Europsko prezimljavanje pod Bjeličinim vodstvom jedan je od najznačajnijih događaja u Dinamovoj povijesti, gotovo u rangu Ćirina naslova prvaka iz ‘82., na koji se čekalo 24 godine, ili prvoga plasmana u Ligu prvaka iz 1998. godine koji je Maksimiru priuštio veliki trener Zlatko Kranjčar.
– Moram biti sretan zbog Dinama. Sretan ne samo zbog činjenice da se Dinamo plasirao u europsko proljeće nego i zbog toga što se napokon izbrisalo jedno prokletstvo. Istina, nepostojeće, jer nije nitko ukleo Dinamo, ali se stalno, godinama potenciralo kako je neka tama bdjela nad stadionom. Sada se više o tome neće pisati i nadam se da nećemo ponovno toliko dugo čekati na novo proljeće – kazao nam je jedan od najvećih Dinamovih nogometaša Marko Mlinarić.
Je li vas kao igrača opterećivao taj europski post?
– Kada sam ja igrao, nije se tako dugo pauziralo pa nas to nije opterećivalo. Ali u to vrijeme bilo je i teže ući u završnicu europskih kupova, dok je od uspostave hrvatske samostalnosti to ipak lakše – nastavlja Mlinka.
Izvrsna organizacija
Što vas privlači u igri današnjega Dinama?
– Izvrsna organizacija igre, disciplina, odrješitost, i na tome čestitam i igračima i njihovu treneru Bjelici. Ti momci nemaju nikakvih kompleksa. Sjećam se kako se Gavranović na utakmici protiv Fenera odlučio asistirati petom; ja se to nikada ne bih usudio jer, da fulam, publika bi mi se smijala. I to govori koliko ti dečki imaju samopouzdanja – ističe Mlinka.
U čemu je tajna kemije Bjelice i igrača?
– Čak je i Ćiro nedavno priznao najveću istinu u nogometu: da su igrači važniji od trenera. Oni ovise o igračima, o njihovu pristupu, želji, znanju, raspoloženju. Čim te kemije nestane, čim izostaje rezultat, trener može početi pakirati kofere – tvrdi Mlinarić.
Najviše mu, kaže, imponira Gavranovićeva klasa.
– To je fantastičan igrač za momčad. Nije egoistični napadač koji misli samo na sebe, nego će uvijek asistirati suigraču. Olmo je nogometaš koji na trenutke pokazuje lucidnost, volim i Gojaka, jer ga smatram našim igračem budući da je kao junior došao u Dinamo – ističe Mlinarić.
Marijan Čerček, jedna od Dinamovih ikona iz 1967. godine, dolazi na sve utakmice plavih.
– Od moje generacije na utakmici protiv Spartaka vidio sam Krasu (Roru) i Faću (Dautbegovića). Ja sam u Maksimiru redovit, jedine dvije stvari bez kojih ne mogu su mi obitelj i Dinamo – kaže Čerček.
Bjeličina momčad, kaže, razlikuje se od prethodnih Dinamovih generacija po – karakteru.
– Pratio sam Bjeličin rad u Austriji i Poljskoj. On je i tamo, kao i u Dinamu, birao karakterne igrače, one za koje sto posto zna da će ispuniti njegove zahtjeve i prilagoditi se momčadi. Dinamo nema zvijezda, i to je velika stvar – dodaje Čerček.
Doći će i magija
Nedostaje li u Dinamovoj igri malo lepršavosti, magije...?
– I to će doći, polako, premalo je vremena. Pa i ovo što su napravili čudesno je s obzirom na to da je Bjelica ovdje tek pola godine. Zašto čudesno? Zato što sam u Maksimiru prekjučer osjetio ozračje koje nisam doživio od našega vremena i od Ćirine ‘82. – zaključio je popularni Čera.
Josip Šimunić pripadnik je generacije koja je također uzalud pokušavala prezimiti.
– Mi smo bili u Ligi prvaka pa je to bilo malo teže očekivati. Nadali smo se prezimljavanju kada smo u Europskoj ligi svladali Astru s 5:1, ali onda nas je Celtic bio spustio na zemlju – prisjeća se Joe Šimunić.
Bili ste Bjeličin suigrač, poznajete njegovu nogometnu filozofiju.
– Igrao sam i s njim i protiv njega kada je bio trener Austrije. Kod njega se zna red u igri; zna se tko, što i kad treba raditi. Pogodio je sto posto sa svim igračima koje je doveo i ovo što je proizveo čista je fantazija. Oni ginu na terenu, igraju sa srcem i pravi navijač, onaj tko imalo razumije nogomet, to će odmah prepoznati – dodao je Šimunić.