Sandra Perković u Tokiju može ispisati povijest: Tanka je granica od smijeha do suza

Sandra Perković bit će jedan od najjačih hrvatskih aduta na predstojećim Olimpijskim igrama u Tokiju. Bila je prva na Igrama u Londonu 2012. i Riju 2016. godine. Osvoji li treće uzastopno zlato, stat će uz rame s velikankama svjetskog sporta kojima je to već pošlo za rukom – gimnastičarkom Latinjinom, plivačicama Fraser, Thompson i Egerszegi, klizačicom Rodninom, atletičarkom Ashford, kajakašicom Fischer i mačevateljicom Vezzali.

Polako je došlo vrijeme za pakiranje i odlazak na Igre. Što vam trenutačno prolazi kroz glavu ovih dana?

– Olimpijske igre su pred vratima, nešto što se odgodilo za 365 dana, nešto za što se sportaši spremaju pet godina od prošlog olimpijskog ciklusa. Cijelu ovu godinu, a i prijašnjih godina samo je jedna misija – OI. Trenutačno još ne razmišljam o njima svjesno više nego podsvjesno. Želim prije svog odlaska napraviti i odraditi sve što sam zacrtala što se tiče pakiranja, treninga, fokusa i zdravlja. Želim biti zdrava i spremna. Još uvijek dolazimo i lagano se krećemo prema tom cilju, a onda je sve moguće. 

Bilo je malo nastupa ove sezone, ali zadnja dva bila su jako, jako dobra. Znači li to da u Tokio idete ipak s određenom dozom samopouzdanja?

– Mislim da je bilo dovoljno natjecanja – šest. Nakon 2020., u kojoj sam nastupila samo dvaput, jednom na početku i jednom na kraju “sezone”, ovo je odlično.

Kako biste ocijenili pripreme za Tokio u odnosu na pripreme za London i Rio?

– Svaka Olimpijada, svako veliko natjecanje ima svoje prednosti i mane. Doista je bilo jako teško trenirati i fokusirati se i slagati treninge u 2020. Nikad se u životu nisam našla ni u sličnoj situaciji. Trenirati bez natjecanja je dosta teško, nema uzbuđenja, nema prirodnog adrenalina, nema sreće i nema ljutnje, nego sve postaje tupo. Svaki dan je isto,  radiš i gradiš, a nemaš to gdje i pokazati. Dosta je bilo teško i trenirati u karanteni kada je sve bilo zatvoreno, nismo imali pristupa ni trening-objektima ni zdravstvenim ustanovama poput fizioterapeuta i sličnog. I London i Rio su svaki priča za sebe. Vremenski uvjeti, klima, satnica natjecanja, Olimpijsko selo, organizacija. Mi se uvijek pripremimo najbolje što znamo i što možemo, usprkos svim problemima koji se nađu na tom putu i znam da uvijek dam sve od sebe. To je nit vodilja koja me pratila na prošlim OI i koja će me, nadam se, pratiti i na ovima.

Nositi zastavu je čast i ponos

Je li bilo problema u tijeku priprema?

– U profesionalnom sportu to je uvijek ples po žici. Začas si gore i začas si dolje. Tanka je granica od smijeha do suza. Da bi bio najbolji u onome što radiš, moraš probijati granice koje to do sada nitko nije i naravno da dolazi do preopterećenja i ozljeda. Nažalost, one su sastavni dio sporta. Ja te granice probijam ozbiljno već punih 12 godina. Naravno da ima posljedica od godina prije, ali najvažnije je odabrati u kojem trenutku treba napasti, u kojem se smiriti. Imala sam dosta problema s kojekakvim ozljedama, neke vučem još i sada, no ne želim sada o njima. Pod kontrolom su i, ako tako ostanu, čuda su uvijek moguća. Ja sam ona koja pomiče granice, kako svoje tako i tuđe. Za mene je samo nebo granica, samo ponekad na tom putu prema nebu znam jako dobro lupiti i vratiti se nekoliko koraka unazad. Ali to sam ja, borbena i vatrena do samog kraja, pa što Bog da. Kažu da sreća prati hrabre.

Vjerujem da vas je iznerviralo novo pravilo Dijamantne lige – da zadnja serija odlučuje o redoslijedu. Drugim riječima, netko može u prvih pet serija baciti svjetski rekord i na kraju ne pobijediti...

– Prvo su mijenjali pravila 2017. kada su smanjili broj natjecanja sa sedam na pet mitinga. Nakon toga su uveli pravilo da samo pobjeda u finalu donosi ukupnu pobjedu. Kada sam 2018. zbog bolesti bila spriječena pobijediti na zadnjem mitingu, nitko to nije vidio kao problem jer sam bila jedina koja je konstantna i uvijek prva, a drugi su se nalazili od drugog do desetog mjesta te na kraju uz malo sreće drugu sezonu (jer su neka natjecanja propuštali) bili u prednosti biti svježi i željni da uzmu titulu prvakinji. Novo pravilo samo ide na ruku onima koji nisu najbolji, a u toj zadnjoj seriji nemaju što izgubiti . Već smo razgovarali s ljudima koji su zaduženi za to pravilo i uzimaju naše razmišljanje u obzir. Ali neka oni mijenjaju pravila, neka izmišljaju, ja sam “povrijeđena“ jedino jer se ovo pravilo odnosi samo na horizontalne skokove i bacanja, a za sve druge discipline je ostalo isto. To ja ne volim – ili svima isto ili nikome ništa. Primjerice, u Dohi sam ove godine bacila 68 metara i u šestoj seriji ispala sam iz kruga jer je bio brz i klizav. Druge djevojke bacile su jedna 61, a druga 58 metara i uzele mjesta ispred mene. Da ne bacam srcem i dušom, mogla sam i ja igrati prljavo i baciti “samo” 62 metra i uzeti pobjedu. To nisu rezultati s kojima se pobjeđuje na mitinzima. I u finalu to pravilo neće biti aktivno – bit će najdalji hitac onaj koji odnosi pobjedu u cijeloj Dijamantnoj ligi.

Zadnjih nekoliko mjeseci nema vas u medijima...

– Ponekad se, i nakon toliko godina, opet razočaram u medije i njihova razmišljanja o sportu. Nakon toliko uspješnih godina, bacanja, sreće i tuge, smijeha i suza, mediji uvijek nađu način da okrenu priču bez imalo poštovanja, motivacije i želje za boljitkom. Neke se stvari prenesu krivo, neke se stvari izokrenu. A ja ne želim biti dio te priče. Naravno, na kraju mi je kao svakom sportašu fokus i mir najvažniji kada se spremam za velike stvari. Hrvati ne priznaju ništa osim zlata, no na tom putu rijetko tko će stati i pružiti ruku. Dičit će se vašim rezultatom kada ste prvi, a naslađivati kada ste drugi ili, ne daj bože, nego drugo mjesto. A onda mediji, kao prenosioci naših misli, riječi i djela nisu tu da mi pruže ruku. Netko tko piše o sportu treba ga živjeti i razumjeti, znati da je sportašu najgore kada ne ispuni svoje snove, a onda i svima oko njega. 

Gdje ste bili u trenutku kada ste saznali da ćete kao prva žena u Hrvatskoj nositi našu zastavu na otvaranju Igara? Koja je bila vaša prva reakcija i kome ste prvome javili ovu sretnu vijest?

– Nositi zastavu na OI ogromna je čast i ponos. Da mi je netko rekao 2000. godine, kada sam gledala OI u Sydneyu i kada je Zoran Primorac bio stjegonoša, da ću ja predvoditi sve nas sportaše u lov na nove rezultate i nove pobjede, rekla bih mu da je lud. I, evo, 21 godinu kasnije postajem prva žena koja će nositi zastavu na Ljetnim olimpijskim igrama za Hrvatsku. Još veću čast čini mi Josip Glasnović, moj kolega i susjed iz Dubrave. Dubrava kao dobro znano “olimpijsko selo” ima svoja dva stjegonoše na Igrama. Nadam se da ću dostojno i časno nositi zastavu. Veselim se tom danu, veselim se 23. srpnja 2021. kada ću izaći na taj stadion . 

Osjećate li određen pritisak kada znate da branite dvostruko zlato na Igrama?

– Upravo ste sami rekli. Dvostruko zlato, to je minimalno 12 godina ciklusa, a znate svi da je i više. Bilo je tu puno rada, truda, odricanja, želja. Atletika je surov sport, sport koji ne prašta pogreške, ni one najmanje. Sretna sam i ponosna što sam uopće u prilici doći i boriti se za Lijepu Našu na svojim trećim Igrama. Sretna sam što sam sposobna biti jedna od favoritkinja, što sam još tu i napadam velike stvari. Pritisak uvijek postoji, jer je uvijek isti žar i ista želja i motiv kao i prvoga dana. Zato još uvijek i stvaram i borim se i želim još više i još bolje. I sve dok je tako, nadam se da ćemo se još dugo, dugo gledati.

Tko su vam najopasnije suparnice u Tokiju?

– Sve suparnice su opasne. Svi nestrpljivo čekamo taj dan jutarnjih kvalifikacija. Puno je djevojaka bacilo daleko. Preko 70 i oko 70 metara. No ne opterećujem se time jer sam i ja dio toga. Treniram, spremam se i mislim samo na sebe. I želim najbolje i želim da to bude baš tamo. Neka bolja pobijedi, uvijek je bilo i bit će, a ja znam da ću se boriti do zadnjeg atoma snage punim srcem, a to je jako opasno oružje.

Veći dio priprema obavili ste u Medulinu?

– Medulin je moja oaza mirnoće i sreće. Ove nas je godine koliko-toliko služilo lijepo vrijeme. Bilo je dosta kiše, kao i svugdje po Hrvatskoj.  Ali mogu reći da je bilo najblaže. U Medulinu su mi svi kao obitelj. Zajedno sanjamo jedan cilj, a za nekoga tko je stalno na putu jako je bitno da se u svojem novom okruženju osjeća voljeno i obiteljski, a ja to imam upravo u Medulinu. Uvijek radimo na tome da krug i teretana budu malo bolji i s godinama je sve bolje i bolje. Volim Istru, volim svoje ljude dolje i volim svoj mir

Igre su primarni dio sezone, što bi vas zadovoljilo u Tokiju, a što razočaralo?

– Zadovoljio bi me dobar rezultat koji želim zadržati za sebe, a razočaralo ako ne budem dala 200 posto od sebe za postizanje istoga.

Pozitiva hrvatskog šušura

Tokio će biti specifičan po mnogo čemu, ponajviše po tome što neće biti gledatelja, što će sportaši imati ograničeno kretanje...

– Ako su to pravila koja su propisali, mi ih se moramo držati. Naravno da nam neće biti lako, ali protiv toga se ne može. Prošle godine Igre su otkazane zbog pandemije. Kako pandemija još nije prošla, bila sam svjesna da će i ove godine biti sličan scenarij. Osobno, kada sam na OI, i inače boravim u apartmanu, idem samo na trening i fokusiram se na natjecanje. Nikad prije velikih nastupa ne idem pratiti druge sportaše uživo jer sam previše emotivna i srčana i potrošim se ispred TV-a, a kamoli ne uživo, na borilištu. Tako da za mene neće biti velike promjene, možda više za one koji nemaju isti pristup kao ja. Jedino što mi stvara nelagodu jest svakodnevno testiranje i mogućnost lažnog pozitivnog testa. Zato ću se maksimalno čuvati kao što sam to radila i do sada i ponašati se odgovorno.

Do Japana se puno putuje?

– Da, Japan je doista daleko, ali nije dalje od Rija, tako da sam navikla već na takva putovanja. Ionako je atletika sport cijelog svijeta pa sam nerijetko u avionu dulje od deset sati. Hrana u Japanu je drugačija nego kod nas, no u Olimpijskom selu bit će međunarodna. Ima za sve kulture i sve države svijeta ono što baš njima odgovara. Hrana i sve što se nalazi u Olimpijskom selu mora biti za svaku osobu ponaosob bez imalo diskriminacije. Jer to i jest duh olimpijskog sporta i samih Igara.

Bili ste već na Igrama u Londonu i Riju, koliko sav taj šušur u Olimpijskom selu može utjecati na koncentraciju sportaša?

– Nikad nisam bila dio tog šušura, uvijek sam se družila s našim sportašima u hrvatskoj misiji, a atmosfera “hrvatskog šušura” je pozitivna i dobro je došla. Tamo si ponosan, tamo si sretan, tamo si motiviran i tamo si svoj. Pratiš i bodriš svoje sportaše u ostvarenju njihovih snova. Mogu reći da mi je to jedno od najljepših iskustava, jer tko te može bolje razumjeti i znati što prolaziš od onih koji dolaze iz tvoje države ili s tvojeg prostora. Jedva čekam vidjeti sve naše sportaše da zajedno krenemo u borbu za velike brojke.

Idemo malo o brojkama... Dugo nje bilo vašeg hica preko 70 metara. Je li to izvedivo u Tokiju?

– Sve što se dugo čeka slatko je. Ne želim uopće o brojkama, kao što sam i ranije rekla. Želim biti spremna i zdrava i da kao takva uđem u kvalifikacije, a onda, ako sve prođe u redu, počet ću razmišljati što i kako dalje u finalu. Korak po korak. 

Koja će dužina biti dovoljna za medalju? Jasno, teško je očekivati da će netko srušiti olimpijski rekord Martine Hellman iz Seula 1988. godine – 72,30 metara...

– Bit će dovoljno onoliko koliko bude bacila treća. Ovo će svima nama biti izazov. Prvo su se Igre odgodile za godinu dana, onda se zbog pandemije se nije moglo trenirati, a ni nastupati. U selu će biti stroga kontrola i velika napetost i igra živaca. Usto je 40 stupnjeva normalno vrijeme za Japan u kolovozu kada se igre održavaju. Pri tome je vlaga 95 posto. Tko se najbolje bude snašao u tim uvjetima, tko dođe spreman i tko baci najbolje što zna, tek onda će se moći razgovarati o brojkama, jer na velikim natjecanjima se ne ganja daljina, nego plasman i boja medalje .

Jeste li već bili u Japanu?

– Japan je prekrasna zemlja, bila sam prvi put 2019. i oduševljena sam. Svakako je zemlja koja mora biti na listi želja za odlazak. Kultura, tradicija, običaji, radišnost i njihova odgovornost, to je nešto što vas uistinu ostavlja bez daha. Očarana sam njihovom prirodom, vrtovima, tradicijom ispijanja čaja. Koliko mirnoće u samo jednom trenutku. Nadam se da ću još koji put doći u Japan kao turist.

Zbog nošenja zastava idete u Tokiju ranije od očekivanog ili?

– Plan za odlazak u Tokio bio je čak ranije od ovog datuma zbog kampa u Japanu, no nažalost, otkazali smo kamp zbog sigurnosti cijelog tima. Ostajemo kod kuće do odlaska u Japan, kada ćemo moći odmah ući u Olimpijsko selo.

Bojite li se velikih vrućina u Tokiju i kako se nosite s vrućinama?

– Živimo u vremenima kada više vremena provodimo u zatvorenom pod klimom nego na vrućini. To nam je stvorilo određenu osjetljivost na vrućinu. Pretprošle godine u Dohi bilo je blizu 50 Celzijevih stupnjeva pa smo preživjeli. Nadam da će tako biti i u Tokiju. Meni ne smeta toliko sama vrućina koliko sunce. Boravak na čistom suncu stvara mi nelagodu, ali kao i do sada, čuvat ćemo se i boraviti što više u hladu ili u zatvorenim objektima. 

Kvalifikacije su uvijek bile stresne, sjetimo se samo Rija, kakva je taktika ovoga puta? Ima li nekih novosti vezanih za opremu (disk, tenisice)?

– Taktika je uvijek ista, želja da se ostvari kvalifikacijska norma u prvom hicu pa je takva taktika i za Tokio. Nadam se mirnim i manje stresnim kvalifikacijama. Željela bih da sve prođe u najboljem redu.

Kakav se krug očekuje u Tokiju, što bi vam više odgovaralo – brži, sporniji, skliskiji...

– Ne znam kakav nas krug očekuje, nisam imala priliku ući na stadion, bila sam samo izvan njega za vrijeme svog boravka u Japanu jer su na stadionu trajali radovi te nam nije bio moguć pristup. No očekujem da bude dobar. Ne volim skliske krugove jer to je lutrija. Kada se ne osjećaš sigurno i kada ti krug diktira ritam, to je uvijek problem. No ne želim misliti o tome. Kakav god da bude, bit će za sve nas djevojke isti. Zaželite mi sreću da baš taj dan u to vrijeme budem najbolja verzija sebe – zaključila je Sandra Perković.