U novom, posebnom izdanju Večernjakovog podcasta ugostili smo našu brončanu rukometašicu Doru Krsnik. Velikogoričanka koja igra u francuskom Plan de Cuquesu ima vremena samo do nedjelje da se odmori, a nakon toga ide natrag put Francuske. Sve je to kaže očekivala, takav je život sportaša, ali nije očekivala i ovu medalju i ovoliku radost Hrvatske. S broncom oko vrata u našem je studiju pričala o dojmovima nakon Eura, osobnim pitanjima, problemu ženskog rukometa i budućnosti.
Najveselija ekipa
- Ovaj doček jučer, meni je to sve još mutno, nisam niti to očekivala, jednostavno... Nevjerojatno, predivno. Meni je obitelj također bila tu na aerodromu, sve je bilo predivno - započela je naš razgovor još uzbuđena Dora.
- Stizale su mnoge poruke... I Duvnjak i Modrić i drugi su čestitali, ali eto, nije stigla poruka Ivana Rakitića. Nadam se da će vidjeti ovo pa i on poslati poruku - rekla nam je simpatična Dora pa smo se i sami pridružili željama da stigne još jedna lijepa čestitka. Djevojke su je zaslužile.
- Van rukometa sam jako društvena. Obožavam se družiti, volim jako nogomet, najdraža mi je stvar pogledati nogometnu utakmicu s društvom. Navijam za Barcelonu, a od naših nogometaša mi je najdraži Ivan Rakitić, a od stranih ipak Leo Messi - priznala nam je.
- Iskreno, nisam niti ja niti ostale cure vjerovale u to da ćemo ovo postići. Imale smo rezerviran hotel do 9. prosinca, nitko nije mislio da ćemo ovako daleko dogurati.
- Mi smo bile zaista prava ekipa, to ništa nije bilo isforsirano, nama trener nikada nije rekao da mi moramo biti takve. To je jednostavno išlo spontano. Otišle smo na recepciju hotela pa 'posudile' bor i neke druge stvari da si uredimo dnevni boravak, a onda smo samoinicijativno krenule s idejama da bismo mogle nešto igrati, na primjer, pantomime ili nešto slično. Tu je naravno uvijek Ćamila bila najglasnija, ali svaka je cura dala neki svoj doprinos.
A popularna Ćamilina fotelja?
- Eto i to je bilo spontano. Ona je samo jednom došla i rekla tko će na fotelju, Valentina i ja smo bile kraj nje i rekle smo evo mi ćemo i tako je to sve krenulo.
Ovaj podvig će, nadamo se, popraviti stanje u hrvatskom ženskom rukometu koji je bez dvorane, bez podrške, bez medijske popraćenosti i bez sponzora.
- Ma joj, u meni postoji tračak nade, stvarno, ali bojim se da ćemo se samo vratiti u hrvatsku realnost i da je ovo samo trenutačno. Hrvatska je nacija koja slavi i voli uspjehe, a onda to jako brzo zaborave, to tako ide. Ja ne želim da je to tako, ali jednostavno je - rekla nam je.
Uostalom, djevojke su u Nacionalnoj knjižnici u 'čestitare' primili i premijer Plenković i predsjednik RH Milanović. Dobili su laureate, usporedili su ih s grčkom mitologijom, a Dora na sve to kaže:
- Ma, teško da će to ići dalje od toga.
Nažalost, Dora je vrlo vjerojatno u pravu. Ženski rukomet je na niskim granama.
- U Hrvatskoj se sigurno ne može živjeti od rukometa. Podravka je jedini profesionalni klub koji baš plaća svoje igračice, a u Lokomotivi su većinom studentice ili cure koje rade.
Nismo navikle na pobjede
Iako smo ih redovito gledale raspjevane, na to, kaže Dora, nisu bile spremne.
- Mi uopće nismo navikle na pobjede. Nama je to sve potpuno iznenadno došlo pa nismo niti imale spremne neke pobjedničke pjesme, a onda kada su nas došli snimati u bus i slično smo se nekako držali klasičnih hrvatskih pobjedničkih hitova kako bismo ljudima pokazale kako slavimo - govori nam.
Put do bronce nosio je šest pobjeda, rušenje svjetskih prvakinja, teških Njemica i drugih nezgodnih protivnica. Dapače, jedini porazi bili su od donedavnih i sada već aktualnih europskih prvakinja - Francuske i Norveške.
- Kada razmislim, meni je najdraža utakmica ipak bila ona prva protiv Mađarske jer smo samo o njima mislile kao 'daj da barem jednu utakmicu pobijedimo pa lako za ostalo', a što se poslije događalo ne znam vam niti objasniti. Jednostavno, mi smo baš bez pritiska išle u svaku utakmicu, čak i u onu polufinalnu protiv Francuskinja.
- Nisam sigurna je li to bio loš dan, stvarno ne znam reći što se tada dogodilo. Znam samo da smo na cijelom turniru imali loših 50 minuta. Prvo zadnjih 20 u susretu s Norveškom, a onda prvih 30 u susretu s Francuskom. Na kraju je drugo poluvrijeme s Francuskinjama bilo odlično jer smo se sabrale i jer smo znale da nisu one toliko strašne, ali isto tako, one su jedine koje su priznale da su se bojale nas i onda one uvijek daju još tu dozu više da pobijede - pojasnila nam je.
Danac kao da nije bio sportaš
A preuranjene i samoproglašene brončane Dankinje zasigurno nisu mogle vjerovati da ih je dobila jedna 'slaba' Hrvatska.
- Da, one su baš bahato nas podcjenjivale. Njihov izbornik kao da nije nikada bio sportaš jer ja ne znam kako bih ikada mogla reći tako nešto svojim igračicama. Barem to ne bih pred medijima rekla pa bih onda možda kasnije samoj ekipi rekla nešto drugo. Ne znam kako drugačije to opisati.
Požalio se on i na 'balkanski' jezik u komunikaciji sa sutkinjama.
- Ma tko gubi ima pravo da se ljuti. Nemam što drugo više reći za njega. Jednostavno, mi smo slavile, a on neka traži razloge - rekla je pa najavila i SP u Španjolskoj koji su naše djevojke osigurale:
- Idemo i tamo opušteno, a opet hoće li netko vjerovati u nas ili ne, to nije bitno. Mi ćemo opet dati sve od sebe, donijet ćemo vam još jednu medalju - zaključila je s osmijehom skrivenim ispod maske.
Novi podcast gledajte na našem portalu, YouTube kanalu i Facebook stranici Večernjeg lista.
>> Pogledajte i kako su naše rukometašice dočekane u zagrebačkoj zračnoj luci
Bravo Dora ! ti si borac do zadnje minute.