Naši iseljenici prošli su i prolaze dosta trnovit put. Često i ne mislimo na sve prepreke koje se nalaze na tom putu. Prvi koraci vezani su uz stanovanje, radno mjesto, školu, jezik, a potom slijedi upoznavanje s novom domovinom. Novo prebivalište, narod, jezik, kultura, običaji pa i sastajanja ili okupljanja, velike su nepoznanice i izazovi.
Mnogi su "izgubljeni" iako su se za odlazak u strani svijet pripremili. Ili barem tako misle. Bračni parovi s malom djecom još i više brinu te pronalaze utjehu u tome što im osiguravaju bolju budućnost. Nostalgija, za svim dragim ljudima ostavljenima kod kuće; u obitelji, u domovini Hrvatskoj i susjedstvu s kojima smo dijelili životnu stvarnost, neumoljivo nagriza. Ali odlučnost i snalaženje olakšavaju život u tom nepoznatom svijetu.
Moja sjećanja još uvijek su vrlo svježa na 1975. godinu i moj dolazak u Kanadu. Smjestili smo se u malom gradiću, St. Thomasu, nedaleko od Londona, u Ontariju. Sve spomenute prepreke, koje sam na početku ovog teksta spomenuo, istinite su i proživljene, ali i nekako savladane. Prvo zaposlenje, dječji vrtić za dvoje male djece, pa škola, roditeljski sastanci i školske priredbe za nama su. Slabo poznavanje engleskog jezika, iako sam ga učio u srednjoj ekonomskoj školi, postupno smo unapređivali dodatnim tečajevima. Ali i pazili da ne zaboravimo hrvatski, materinji jezik, te da ga prenesemo na djecu.
Na te dane i godine podsjetio me upravo Večernji list i njegova 60. godišnjica. Večernjak, kako smo ga još zvali, velika je poveznica s dijasporom i jedan od glavnih informatora o sportskim, kulturnim, društvenim i političkim zbivanjima u domovini. On nas je napajao, i napaja, ne samo sa svim tim vijestima već i "spaja" s narodom koji smo ostavili s druge strane Atlantskog oceana. Gotovo svakog petka, poslije posla, znali smo voziti 185 kilometara do Toronta da bismo kupili Večernji list. Izdanje za vikend! Veći gradovi imali su hrvatske putničke agencije i delikatese koje su, između ostalog, brinule o novinama i novinskim izdanjima. Večernji list je prednjačio, ali često se znalo dogoditi da je unaprijed rasprodan, čim je pristigao u Toronto. Tako smo se mi izdaleka vraćali kući neobavljena posla i nagađali o sportskim rezultatima. A vožnja od 185 km daje vam dosta prilike za ta nagađanja. Posebno o „plavima“ iz Zagreba“ i „bilima“ iz Splita. Zato smo se dosjetili da kod vlasnika agencija ostavimo svoje ime i telefon kako bi nam primjerak novina bio zajamčen i vožnja do Toronta isplativa.
U današnje vrijeme sve ovo izgleda i zvuči nevjerojatno, ako ne i smiješno. Ali ne smijemo smetnuti s uma da je to bilo točno prije 44 godine. Drugo vrijeme i drugi način života. Tadašnja cijena jednog galona (4 l) benzina bila je samo 35 centi, a telefon $3 za minutu. A današnja tehnologija i komunikacijska sredstva neusporediva su s tadašnjim vremenom. Ali vrijedi se svega tog prisjetiti, zapisati i čestitati Večernjem listu 60. obljetnicu izlaženja i veze s Hrvatima u domovini i svijetu. Te veze od osobite su važnosti i danas kad se pojavljuju raznorazne vijesti na društvenim mrežama koje su često neprovjerene i sumnjivog porijekla te namjere.
Je, je... najveća poveznica sa "dijasporom" koja je otišla na traktorima.