Osnovan je kao narodni list, a to je i danas, uvijek na strani 'malog' čovjeka

Na svim stranama, poražen kišom, Zagreb je jučer pružao žalosnu sliku. Vodena stihija obarala je sve zapreke, prodirala je u podrumske stanove i skladišta, natjeravši potočne bujice da napuste svoja korita. Šteta je velika, ali je Zagreb, poučen iskustvom prošlih dana, uspješno suprotstavio “barikade” na kojima je napad ublažen... Upravo ovom dramatičnom pričom s ulica hrvatske prijestolnice, koja zbog važnosti dominira i naslovnom stranicom pod naslovom “Kiša... dokle?”, pred čitatelje je izišao prvi broj Večernjeg lista.

Te srijede, 1. srpnja 1959. godine, uredništvo je odabralo i druge teme od javnog interesa, poput one o završetku zasjedanja Savezne narodne skupštine u Beogradu gdje je usvojeno nekoliko zakonskih propisa “značajnih za naš daljnji društveni život i razvitak zemlje”, poput prijedloga o izmjenama, sada mnogo humanijeg Krivičnog zakona, pa se smrtna kazna više neće zamjenjivati doživotnim zatvorom, nego zatvorom u trajanju od najviše 20 godina.

Objavljen prije šest desetljeća, prvi broj donosi i prvi od nastavaka svojevrsnog feljtona o bivšem američkom predsjedniku Harryju Trumanu, vanjskopolitički izvještaj iz Pariza o kroničnom nedostatku sagrađenih stanova u sve napučenijem Gradu Svjetlosti, ali i kratku crticu o sastanku glavnog uredništva novog zagrebačkog dnevnog lista s predsjedništvom Gradskog narodnog odbora, odnosno s gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem.

“U duljem razgovoru, predsjednika Holjevca je upoznao s organizacijom i smjernicama rada redakcije drug Tomislav Golubović, glavni urednik Večernjeg lista. Izražavajući nadu da će novi list opravdati povjerenje koje mu je dano, da bude vjeran pratilac privrednog i društvenog života grada, drug Holjevac je zaželio uspjeh u radu redakciji Večernjeg lista”, stoji u izvještaju sa sastanka, ilustriranog i zajedničkom fotografijom.

Dva puta ‘deblja’ subota

Novinari su prvom čovjeku Zagreba imali štošta ispričati. List je nastao spajanjem Večernjeg vjesnika i starijeg zagrebačkog dnevnog lista, Narodnog lista. Prodavao se po 10 dinara, izlazio je svakog dana osim nedjelje, a tiskao se na 10 ili 12 stranica. Posebna priča bio je subotnji broj s dvostruko više, 24 stranice, a od toga oko 12 stranica oglasa, i uz dvostruko veću cijenu od 20 dinara. Postojala su u startu dva izdanja dnevnog lista (prvo za unutrašnjost, drugo gradsko) u formatu dotadašnjeg Narodnog lista.

Prvi broj tiskan je u 63.500 primjeraka, što je, uzimajući u obzir dnevne prosjeke u 1959. godini, više nego zbroj naklada obaju dotadašnjih listova koji tog istog dana nestaju s tržišta i odlaze u arhive. Na scenu je stupio njihov direktni nasljednik – Večernji list, od početka prihvaćen iako se njegova promocija obavljala u nepovoljno vrijeme: usred “sušne”, ljetne sezone.

Od samih početaka Večernji je bio zamišljen kao narodne novine i u 60 godina svog postojanja ta se orijentacija, bez obzira na politički sustav koji je tada dominirao, tijekom vremena nije promijenila. Mijenjalo se društvo, politike, države, no taj primat kao narodnih novina Večernjak nikad u svojoj povijesti nije ispuštao.
 Događaj se, naime, uistinu dogodio tek ako je o njemu pisao Večernji list, koncem 50-ih prošlog stoljeća glavni informativni medij. Tu je bio i radio, naravno, no televizije su još bile u povojima, a TV prijamnici skupi pa su se gledatelji okupljali pred izlozima ili televiziju gledali s cijelim susjedstvom. Novine, međutim, nikad nisu bile skupe, nego ljudima dostupan medij.

Osnovnu i vrlo naglašenu karakteristiku prvih dana Večernjeg lista treba ponajprije tražiti u njegovoj orijentaciji prema čovjeku. Taj čovjek – građanin – našao se u samom središtu redakcijskog angažmana već od prve stranice u rubrici Embargo koja je ubrzo postala ključna upravo zbog toga što je njezin autor Mirko Bilić svojim čestitim srcem i borbenošću stao na stranu “običnog” građanina. Taj mali crveni okvir s 35 redaka teksta našao je svoje mjesto već u prvom broju Večernjaka.

Biti u Embargu značilo je biti javno, ali argumentirano prozvan, a u toj su se rubrici izmijenila četiri autora, najdulje Boris Osim, točno 15 godina i 11 mjeseci. Kolika je bila popularnost svih tih godina Embarga, bila je jasna prijetnja koja se na ulicama često mogla čuti: “Dat ću vas u Embargo!”

Večernji list njegovao je tada više ili manje uspjele reportaže o ljudima (ponekad se pisalo naglašeno patetično), a govorilo se o njihovim sudbinama u sretnim ili manje sretnim, primjerice, u rubrikama Naravi u prolazu, Ljudi iz našeg grada ili u Sudskoj priči, koja je izlazila subotom.

U podrubrikama koje su prema raspoloženju urednika mijenjale i oblik i ime (Zabilježeno, Crno-bijelo, Bilješka) opet susrećemo ljude. Njima se i neposredno daje riječ, pretežno kritička, u svakodnevnoj govornici Čitalac – novine, ilustriranoj crtežima Zvonimira Gavranovića Gage.

Orijentacija na čovjeka vidljiva je doslovno od prvog broja koji se pod naslovom “Gdje smo prevareni?” bavi cijenama u zagrebačkim trgovinama. Večernjakova “inspekcija” iz redakcije se preselila u trgovine i gostionice, ali na tržnice gdje se voće i povrće, kako je upozorio čitatelje, prodaje u hrpicama koje nisu svugdje iste veličine, ali im je zato cijena ista. Šetnja zagrebačkim ulicama pokazala je – građani, vi ste prevareni!

“I u trgovinama i u bifeima i na tržnicama bili ste često prevareni, a da to niste ni primijetili. Naša operacija samo je upozorila na neke svakodnevne pojave, koje nas prate pri svakom kupovanju i konzumiranju”, zabilježio je novinar ovu pojavu koja podjednako poznato zvuči i danas.

Od prvog broja, Večernjak je osim novih informacija ponudio i nove novinarske oblike: uz pojedine kazališne ili kinematografske predstave objavljuju se kratke najave koje pišu i potpisuju režiseri, glumci, autori ili kritičari. Također, moglo se doznati tko i što dežura u gradu, kamo otići u “kasne sate”, vozni red noćnih tramvaja, izglede vremena za vikend, turističke ponude i informacije pojedinih agencija.

Već u rujnu 100 tisuća

Prva redakcija smjestila se u Masarykovoj 28, nedaleko od HNK i na mjestu današnje Školske knjige, a činili su je uistinu brojni članovi, kasnije doajeni pisanog novinarstva. Glavni i odgovorni urednik Tomislav Golubović, koji se na čelu Večernjaka održao dvije godine, imao je desnu i lijevu ruku, svoje zamjenike Miru Gumhalter i Ladislava Melčickog.

Noćni urednik bio je Ladislav Grakalić, urednik vanjske politike, pak, Emil Piršl, dok je unutrašnju uređivao Vlado Orešković. Šef razgranate mreže dopisnika bio je Stanko Juriša, a među fotografima i kasnije legendarni Pavao Cajzek i Božo Kelemenić. Brend Večernjeg lista pomagali su graditi i Ive Mihovilović (prvi hrvatski novinski freelancer), urednik zanimljivosti Virgil Kurbel i doajen karikature Ico Voljevica.

Prema rezultatima sudeći, radili su jako dobar posao. Prvi mjesec izlaženja, srpanj, zaključen je s prosjekom od 64.441 primjerak, a naklada subotom prosječno se prodavala u gotovo 80 tisuća. Već dva mjeseca kasnije, tiraža je porasla 4000 primjeraka po danu pa je 12. rujna zabilježen i radostan rekord: rotacija je štampala 100.000 primjeraka, a 60. broj dosegao je i najvišu dnevnu nakladu. U stotisućiti primjerak redakcija je stavila kupon. “Čitalac koji na njega naiđe, primit će na našoj blagajni 10 tisuća dinara”, pisalo je na stranicama Večernjaka.

Ubrzo je postalo jasno da je projekt uspio i da je uhvatio korak u svom pohodu prema čitateljima. U vrijeme kada je televizija utorkom imala “slobodan dan” i kad je radioemisija “Porodica Veselić” ponedjeljkom navečer doslovce praznila ulice, kad se u zagrebačkom kinu “Balkan” prikazivala premijera antologijskog vesterna “Obračun kod O.K. korala”, Večernji list uspio se ušuljati u srca čitatelja i ondje ostati sve do danas.

Osvojite paket u vrijednosti 10.000 kuna!