Zdravko Marić, bivši ministar financija Hrvatske odradio je prvi radni dan kao novi predsjednik Hrvatskog teniskog saveza. Posla ima puno, ciljeva još više, no Marić je uvjeren da će u razumnom vremenu sve posložiti.
- Moja odluka da se kandidiram za čelnu osobu Hrvatskog teniskog saveza nije bila laka, obzirom na moje poslovne aktivnosti, kako sadašnje tako i buduće, no ljubav prema sportu i posebno tenisu je prevagnula. Svjestan sam brojnih izazova, ali isto tako odlučan da pod mojim vodstvom svi skupa napravimo nešto korisno za hrvatskih tenis. Tijekom svog ministarskog mandata redovno sam se susretao s predstavnicima Hrvatskog olimpijskog saveza i brojnih sportskih saveza, jer bez obzira što sport nije bila moja izravna nadležnost, financije jesu, a još kad su osjetili da imam velike simpatije prema sportašima i sportu, brzo smo kliknuli – rekao je Zdravko Marić.
Je li bilo prije ponuda da preuzmete vodstvo nekog drugog sportskog Saveza?
- Svojevremeno su me neki moji košarkaški prijatelji pitali da li bi se uključio u rad Saveza, ali sam se zahvalio, tako da je ova funkcija predsjednika Hrvatskog teniskog saveza, prva moja funkcija u sportu.
Uživate gledati sport i sportska nadmetanja, često smo vas viđali na sportskim terenima?
- U pravilu volim sBivport i volim ga gledati uživo. Bio sam na puno velikih sportskih priredbi, ne samo teniskih. Što se tiče tenisa još uvijek imam dobro pamćenje i dan danas prilikom tih sjećanja trnci prođu. Wimbledon 2001 sam gledao u požeškoj vojarni jer sam tada služio vojni rok. Nakon brojnih odgoda finale je bilo u ponedjeljak. Sjećam se da je tog dana u posjet vojarni trebao doći jedan general pa su svi bili nervozni i nije bilo predviđeno gledanje finala. No sva sreća, imao sam prijatelja liječnika pa smo kod njega u stacionaru gledali tu povijesnu pobjedu. Kad bi krenuo nabrajati sve lijepe uspomene s različitih sportskih terena ne bi niti sve moglo stati u ovaj intervju. Naravno pamtim i neke dosta bolne poraze naših reprezentacija, ali nećemo sad o tome. Važno je reći da smo se iz poraza samo digli još više.
Koje ste si ciljeve postavili do kraja ove godine? Hoćete li obaviti razgovore sa svim reprezentativcima? Naime, u posljednje vrijeme Davis cup reprezentacija nikad nije bila kompletna...
- Do kraja godine planiram predstaviti Skupštini i od njih tražiti podršku za moj team ljudi, mojih užih suradnika. Do tada ću obaviti dosta razgovora, moram i dobro upoznati sve ljude koji trenutno rade u Savezu. Svakako planiram sjesti s tenisačicama i tenisačima na kraju sezone. Nekima sam i izravno poslao takvu poruku, nekima posredno, ali u svakom slučaju veselim se susretu sa svima. Žarko želim i duboko vjerujem da ćemo ubuduće u nastupima za Hrvatsku imati najjače sastave.
Na Skupštini ste govorili o potrebi izgradnje i poboljšanja teniske infrastrukture.
- Jedan od preduvjeta daljnjeg razvitka tenisa je upravo infrastruktura. U kratkom roku ćemo probati realizirati barem nekoliko terena s tvrdom podlogom kako bi naši najbolji igrači i igračice mogli adekvatno trenirati dok imaju stanku do iduće sezone i novih turnira. Što se tiče izgradnje nacionalnog teniskog centra, za što će ipak trebati nešto više vremena, mogu reći da sam vidio idejno rješenje. Smatram da tenis kao sport mora imati svoj nacionalni centar. O svim detaljima nacionalnog teniskog centra od samog imena, lokacije do sadržaja i ostaloga se još treba razgovarati, ali to bi između ostaloga bilo mjesto susreta i treniranja naših kako vrhunskih igrača tako i onih najmlađih. Djeca su budućnost ne samo tenisa već sporta općenito.
Vaš prvi sport bila je košarka? Kad je došao tenis?
- Počeo sam trenirati košarku sa 6 godina. Upisao sam se u klub Oriolik-Jasinje koji je u to vrijeme bio u Trećoj ligi na nivou bivše države. U Brodu je košarka bila jedan od najpopularnijih sportova, u klubu je treniralo puno djece. Moj košarkaški uzor bio je Michael Jordan. U to vrijeme nije bilo interneta pa sam Jordana gledao na VHS kazetama. U domaćim okvirima uzor su mi bili Dražen Petrović, ali i splitski dvojac Kukoč-Rađa. Igrao sam košarku do 18 godine kada sam morao prestati zbog zdravstvenih poteškoća. Zbog fakulteta sam se preselio u Zagreb gdje sam počeo aktivnije igrati tenis.
Koliko danas provedete na teniskom terenu?
- Nije svaki dan, ali dosta. Godinama sam igrao na Princu, a zadnje dvije sezone igram jednu sjajnu i usudio bih se reći jaku rekreativnu ligu u Veslačkoj. Ponekad i neki turnir upadne u raspored, no u zadnje vrijeme rjeđe. Dosta je zahtjevna liga, jer ima jako puno mlađih igrača i nitko ne dolazi nepripremljen. Tenis je moja velika strast, za tenis se uvije nađe vremena. To je najbolji način da se čovjek relaksira, napuni baterije.
Da li se jako ljutite nakon poraza?
- Ne baš, ali tko ne voli pobjeđivati – zaključio je Zdravko Marić.
Je li lakše gledati ili igrati tenis?
-Uh, teško pitanje. Mislim da je lakše gledati, pogotovo iz kauča u dnevnom boravku. Kada igrate i servirate za meč onda osjetite taj jedan adrenalin, prođu vas trnci po cijelom tijelu. - zaključio je Marić.
Znači, projekti su mu takvi da uglavnom planira sisati novac poreznih obveznika i nešto manje iz ostalih izvora.