Živimo u vremenu kada svaki dan na vlastitoj koži osjećamo posljedice klimatskih promjena. I zato se sve češće i zabrinutije s pitanjima obraćamo onima koji o tome najviše i najpouzdanije znaju - klimatolozima. Stvar je samo u tome “čujemo” li njihove tvrdnje, preporuke, savjete i upozorenja? Slušamo li ih, mijenjamo li loše navike i ponašanja, postajemo li odgovorniji? Da bi tome bilo tako, razgovarali smo ponovno s još jednim našim klimatologom iz Državnog hidrometeorološkog zavoda - dr. sc. Ivanom Güttlerom.
Jesu li pitanje i problem klimatskih promjena te posljedica koje one izazivaju, zapravo najvažnije pitanje i problem 21. stoljeća?
Klimatske promjene koje vidimo danas rezultat su aktivnosti koje smo ubrzali od 19. stoljeća, a trajat će i u 22. stoljeću. Za razliku od nekih drugih problema, klimatske promjene su globalan problem koji se očituje na različite načine u raznim dijelovima svijeta. Iako ga karakterizira trend povećanja temperatura zraka, kao dodatni procesi ovdje ulaze i porast srednje razine mora, smanjenje morskog leda na krajnjem sjeveru te promjene u oborinskim obrascima. Ovo pitanje i problem su važni, jer posljedice naše neaktivnosti na rješavanju u težem obliku preuzimaju sljedeće generacije. Razlog tome je činjenica da današnje emisije stakleničkih plinova, a mjere se u milijardama tona, doprinose akumulaciji ovih plinova u atmosferi. I tako iz godine u godinu.
Sve češće i znanstvenici, govoreći o toj problematici, koriste izraze - katastrofalno, alarmantno, pogubno, kobno, sudbonosno, prijeteće... Neki će reći, pretjeruje se. Tko je u pravu? Nastavimo li i dalje po istom obrascu ponašanja mogu li naš planet i život na njemu zaista biti posve ugroženi?
Život na Zemlji je izdržljiv i klimatske promjene ga neće izbrisati. Definitivno ljudska civilizacija smanjuje bioraznolikost, tj. broj jedinki pojedinih vrsta se smanjuje, a u najgorem slučaju čitave vrste. Kao jedan od uzroka je smanjenje životnog prostora, čemu doprinose klimatske promjene. Što se tiče ljudske vrste, nećemo izumrijeti zbog klimatskih promjena, no naša civilizacija je pod rizikom. Klimatske promjene postaju sve izraženije te uništavaju našu infrastrukturu, obalna područja, remete proizvodnju hrane te stvaraju plodno tlo za širenje novih bolesti. Kao primjer možemo uzeti porast razine mora koje će uzrokovati ili skupe mjere prilagodbe u zajednicama koje će si to moći priuštiti ili biti jedan od okidača migracija iz niskih obalnih zona dublje u kontinent.
A tko je najviše kriv i odgovoran za to što se s klimom događa? Je li to - čovjek?
Klima je rezultat kemijskih i fizikalnih procesa, te na duljim geološkim vremenskim skalama reagira na promjene u dolaznom sunčevom zračenju, detaljima putanje Zemlje oko Sunca, vulkanskim i tektonskim aktivnostima te međudjelovanjima između njenih komponenti kao što su atmosfera, oceani, biosfera i kriosfera. Tijekom Zemljinog razvoja uspostavio se sastav atmosfere koji podržava sadašnji život, a jedna od njegovih specifičnosti je da održava razine temperature unutar kojih se razvila ljudska vrsta. Čovjek počinje biti globalna sila u trenu kada mijenja koncentraciju stakleničkih plinova i kao posljedicu povećava temperaturu zraka. Iz razvoja teorije, modela i mjerenja, znamo da je glavni uzrok klimatskih promjena danas ljudska aktivnost.
Može li se onda reći da čovjek predstavlja najveću prijetnju za naš planet i za ljudsku civilizaciju, ali i da se u rukama čovjeka nalazi i spas?
Planet je preživio veće kataklizme i za planet se ne moramo brinuti. Kroz ovakav način djelovanja na prirodu, sebi smo sami najveći neprijatelj. Postoje primjeri gdje smo također detektirali naš utjecaj na atmosferu i vrlo dobro reagirali. Pojava kiselih kiša te pojava uništavanja ozonskog omotača dva su procesa neovisna o globalnom zagrijavanju. U tim slučajevima smo relativno brzo reagirali i radimo na rješavanju ovih problema. Olakotna okolnost u tim situacijama je bila da je izvore problema bilo lakše detektirati i bili su posljedica nekoliko industrijskih procesa. Problem s klimatskih promjena jest što mu doprinose sve naše aktivnosti u proizvodnji hrane i energije, transportu, grijanju i hlađenju, tako da rješavanje traži puno dublji rez ne samo u funkcioniranju industrije nego i u našim osobnim postupcima.
Je li si to čovjek umislio da je svemoguć pa da i prirodu može podčiniti?
Možda smo pomislili da smo premali te da naše aktivnosti ne mogu imati globalni potpis. Kao što rekoh ranije, klimatske promjene su rezultat akumulacije stakleničkih plinova. Iako se dio naših emisija apsorbira u oceanima i biosferi, oko 50% iz godine u godinu ostaje u atmosferi. Nažalost, naše emisije nisu jednake iz godine u godinu, dapače, rastu bez jasnog signala usporavanja. Definitivno pokušavamo prirodu podčiniti, no postaje sve jasnije da si na taj način uništavamo temelje funkcioniranja naših zajednica. Iako je ljudski utjecaj na okolinu prisutan od samih početaka nastanka naselja i razvoja poljoprivrede, u zadnjih 150 godina te smo efekte s lokalne dignuli na globalnu razinu.
Znanstvenici opetovano ponavljaju da bi do kraja ovog stoljeća svakako morali zadržati povećanje globalne temperature na razini od 2 stupnja, a najnovija znanstvena otkrića ukazuju i na to da je još uvijek moguće postići vrijednost od 1,5 stupnjeva, no kako nam je, da bismo izbjegli katastrofu, preostalo još samo 12 godina. Što mislite, hoćemo li uspjeti pokazati tu odgovornost za sudbinu vlastitog planeta?
Brojke koje navodite, točne su. Procjene govore da u sljedećih 10-ak godina moramo smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40-ak posto ako želimo sadržati globalno zagrijavanja unutar 1,5 stupnja u odnosu na kraj 19. stoljeća. Ovdje moram podijeliti osobnu ocjenu. Ne, nećemo uspjeti ispuniti tako zahtjevan cilj. Postoji interes sve većeg broja ljudi da se problem klimatskih promjena adresira, no malo ih je spremno ući u težak i neizvjestan rad. Mi dobro reagiramo kad odmah vidimo rezultate naših aktivnosti, no uzroci klimatskih promjena nastajali su kroz desetljeća i tek kroz desetljeća ćemo ovaj problem moći ublažiti. Uz trenutačno stanje stvari, mi jurimo prema svijetu koji je 4 stupnja topliji.
Ako nam, kako kažete, prijeti povećanje temperature od čak 4 stupnja, možete li, kao svojevrsni najcrnji scenarij, nabrojiti nekoliko, recimo, pet opasnosti koje nam zbog klimatskih promjena prijete u idućih 50-100 godina, i globalno na svjetskoj razini, i u našem sredozemnom okruženju, ali i u Hrvatskoj?
Globalno zagrijavanje od 4 stupnja znači da za neka područja ono može biti i izraženije. Područje Sredozemlja je jedno od takozvanih hot spot, gdje porast temperature prati i smanjenje količina oborine. Javlja se i jačat će razlika između sve kišnijeg sjevera Europe i sve sušnijeg juga Europe. Sa svakim dodatnim stupnjem zagrijavanja, raste i brzina porasta srednje razine mora. Iznosi na globalnoj razini od 1 metra nas će teško mimoići. Zbog svojih specifičnosti, Sredozemlje može očekivati nešto manji porast razine mora. Rezultati istraživanja i projekcija za Hrvatsku, upućuju na zagrijavanje kroz čitavu godinu, no jače tijekom ljeta. Hrvatska je u prijelaznoj zoni te je od sredine 21. stoljeća pa nadalje za očekivati izraženije smanjenje ljetnih količina oborine i povećanje zimskih količina. Sve ove promjene na globalnoj i lokalnoj prostornoj skali unosit će probleme u proizvodnji hrane te zdravlju ljudi i stanju biosfere. Požari i suše će se razvijati u situacije koje će izraženo opterećivati države i njihove građane.
Nastavimo li ovako kao i dosad, možemo li i mi u našoj zemlji očekivati pojavu razornih i zastrašujućih uragana?
Ne. Za nastanak i razvoj uragana potrebne su velike i tople vodene površine. Neki od atlantskih uragana mogu doseći obale Europe, no Hrvatska nije pod rizikom. Danas se detaljno istražuju mehanizmi i moguće promjene u sredozemnim ciklonama, no ne postoje naznake ekstremnih promjena u njihovoj statistici u ostatku 21. stoljeća.
Čini li vam se da bi zbog bahatosti i neodgovornosti bogatih zemalja i društava stradati najviše mogli upravo oni najsiromašniji, a ujedno i najneviniji za izazivanje klimatskih promjena?
Sada polako izlazim iz svog područja stručnosti i mogu dati osobne komentare. Koristimo fosilna goriva za veliki broj naših aktivnosti. Nismo uvijek bahati i neodgovorni, nego smo naviknuti na određen standard. Standardu života u Europi i Sjevernoj Americi teži i sve veći broj drugih zajednica. Bahati i neodgovorni smo postali u trenutku kada je veza između fosilnih goriva, tj, nafte, plina i ugljena, te klimatskih promjena postala jasna, no odlučili smo presporo ili prelijeno djelovati. Korištenje fosilnih goriva raste jer raste globalni standard, tj. korištenje automobila, tipova hrane i stambenih prostora. I ne postoji način da zapadna civilizacija nastavi svoj stil života, a da rastuće siromašne zajednice ne pokušaju ići istim putem. Činjenica je da na razini osobe, naše emisije mogu ići od nula do preko 20 tona stakleničkih plinova, te da je takva raspodjela nepravedna i neodrživa na dulje staze. Ne moramo čekati kraj 21. stoljeća, vidimo već danas da se bogatija društva brže oporavljaju nakon vremenskih i klimatskih ekstrema, dok siromašnije zajednice ponekad nemaju rješenja osim migracije.
Čitamo da pretjerujemo i Zemlju gušimo s plastikom, enormno krčimo šume, smanjujemo bioraznolikost jer izumiru mnoge divlje životinjske vrste... No, budimo praktični, možete li savjetovati - što kao pojedinci, obični građani, možemo učiniti da na svojoj mikro-razini pomognemo spašavanju i izbjegavanju katastrofalnih posljednica?
Neki od problema u okolišu koje ste naveli nisu direktno vezani za klimatske promjene no svi su problemi rezultat načina proizvodnje hrane i dobara. Što se tiče klimatskih promjena, možemo djelovati na razini države (npr. koje industrije subvencioniramo?), na razini gradova (npr. ulažemo li u javni prijevoz te energetsku i toplinsku učinkovitost zgrada?) te na osobnoj razini. Usporedbe raznih promjena na osobnoj razini pokazuju da su npr. korištenje avionskog prijevoza, osobnih vozila te stil prehrane točke gdje naše odluke mogu bitno smanjiti emisije stakleničkih plinova. Za primjer, osoba koja 3 do 4 puta godišnje obavi povratni let Zagreb-Bruxelles, doprinosi s ovom aktivnosti red veličine 1 tone stakleničkih plinova.
Svi ti problemi i njihove posljedice ne mogu se riješiti bez političkih odluka. No, kao građaninu, što vam se čini, jesu li političari - i svjetski, ali i naši hrvatski - svjesni kolika odgovornost leži upravo na njima?
Kao građanin, očekujem da su političari informirani o problemu klimatskih promjena. U Europi je ovo definitivno slučaj, no očito je da svakodnevni društveno-politički problemi te problemi na razini izbornih ciklusa, privlače svu pažnju donositelja odluka. Klimatske promjene su tip problema koji traži planiranje i djelovanje na dulja vremenska razdoblja. U Hrvatskoj to može biti slično s demografskim problemom, gdje ćemo učinke današnjih mjera vidjeti tek za 10-ak godina, te je potrebno dosta stručnog znanja, teškog rada i strpljivosti da se mjere primjenjuju čitavo vrijeme.
Donald Trump lani je Ameriku povukao iz Pariškog sporazuma, da bi ove godine najavio mogući povratak u taj globalni sporazum protiv globalnog zatopljavanja, ali uz uvjet da se ponovno pregovara i uz obrazloženje da je “taj dogovor loš za američke kompanije i američko gospodarstvo”. Znači, novac je ipak bitniji. Osjećate li se vi kao znanstvenik bespomoćno, možda čak i očajno, jer ispada da su političari i znanstvenici na suprotnim stranama?
Američki znanstvenici i poduzetnici i dalje su uključeni u rješavanje problema klimatskih promjena. Političku potporu će biti lakše osigurati kada postane svima jasno da razvoj i primjena novih tehnologija može osigurati nova i kvalitetna radna mjesta. Također, industrije koje danas provode eksploataciju i korištenje fosilnih goriva definitivno imaju tehnička i stručna znanja da se razviju u novom smjeru. Ovdje države imaju obvezu da usmjeravaju eventualne subvencije u smjeru koji će osigurati kvalitetnije stanje okoliša. No daleko smo od toga, i frustriranost znanstvenika je očita. Ne samo da se nastavlja trend zagrijavanja, naše emisije i koncentracije stakleničkih plinova su u porastu iz godine u godinu. Sve dosadašnje promjene su ili kozmetičke ili premale skale. Ne postoji jedno i svemoguće rješenje. Očekuje nas težak i dugotrajan rad. Od osobe do osobe, od zgrade do zgrade, od naselja do naselja, od postrojenja do postrojenja, od polja do polja, moramo naći načine za smanjiti emisije.
BBC je vijest o nedavnom znanstvenom skupu na kojem je upravo nadležnim institucijama, političarima, poručeno da ozbiljno shvate problem globalnog zatopljavanja koje će imati katastrofalne posljedice po čovječanstvo, opremio naslovom: “Znanstvenici o klimatskim promjenama: Idioti, pokrenite se”. Kako gledate na medijsko korištenje i ovakvih uvredljivih izraza kako bi se ljude trgnulo?
Izvješća i istraživanja koje objavljujemo sadrže tehnički i neutralan jezik. Ovo je potrebno jer neki od rezultata istraživanja postaju početne točke za razvoj novih politika, a i generalno jezik u znanosti traži jasnoću bez emotivnih izričaja. Kada autori nedavnog izvješća Međunarodnog panela za klimatske promjene napišu da je u sljedećih 12 godina potrebno smanjiti globalne emisije stakleničkih plinova za 45%, postoje ljudi koji neće razumjeti težinu i ozbiljnost ovog prijedloga. Istovremeno, javni mediji imaju veću slobodu u pisanju i naglašavanju bitnih zaključaka.
Bojite li se da bi i opasne posljedice klimatskih promjena neki mogli iskoristiti u vlastite, mahom financijske interese?
U najavi je uspostava velikih fondova iz kojih će se financirati projekti za prilagodbu na klimatske promjene te projekti koji mogu pomoći u ublažavanju emisija. Ovdje će svaki projekt morati biti kontroliran i s tehničke i s financijske strane, jer osobno vidim rizik od predlaganja slabih projekata s nerealnim najavama. Posebno trebamo biti sumnjičavi prema projektima koji obećavaju brza rješenja te prema pojedincima i nositeljima projekata koji nemaju dokazanu stručnost. Danas nam nedostaje, i u Hrvatskoj, dovoljno javne rasprave o metodama za prilagodbu na klimatske promjene, a bez razumijevanja i povjerenja niti jedna od mogućih metoda neće naići na prihvaćanje te doći u fazu intenzivne primjene. Dva-tri loša projekta ili pojedinci kojima takvi projekti služe prvenstveno za brzo izvlačenje novaca, mogu loše djelovati na podršku javnosti čitavom postupku.
Pogledajte i video razgovora s Brankom Grisogonom o klimatskim promjenama:
E moj Ivane, nemaš ti pojma... Ova destruktivna kvazicivilizacija je prešla ekološku i klimatološku točku bez povratka. Kraj je na vidiku.