Nemam potrebu dokazivati svoje hrvatstvo, ali ni vikati 'za dom spremni'

S trojicom sinova, Dujom, Rokom i Nikom te sa suprugom Viktorijom, Dino Rađa danas kreće na najveću svečanost svoje bogate sportske karijere. Jedan od najvećih hrvatskih košarkaša kreće put Springfielda u američkoj saveznoj državi Massachusetts gdje će se u petak 7. rujna održati svečanost uvrštenja u Košarkašku kuću slavnih.

Dan prije, Dinu čeka susret s novinarima, takozvani media day, a dan poslije velike svečanosti bivši hrvatski NBA igrač primit će posebni prsten od 14-karatnog zlata, baš kao i ostali članovi klase 2018. poput NBA velikana Stevea Nasha, Jasona Kidda, Granta Hilla i Mauricea Cheeksa.

>> Pogledajte doček zlatnih košarkaša

Kada mu je prije nekoliko mjeseci javljena radosna vijest, Dino je bio jako emotivan. Sjećamo se njegovih tadašnjih riječi:

– Kad su mi to iz Fibe javili, rasplakao sam se. A i kada god se toga sjetim, krenu mi suze na oči. Malo je tko svjestan koliko to jednom košarkašu znači, a meni je to nagrada za životno djelo, dokaz da me neki ljudi iz svijeta košarke cijene i više no što ja mislim o sebi. Znam koliko sam napravio i da sam to napravio krvavim radom, no emotivno mi je bilo da to cijene i neki od najvećih košarkaških autoriteta.

Prije no što će krenuti na to posebno putovanje, sportaša koji u biografiji ima dva naslova klupskog prvaka Europe, osam reprezentativnih medalja s najvećih natjecanja te četiri godine igranja na NBA parketima, pitali smo je li uzbuđen.

– To je najveći trenutak u mojoj karijeri i bude li suza, neka ih bude. Nisam opterećen time što će se ondje događati. Kada sam Mirka Novosela pitao što mogu očekivati, kazao mi je: “Sve što ti ja kažem ne može ti dočarati ono što te tamo čeka”.

A u Springfieldu ga čeka i legendarni Larry Bird koji je pristao biti njegov prezenter, čovjek koji će obrazložiti nazočnima i javnosti zašto je Dino Rađa stekao uvjete da bude član košarkaškog “plemstva”.

– Dobio sam listu onih koji to mogu biti, a to svakako mora biti netko tko je već izabran u Kuću slavnih. Premda su moji sinovi htjeli da to bude Shaquille O’Neal, ja sam od početka mislio da to mora biti netko iz Celticsa, kluba za koji sam ja igrao, pa sam se odlučio za Larryja Birda, a on je odmah pristao. S njim se osobno nisam čuo, no kako u Springfield dolazim ranije, bit će vremena i za naš “radni dogovor”. Birda sam obožavao kao igrača. U današnje vrijeme kada su NBA skauti toliko usredotočeni na “fizikalije”, on bi sa svojim tjelesnim predispozicijama vjerojatno bio zaobiđen. No, bio je posebno talentiran, igrač koji je iznimnom igračkom inteligencijom kompenzirao svoje prosječne fizičke sposobnosti.

Mirko Novosel, najveći košarkaški trener kojeg je Hrvatska imala, jedan je od trojice Rađinih prethodnika u odajama slave kraljice igara. U Naismith Basketball Hall of Fame prvi je, nažalost posmrtno, uvršten Krešimir Ćosić (1996.), a nakon njega, također posmrtno, Dražen Petrović (2002.), dok je Mirko Novosel u red košarkaških besmrtnika primljen 2007. A Rađa, kao četvrti počasnik, Hrvatsku čini rekorderom u muškoj košarci u kojoj samo Italija ima tri muška uvrštenika (Rubini, Meneghin, Gamba), a po dva imaju Srbija (Aleksandar Nikolić, Dražen Dalipagić), Brazil (Oscar Schmidt, Marcel Ubiratan), Litva (Arvidas Sabonis, Šarunas Marčulionis) te Španjolska (Antonnio Diaz-Miguel, Pedro Ferrandiz).

– Od slavne prošlosti se ne živi. Radujem se što smo svojevrsni rekorderi, no još bih više volio da smo i sada u stanju stvarati igrače koji će jednog dana kandidirati za Kuću slavnih.

Kao što je i sam rekao, možda prigodom njegova svečanoga govora bude i suza radosnica, no bilo ih je već ovog ljeta, i to u Novom Sadu za vrijeme kadetskog Eurobasketa.

– Bio sam emotivan jer smo mi kao HKS ciljano uložili puno u tu selekciju. Znamo da se kuća radi od temelja, a ne od krova, pa smo ciljano formirali jedinstvenu kadetsku ligu, uložili u okupljanja tijekom godine i pripreme kandidata. Dakako, ovo što su oni napravili, a osvojili su zlato, iznad je svih naših očekivanja, no mi jesmo planirali da ta selekcija bude dobra.

Obećavajuća situacija

Emotivan je bio i zbog 37-godišnjeg izbornika Milana Karakaša.

– On je bio moj projekt, samim time i od HKS-a, i sve to zajedno za mene je bilo emotivno. Bio je to dokaz onoga što mi radimo, da se poštenim radom može puno.

U tim je suzama bilo zacijelo i zadovoljštine zbog skepse koja je zavladala oko seniorske reprezentacije.

– Nakon 0-3 u kvalifikacijama svi su nam predbacivali kako smo to mogli izgubiti od Rumunjske i Nizozemske, a nitko ne razumije što se posljednjih 20 godina događalo u hrvatskoj klupskoj košarci koja je devastirana kao što i ne razumiju ljudi da se igrači ne stvaraju preko noći. To je proces sastavljen od teškog rada, dobrih poteza, ali i pogrešaka, pri čemu se puno toga treba i poklopiti.

Rađa ističe da ga hrabri ovo jedinstveno ljeto u kojem se prvi put dogodilo da dvije hrvatske selekcije mlađe dobi osvoje medalje, ali i upozorava:

– Radujem se tome, no sada svi ti momci u svojim klubovima trebaju dobiti priliku, naročito ovi iz selekcije U-20. Svi mi u tim selekcijama tražimo nove Kukoče i Dražene, no treba razviti igrače i za ostale reprezentacije. Pa kad bismo mi bili klupski prvaci Europe sa Splitom da nije bilo jednog Perasovića ili Sobina.

Svjestan je Dino i toga da ekonomski status nacionalnog saveza ponajviše ovisi o dometu seniorske reprezentacije.

– To je istina, netko tko ti daje novac na to sigurno gleda, no sa seniorskom reprezentacijom treba biti strpljiv. Mi ovog trenutka imamo obećavajuću situaciju i u iduće dvije možda i ključne utakmice ulazimo s prilično jakim sastavom. No, i dalje nismo u situaciji da kujemo velike planove i moramo biti spremni na svakojake ishode.

Veliki njegov prijatelj, predsjednik HKS-a Stojko Vranković, koji će također biti u njegovoj pratnji u Springfieldu, drži da bismo na Svjetskom prvenstvu sa svih šest NBA igrača u sastavu bili u krugu kandidata za medalju.

– Ne volim ići tako daleko i peći zeca dok je još u šumi. Ajmo se mi prvo kvalificirati, vidjeti u kakvoj ćemo biti situaciji. Jer, ako izgubimo jednu od dvije utakmice, puno toga pada u vodu.

Litavci će na dvoboj u Osijek (14. rujna) doći bez dvojice svojih NBA igrača, Valančiunasa i Sabonisa, no i mnogi drugi izbornici diljem Europe dobili su odbijenicu od svojih NBA zvijezda kao što su Jokić (Srbija), Dončić (Slovenija), Belinelli i Galinari (Italija), Ntkilina (Francuska), Markanen (Finska).... Nije li to sad već simptomatično?

– Sve to ovisi o osobi, nema tu nikakvog realnog opravdanja. Ja ću vam pustiti snimku na kojoj se vidi da ja 1995. na Eurobasketu igram i bez osiguranja.

Čini se da današnji NBA klubovi perfidno pritišću svoje mlade igrače?

– Što mislite da mene nisu pritiskali u Celticsima, ali im ja to nisam dopustio!

Zar za takvo što igrač ne mora imati nekakav status u svom NBA klubu?

– Mora i ne mora. Ja držim da je Zubac svojim ovoljetnim igranjem za reprezentaciju sebi napravio uslugu, baš kao i Bender lani. Naravno da se u tom slučaju igrač više troši, no to dobro dođe, posebice mladim igračima. Uostalom, ovi rujanski izostanci nisu mi jasni jer svi su odmorni, a klupske pripreme NBA klubova još nisu počele. No, zalud se zbog toga nervirati. Tko hoće neka dođe, treba se i tome prilagoditi. Vremena su se promijenila.

Treba li prokazati one za koje se sigurno zna da im se ne da igrati za reprezentaciju i podvrgnuti ih javnom sramoćenju?

– Bojim se da od toga nema koristi kao nekad. Ja zbog toga šizim, ali ne možemo ništa i nema potrebe nervirati se. No, zato treba raditi s klincima od 14 i 16 godina da zavole igranje za reprezentaciju. Zato sam i rekao zlatnim kadetima da budu prijatelji sa suigračima, da se čuju tijekom sezone, da s nestrpljenjem čekaju sljedeće reprezentativno natjecanje. Oni su ti koji između sebe moraju stvoriti neku “kemiju”, pa su tako Bogdanović i Šarić ti koji trebaju animirati suigrače. Mnogo su veći izgledi da Hezonja dođe ako ga nazove Šarić, a ne ja.

Rađa će u SAD krenuti iz Zagreba, a ne iz rodnog Splita jer se u međuvremenu preselio u glavni hrvatski grad.

– Prodao sam kuću u Splitu i kupio stan u Zagrebu. Dok je KK Split u stanju u kakvom jest, tamo nemam što tražiti jer je moj 15-godišnji sin Roko zapeo za košarku pa mu želim omogućiti dobre uvjete.

Je li Split doista napustio samo radi sinova košarkaškog razvoja ili je htio malo promijeniti sredinu?

-- Isključivo zbog sina jer on je još premlad da bih ga pustio u inozemstvo. Za dijete u tom životnom razdoblju važna je obiteljska ljubav, ali i nadzor. To je nešto što smo supruga i ja procijenili i odlučili.

Tako je u Zagreb stigao i Rađin najmlađi sin Niko, dok je 20-godišnji Duje na studiju u Americi.

– Niki je tek 10 godina i on još svaštari, no volio bih da se i on ozbiljno bavi sportom.

Zanimljivo je da će Rađin sin trenirati u Cedeviti, u klubu koji je Dino ne tako davno znao kritizirati.

– Mi smo kao HKS s njima u posljednjih godinu dana dosta u kontaktu i oni i sami shvaćaju neke svoje pogreške. Sada je komunikacija s Cedevitom mnogo bolja, a oni imaju najbolje uvjete i kao klub evoluiraju. Već nakon prvih sedam dana vidim da je razina Rokovih treninga nemjerljiva u odnosu na dosadašnju.

Odgovoran prema sebi

S obzirom na to da je u svojoj splitskoj kući podno Marjana imao uređenu zvučno izoliranu sobu za svoje gitarističke “treninge”, što će preseljenje u zagrebački stan značiti za njegovu gitarističku “karijeru”?

– Uredio sam si takvu sobu i u zagrebačkom stanu, da ne remetim komfor obitelji i susjeda.

Njegov posljednji gitaristički nastup, onaj s Neleom Karajlićem, naišao je na negodovanje onih koji u dotičnom vide nekad osvjedočenog pristašu Miloševićeva velikosrpskog režima.

– Ne pada mi na pamet o tome govoriti. Dosta mi je rata.

“Kroničari” Rađina lika i djela često komentiraju i njegov svojedobni odlazak na Titov grob u Beograd.

– Nemam potrebu to objašnjavati. Bio sam na Titovu grobu, baš kao što sam bio i na Ovčari, u vukovarskoj bolnici, u Bleiburgu, Jasenovcu, Dachauu, Auschwitzu. Puno toga me zanima, pa tako i povijest, bio sam i na poljima smrti u Kambodži, u KGB-ovu zatvoru u Vilniusu...

Bio je 1995. i na kninskoj tvrđavi, i to na poziv predsjednika Franje Tuđmana, ali i na nekoliko Thompsonovih koncerata.

– Nemam potrebu nikome dokazivati svoje hrvatstvo, pričati o nekim djelima o kojima se malo zna, ali nemam potrebu ni vikati “za dom spremni”.

Može li nam pak nešto reći o svom posjetu generalu Gotovini u zatvoru u Scheveningenu?

– Ništa naročito. To su moje privatne stvari i nemam potrebu o tome govoriti i to objašnjavati.

Dino je specifičan, čovjek je kojeg, čini se, baš i nije puno briga što će ljudi o njemu govoriti.

– Držim da sam odgovoran jedino onome kojega ugledam kada stanem pred zrcalo. Osim toga, držim se onog starog seljačkog pravila iz dalmatinskoga zaleđa, a to je “no ume, no ute”. Drugim riječima, ne diram u druge, pa očekujem da ni oni ne diraju u mene.

Igra li košarku barem rekreativno?

– Ne, ne više. Nisam odavno igrao. Mogu samo nešto slomiti. Problem je što ja ne znam igrati rekreativno, već na pobjedu, a pri tome se svi na mene pale i svi me tuku. Tada dolazim u situaciju da reagiram ili da se ozlijedim. Zadnje moje igranje košarke završilo je neslavno, reagirao sam na prekomjernu grubost i udario jednog momka pa se više ne želim dovoditi u takve situacije.

Okanio se Dino i vožnje na motociklu. Doduše, tu i tamo priušti si taj gušt.

– Znao sam od prvog dana da je to opasan hobi, no kada sam prije četiri godine na jednom raskrižju u Splitu doživio ozbiljan incident, a da nisam bio ni najmanje kriv, shvatio sam da mi koji vozimo normalno nismo jedini o kojima nešto ovisi na cesti. Kada sam taj dan došao kući i vidio svoje klince, u glavi mi se “prespojila” misao da ih ne bih htio lišiti oca. Tada sam prodao motocikl, a ako mi se vozi, iznajmim ga, kao što sam učinio lani u lipnju kada sam vozio Route 66, od Chicaga do Los Angelesa.