Grčku i potpisao za solunski Aris. Kada sam sljedećeg jutra posramljen objašnjavao treneru Hughesu da je igrač pobjegao usred noći, Velšanin se nije pretjerano uzbudio. Kazao mi je da je Andersonu na večeri u očima vidio da ne želi ostati – kaže Kerić.
Ima i još jedan sličan primjer.
– Jednog Nigerijca doveo sam na potpis ugovora s jednim njemačkim drugoligašem, osigurao mu ugovor od 250.000 eura, a moja provizija obično iznosi 10 do 15 posto tog iznosa. Bio je to dobar posao za obojicu. Sjedili smo pred vratima sportskog direktora kluba kad je igraču zazvonio mobitel. Ispričao mi se da mora na zahod, ustao se i otišao. Sportski direktor pozvao me u ured, gdje su čekali pripremljeni papiri za potpis ugovora, ali igrača nije bilo. Jednostavno, ispario je nakon onog telefonskog poziva, pobjegao i ostavio me na cjedilu bez ikakva objašnjenja – sa smiješkom se prisjeća Mirsad Kerić.
Je li posao menadžera glamurozan?
– Vjerujte mi da 90 posto agenata preuveličava svoju važnost i da većina njih nikada nije dulje od dva dana provela u hotelu od pet zvjezdica o svom trošku – nastavlja Kerić.
Transferi lako propadnu
Kako izgleda vaš posao za vrijeme prijelaznog roka?
– Nema čvrstog, definiranog plana, stalno ste na iglama, čekate s pripremljenim koferima. Danas ste tu, sutra možda iznenada morate u London. Ali, važno je biti prisutan, na licu mjesta, i uvijek pripremljen na sve ishode. I na to da ti možda u posljednji trenutak propadne transfer na kojemu si mjesecima radio i na to da klub možda iznenada otpusti tvog igrača, a ti moraš brzo pronaći novo rješenje. To mi zna biti veliki stres, jer se često emotivno vežem za igrače i zaista uživam kada moje znanje i sposobnost nekome pomognu u karijeri, omoguće bolji život. A s većinom igrača s kojima sam poslovao ostao sam u dobrim odnosima – ističe Kerić.
Jesu li nogometaši, kako se često kaže, pokvarljiva roba?
– Svatko traži sebi sličnoga. Ja sam nastojao uvijek izabrati igrača čvrstog karaktera, korektnog i lojalnog, i uglavnom sam uspijevao. Radio sam puno s Brazilcima, naslijedivši posao od bivšeg igrača Bayerna Paula Sergija, koji je danas svećenik. On mi je znao pomoći oko odabira igrača u Brazilu skupljajući informacije o njihovim privatnim životima. Recimo, moj odabir bio je bivši Dinamov stoper Carlos, koji nije bio velik igrač, ali je izvrstan, pošten, karakteran momak. Danas Carlos igra u Tajlandu i ostali smo u kontaktu, često mi se javlja – zaključio je Mirsad Kerić.