'Sjećam se prvog treninga nakon mononukleoze, mislila sam da ću se utopiti'

Mlada zagrebačka plivačica Lea Gerard (15) počela je plivati sa samo tri godine. Sa pet godina počela je trenirati u plivačkom klubu Mladost, gdje je ostala do danas.

– Htjela sam se baviti baletom, ali kako sam bila premršava, roditelji su smatrali da je bolje nešto drugo. Moj brat Robert već je tada trenirao u istom klubu, pa sam i ja počela trenirati s njim. Imam i sestru Piju, koja također trenira plivanje. Ona je u mlađim kadetkinjama, a ja u juniorkama – kaže Lea.

Je li bilo teško uskladiti školske i plivačke obveze?

– Škola je samo ujutro, glazbena škola poslijepodne, a treninzi su navečer. Dosta je teško uskladiti sve obveze, pogotovo jer još pohađam i srednju glazbenu školu, u kojoj sam ponekad i do pola deset navečer. Trener i profesori imaju dosta razumijevanja.

Koliko je važna podrška roditelja?

– Roditelji su mi velika podrška. Znam koju žrtvu podnose s obzirom na to da sestra i brat treniraju plivanje i svi idemo u glazbene škole. Dok sam bila manja, roditelji su mene, sestru i brata vozili u školu, na treninge te u glazbenu školu. Sjećam se da je mama znala donijeti ručak u auto samo da bismo nešto pojeli.

Barem je plivalište blizu kuće...

– Bazen je udaljen od kuće četiri tramvajske stanice. Nije tako daleko, ali sam uvijek u stisci s vremenom.

Škola?

– Idem u 11. gimnaziju, u drugi razred. Često izostajem s nastave zbog natjecanja. U školi imaju dosta razumijevanja jer sam odlična učenica.

Kako reagiraju prijatelji kada im kaže da trenira plivanje?

– Mislim da ne obraćaju preveliku pažnju na to jer se svi nečim bave.

Najjače plivačke discipline?

– Pedeset i sto metara slobodno.

A najbolji rezultati?

– S međunarodnog plivačkog mitinga Victoria-Primorje u 50-metarskom bazenu na 50 m slobodno (26.61) i 100 m slobodno (57.96) te s prvenstva Hrvatske u 25-metarskom bazenu na 50 m slobodno (26.03) i 100 m slobodno (55.88).

Ima li plivački ili sportski uzor?

– Nemam.

Kako se financira?

– Roditelji mi financiraju opremu i sva natjecanja. Plivački skinovi još uvijek su najskuplji. Dobivam i stipendiju kojom mogu financirati neke troškove.

Kakve su joj želje za budućnost?

– Obrazovanje mi je na prvome mjestu. Kod sportaša se nikada ne zna kada može doći do ozljeda. Volim plivanje i bilo bi lijepo otići na Olimpijske igre, to je cilj svakog sportaša. Ove godine sam se kvalificirala za Europsko juniorsko prvenstvo, koje se treba održati u srpnju u Aberdeenu u Škotskoj. S obzirom na situaciju s koronavirusom, vjerojatno će biti odgođeno.

Lea je preboljela mononukleozu.

– Počelo je s gripom. Nakon toga dobila sam streptokoknu anginu a zatim i mononukleozu. Bila sam ljutita i tužna kada su mi rekli da ne smijem plivati najmanje šest mjeseci. Najgore mi je bilo što su neki govorili da je plivanje za mene gotovo. Čak sam i ja počela vjerovati u to i htjela sam odustati. Roditelji su mi bili podrška. Govorili su da ću se jednog dana vratiti plivanju. Sva sreća što su znali kako treba postupati. Počela sam trenirati po 30 minuta tri puta tjedno. Sjećam se prvog treninga nakon mononukleoze, mislila sam da ću se utopiti. S vremenom sam pojačavala treninge sve dok nisam došla u formu. Moja mama bi rekla da sam se nakon svega vratila sa stilom.

U slobodno vrijeme svira klavir.

– Završila sam osnovnu glazbenu školu kao klaviristica. Sada sam u trećem razredu srednje glazbene škole teorijskog odjela. Klavir se nastavlja kroz srednje obrazovanje, a u prva dva razreda srednje svirala sam harfu. Odrasla sam s glazbom jer se u obitelji svi njome bavimo, kao i plivanjem. Glazba oplemenjuje čovjeka i omogućuje mu da sagleda stvari iz drugog kuta. Cilj mi je završiti glazbenu školu i nakon toga posvetiti se plivanju.

Kako provodiš dane bez treninga?

– Ujutro imam online školu, a i glazbena je škola online. Vježbam klavir i učim. Kako ne smijemo na bazen, trener nam je poslao upute za tzv. suhe treninge. U slobodno vrijeme čitam – kazala je Lea.