Dušan Vujošević (59) jedan je od najzanimljivijih sugovornika na ovdašnjim košarkaškim meridijanima i paralelama. Jer ovaj Crnogorac odrastao u Beogradu, dugogodišnji trener Partizana, a danas izbornik reprezentacije BiH, nije samo karizmatični stručnjak koji je stvorio puno velikih igrača nego je i svojevrsni sportski mislilac, ali i neka vrsta društvenog aktivista.
Kad s njim razgovarate, vrlo brzo ćete uočiti da je vrlo načitan jer nerijetko citira književnike i filozofe, ali i da bez dlake na jeziku promišlja svoje okruženje i društveno-političke okolnosti. Tako je kao Partizanova legenda podigao veliku prašinu kad je u jednom intervjuu kazao da “Srbija ima najveću odgovornost za ratove na ovim prostorima, nešto veću od ostalih”. Što je htio s time reći, objasnio je i nama ovo ljeto na terasi jednog opatijskog hotela:
– Kao netko tko je rođen u Jugoslaviji, tko je u njoj proveo najljepši dio svog života, odnosno netko tko ima nostalgiju za tom zajedničkom državom, kazao sam da je najveći krivac što rat nije bio izbjegnut bila Srbija jer je bila najmnogoljudnija i što je kontrolirala vojsku. Za hrvatske novine još želim reći da su generatori raspada Jugoslavije, uz Srbe, bili i Hrvati, koji su smatrali da im je zajednička zemlja limit i da se ne mogu razvijati na adekvatan način. Jedno je vrijeme Srbija bila ta koja se jako borila protiv separatista koji su u Hrvatskoj uvijek postojali, a onda je Miloševićeva vlada počela voditi politiku izvoza revolucija. Počelo je sa Slovenijom i bojkotom slovenske robe, a Slovenija je u bivšoj državi uvijek imala poseban tretman jer je bila brana preko koje Hrvatska nije mogla iskočiti iz tadašnje zajedničke države. Nakon svega, sada na ovim prostorima 20 tisuća ljudi živi bolje, a jako je puno onih koji žive lošije nego prije raspada SFRJ, nakon kojeg je ostalo više do 130 tisuća mrtvih, a da i ne govorim o broju ranjenih.
Sve te izdvojene države iz bivše SFRJ u doglednoj budućnosti bi se mogle ponovno naći zajedno u Europskoj uniji.
– Ujedinjena Europa dobra je jer sprečava ratove, a trebala bi biti dobra i po pitanju ekonomije, razmjene kulturnih dobara i slično. Ona je kao ideja dobra, no bojim se da se, kao i većina dobrih ideja, ne izvitoperi. Ratovi koji su se ovdje događali ne smiju se zaboraviti, ali se trebaju svesti na potrebnu mjeru pamćenja koja bi bila cjepivo za to da se više nikad ne dogode. Sjećanje na te ratove nikako ne smije biti klica koja ima vitalnost da održava netrpeljivost i mržnju, a baš to često rade aktualne službene politike i to u svojoj nemoći da svoje narode zadovolje pravednom i dobrom vlašću. Ne uspijevaju ni poboljšati uvjete života svojim nezadovoljnim građanima pa im kao kompenzaciju za to nude “obranu od velikih opasnosti koje vrebaju sa svih strana”. Po tim nekim europskim standardima društvo bi trebalo biti važnije od države, no pod pritiskom desnice, a uzrokovano ekonomskom krizom, od toga se odustaje.
Protjeran iz Partizana
Nakon Srbije i Crne Gore, Bosna i Hercegovina je treća država nastala raspadom bivše SFRJ u kojoj Vujošević obnaša dužnost izbornika.
– Na žalost, treća. Kad kažem, na žalost, mislim na onakav raspad SFRJ. A Jugoslavija je bila minimalni maksimum za veliki svijet pa često pomislim kako bi to bilo da je umjesto u ratove ušla u program Ante Markovića i ušla u Europu. Mislim i na to što je takva država danas mogla biti da nije bilo tih ratova – odgovara Vujošević.
Kada su ga pitali zašto se kao sportski trener toliko bavi politikom, Vujošević je kazao da se on politikom bavi koliko i ona njime.
– U antičkoj Grčkoj politikom se nisu mogli baviti samo osobe s intelektualnim teškoćama. Ne želim da mi to bude zanimanje, ali imam obvezu izlaska na izbore. U Srbiji puno ljudi ne izlazi na izbore, a poslije kukaju. Digni guzicu i glasaj, pa onda imaš pravo i kritizirati. Političari imaju intenciju da imaju što manje mislećeg naroda pa je i bolonjski sustav školovanja taj koji je trebao spriječiti novu 1968., da inteligencija bude u dominantnoj poziciji. Na žalost, u tome su i uspjeli i na taj način se vodi kultura, pogotovo mediji koji su na niskoj obrazovnoj razini u najvećem broju slučajeva. U današnjim medijima stvara se masa kojoj se daje nova vrsta igara, nude se veliki brat i farme, a vodi se kampanja protiv čitanja koje se prikazuje kao nešto što nije muževno.
Vujošević je u svojoj zemlji digao glas protiv aktualnog političkog establišmenta, odnosno protiv predsjednika Vučića kojem je Crvena zvezda postala najdraža sportska igračka.
– Pobunio sam se protiv velike razlike u financiranju koja nije proizlazila iz rezultata, već usprkos rezultatima, a tu su bile i sinekure druge vrste. Ja sam se pobunio protiv toga i platio cijenu, a to je bio moj odlazak iz Partizana. S vrha vlasti klubu je poručeno da Partizan neće dobiti ni jedno sponzorstvo dok sam ja trener. Tako je na Skupštini kluba rekao predsjednik da mu je to rečeno. To više nije moj Partizan, no ja ga još uvijek volim i jadnome klubu ništa ne zamjeram. Naš se predsjednik države voli jako miješati u sport pa je nedavno, za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji, svojim izjavama uspio dobro motivirati švicarsku nogometnu reprezentaciju protiv reprezentacije Srbije – objašnjava Vujošević.
Nakon iznenadnog odlaska, od Partizana nije dobio ono što mu klub duguje.
– Duguju mi većinu, a čak su uz pomoć Fibe našli načina da taj dug umanje za neke kazne i telefonske razgovore u visini 100 tisuća eura. Nakon toga je taj dug, a da se ja s tim nisam suglasio, podijeljen na pet rata. Budući da su s drugom i trećom ratom kasnili dvije godine, pokrenuo sam postupak na Fibi, takozvani BAT, jer ja nemam rezervni izvor prihoda. Ja nisam sudjelovao u prodaji igrača niti imao drugi posao. Živio sam od toga što sam prije toga zaradio u Rusiji, a Fiba je pretpostavljam u imenu Zorana Radovića bespravno donijela odluku da reprogramira dug koji je već bio reprogramiran – kaže Vujošević.
A popularnom Duletu novac je sada potrebniji no ikada u životu.
– Oni mi na neki način ugrožavaju život jer za moje liječenje i transplantaciju bubrega koja mi predstoji krajem godine u Istanbulu potrebna su znatna financijska sredstva – govori.
Kakva je doista zdravstvena situacija trenera koji je nekad prštao energijom? I kojem prije transplatacije bubrega slijedi još i ugradnja stenta.
– Imam dobar tretman na dijalizi, odnosno dobar tretman medicinskih ustanova kojima sam bio prisiljen obratiti se u Beogradu i stoga sam jako zahvalan profesoru Lazaru Davidoviću, ali i Centru za dijalizu Fresenius. No, konačno rješenje za vraćanje na kvalitetan život i mogućnost da se više radi jest transplantacija. U vezi s tim imam neke planove i opcije – kazao je Vujošević.
‘Mnogima sam dao srce...’
Očito je da čovjek s takvim zdravstvenim problemom prije dva desetljeća ne bi mogao biti trener najviše razine u nekom momčadskom sportu?
– Ako bi klub imao dvije utakmice tjedno, to bi bilo suviše komplicirano i danas. To je jedan od razloga što radim s reprezentacijom, a ne u klubu, jer mi to zadržava potrebnu količinu košarke da bih bio živ, ali i dovoljnu dozu mira da se liječim. Mi kao zemlja nismo članice organizacije Eurotransplant, no mnogima sam dao srce pa ću valjda i ja doći nekako do bubrega. Nezgodno je to što sam ja nulta krvna grupa. No, tako vam je to u životu. Tko mnogo daje, malo prima – veli Vujošević.
Tijekom dugogodišnjeg rada u Partizanu, Vujošević je svojim mladim igračima uglavnom puno davao, ali nije puno primao natrag. A današnji treneri znaju dobiti i honorar ako su plasirali nekog igrača na veće tržište, pogotovo u NBA ligu.
– Pogreška je u načelima europske košarke što je dopušteno da isti menadžeri zastupaju i trenere i igrače, a tada je nemoguće izbjeći sukob interesa. Menadžeri nađu treneru posao, a on onda nalazi posao njegovim igračima. Po tom pitanju Amerika je pošten svijet, pri čemu ne mislim na politiku. Ondje nisam vidio suce da često griješe jer su njihove ocjene javne pa klub ima pravo izuzeti jednog ili dva suca, a menadžeri ili zastupaju trenere ili igrače pa ne može doći do sukoba interesa. Sve te stvari postoje i samo ih treba prenijeti u Europu u kojoj se zbog slabosti u organizaciji košarka urušava – smatra Dušan Vujošević.
U Europi su i sve češći slučajevi otkazivanja reprezentacije, a s time se suočio i Vujošević, koji u trećem Fibinu kvalifikacijskom prozoru kao izbornik Bosne i Hercegovine nije mogao računati na pet udarnih igrača (Gordić, Musa, Kikanović, Stipanović, Nurkić).
– U različitim zemljama to se događa na različit način. To je osobna stvar, to je do morala, karaktera i osjećaja obveze. To je odgovor na pitanje hoće li se igrač prepustiti užicima ljeta ili će se žrtvovati za svoju zemlju, a po meni bi svaki čovjek trebao imati obvezu prema svom zavičaju – poručuje izbornik košarkaške reprezentacije BiH.
Tony Parker za primjer
Čini se da se taj problem sve više usložnjuje.
– Problem je složen i ne dolazi samo s jedne strane, a puno toga ovisi i o radu saveza koji mora cijele godine biti u kontaktu s igračima i biti njihov servis. Posebno je važno kako se radi u reprezentacijama mlađih uzrasta, u kadetima i juniorima, jer u tim se godinama razvija odnos prema reprezentaciji kao prema ognjištu. Na neki način to je sustav spojenih posuda jer odnos prema reprezentaciji pokazuje opće stanje duha u nekoj zemlji. Ima zemalja poput Francuske koji imaju vrlo malo otkaza jer je njihov glavni igrač Tony Parker nametnuo taj zdravi odnos prema reprezentaciji. Na žalost, danas vi nemate mogućnost adekvatnih kazni za otkaz, a one bi trebale početi od osude javnog mnijenja. No, u pojedinim zemljama, što je veće ime sportaša, to ono s puno više straha osuđuje bilo kakvu njegovu pogrešku – govori Vujošević.
Koliko je za urušavanje kulta reprezentacije kriv sam Svjetski košarkaški savez (Fiba), koji se organizacijski očito ne može mjeriti sa Svjetskim nogometnim savezom (Fifa)?
– Sve je krenulo s Fibinim lošim ugovorom s NBA ligom i to u vrijeme kada ju je kao glavni tajnik vodio Bora Stanković, a kada je europsku Fibu vodio Grk Vasilokopoulos. Uostalom, Fiba je svoje najbolje klupsko natjecanje Euroligu prepustila nekoj privatnoj organizaciji nad kojom nema nikakvu vrstu kontrole. Pogledajte samo kakav najbolji svjetski nogometaši imaju odnos prema svojim reprezentacijama. Ondje nema otkaza ni kada se igraju prijateljske utakmice. Ako odajemo priznanje Fifi i Uefi za njihov način organizacije, onda moramo i reći da je znatan dio problema u košarci proistekao iz dosta dugo uspostavljene i olako prihvaćene nemoći Fibe kao krovne organizacije. Uz sve to, promijenilo se i vrijeme, duh vremena je drugačiji i najbolji svjetski košarkaški danas su poslovni ljudi, pogotovo oni koji igraju u NBA ligi. Raspodjela novca u košarci između Europe i Amerike je takva da je klupska Europa sve manje konkurentna, a bit će još manje – misli Vujošević.
Žali Dule za vremenima kada su najprije isticali tko im je trener i kada se nije niti znalo tko im je menadžer.
– Današnji igrači više su vezani za menadžere nego za trenere, a menadžeri su ljudi koji imaju drugačiji moral. Njihov svijet sastoji se od drugačijih vrijednosti i to se prenosi na igrače – dodaje.
Pod snažnim utjecajem sportskih agenata su i najbolji klubovi iz regionalne lige, pa tako i Cedevita, kao financijski najstabilniji regionalni klub koji nikako da se pomakne s mjesta.
– Hrvatska je nerazumno propustila veliku priliku, koja možda još postoji, da dođe do fuzije Cedevite i Cibone, no za takvo što bi ljudi iz oba ta kluba trebali pobijediti taštinu. Zagrebu je dovoljan jedan veliki klub. On bi se trebao zvati Cibona, a odluke bi trebali donositi oni koji donose novac. Cedeviti nedostaje publika, a ako nje nema, onda je sve apsurd. Svi su veliki rezultati postizani i kada je publika bila velika, a Zagreb je grad koji nema publiku kada nema velikih zbivanja i velikih rezultata – zaključio je Vujošević.
VIDEO Oružje koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske
Generator raspada Jugoslavije je bila ona sama, odnosno njezina nesposobnost da ostvari demokratsko drustveno uredjenje, trzisno gospodarstvo, ravnopravnost njezinih naroda i vladavinu prava. Sve price o zlim nacionalistima ili nekoj svjetskoj uroti sluze samo jugonostalgicarima koji i 30 godina poslije ne mogu sebi priznati tu jednostavnu cinjenicu.