I ponajbolji Darijev prijatelj Martin Junaković, bio je jako zadovoljan viđenim u dokumentarcu o obitelji Šarić.
– To je to, to su oni, takvi kakvi jesu. Dario vam dođe s gala priredbe u New Yorku, proglašenja novaka godine, i ide istovarati šleper. Zato on i nije samo jedan igrača koji igra u NBA nego je poseban, a uvijek će i biti jer mu ništa nije ispod časti, pa tako niti doći po mene kada mi stane auto, pukne guma ili kada pak nemam novaca za gorivo. Kada je pak Dario bio u svojoj najvećoj sportskoj krizi, Martin je bio taj koji mu je pružio utočište.
Ne upire prstom u druge
– Dok sam igrao za KK Zagreb stanovao sam blizu Arene, a on je na mom kauču proveo sedam dana. Nitko ga nije mogao izvući van. On je takav, pogađaju ga neuspjesi, ima mentalitet pobjednika pa se, recimo, ne diže od stola dok ne pobijedi u kartanju, ne odustaje od picigina dok ne pobjedi. Nakon Eurobasketa on nije u nikoga upirao u prstom doli u sebe. On je govorio, “ja sam trebao protiv te Rusije zabiti 25, skočiti 10 puta”. Govorio sam mu da tih dana ne gleda novine, no njega zanima što se piše, što ljudi govore jer želi njegovati imidž dobrog čovjeka. On se oko toga uporno trudi, a ne bi trebao jer je dovoljno da bude to što jest.
Dok je Dario u Americi, Martin i on često se čuju.
– Pričamo preko “facetimea”. Nazove on mene i kaže “hajde mi sad prepričaj kako će izgledati jedan naš dan kada ja dođem kući, od ustajanja, prve kave pa dok navečer ne legnemo.” I to onda potraje po uru i pol. To mu je najdraže. A kada dođe, znamo navečer igrati PlayStation pa često ostanemo kod njega, nas sedam, osam, po četvorica u jednom krevetu.•
Svaka čast. Ljudi ne daju da ih novac pretvori u snobove. Ne žele izgubiti sreću koju nosi životna jednostavnost. 👍👍👍