Svojim djelom podigao je sebi spomenik trajniji od mjedi

Miroslavu Krleži više nitko ne može stisnuti ruku. Smrt je na nju stavila svoj prsten. Zavjesa tajne označila je granicu života. Snijeg već pokriva tragove njegova zemaljskog boravka. Smrt svakog čovjeka čini čovjekom...

Ovako je na stranicama Večernjeg lista tog 29. prosinca 1981. godine zborio veliki Jure Kaštelan o velikom Miroslavu Krleži koji je istoga dana preminuo u ondašnjoj kliničkoj bolnici “Dr. Mladen Stojanović” u Zagrebu. Kratka vijest agencije Tanjug govori kako je “nakon duže bolesti u Zagrebu umro najistaknutiji suvremeni hrvatski i jugoslavenski književnik, velikan pisane riječi, pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar, esejist, pokretač prijeratnih književnih časopisa, akademik, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu i član Savjeta federacije”. Agencija još navodi kako je od 1917. do smrti objavio više od 60 knjiga, prevedenih na 40 jezika širom svijeta i na sve jezike naroda i narodnosti Jugoslavije.

Prisutna i neuništiva misao

U bolnicu je prebačen prvog dana prosinca “zbog naglog krvarenja iz svježih ulkusa na duodenumu koje mu je ugrozilo život i zahtijevalo hitno bolničko liječenje”, kako stoji u također objavljenom priopćenju liječničkog konzilija. Prije toga, Miroslav Krleža je dulje vrijeme “sistematski i multidisciplinarno” liječen u kućnoj njezi zbog kroničnih bolesti srca, krvnih žila, bubrega i mokraćnih putova. No, sredinom prosinca pojavili su se znakovi infekcije dišnih putova i teške upale pluća. Uslijedile su komplikacije i usprkos svim poduzetim mjerama intenzivnog liječenja uslijedilo je daljnje zatajivanje vitalnih funkcija. Smrt je nastupila u 89. godini života.

“Ali Krleža nije tijelo koje nestaje”, piše dalje Jure Kaštelan, “on je duh, prisutna, živa neuništiva misao, riječ koja je postala djelo, neugasivi život. Krležijanski ‘eppur si muove’ nadahnjuje tragični i svijetli hod naših suvremenih generacija”. Potom navodi kako je monumentalno djelo Miroslava Krleže veće od pedeset tomova pjesama, novela, romana, drama, putopisa, dnevnika, eseja, članaka, polemika i zapisa, da se i ne spominju časopisi, rad na Enciklopediji i u kulturi.

“U polifoniju svojih književnih tekstova Krleža stavlja sav svoj život, iskustvo i vatru svog genija. Njegova je misao stvaralačka i antidogmatska i onda kad piše Izlet u Rusiju i kad stvara svoje novele Hrvatski bog Mars, kad piše romane Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave. Dramska nabijenost Kraljeva, Vučjaka, U logoru, Agonije i Areteja jednako je izražena i u Esejima, u Evropi danas, Mom obračunu s njima, Deset krvavih godina, Dijalektičkom antibarbarusu. Pojava Pana, Tri simfonije, Pjesme, Knjiga lirike, Pjesama u tmini, nije prolazni trenutak ili jedna kreativna faza, nego konstanta i strukturalno jedinstvo djela kao cjeline.

To potvrđuju Balade Petrice Kerempuha. Krležina polemička, aktivistička, korozivna, pobunjena književna riječ djeluje neposredno, više desetljeća, na hrvatsku, i na sve jugoslavenske književnosti. Magnetizam i vulkanska orkestracija njegove rečenice ne prestaju”, nadahnuto piše Kaštelan.

Krležina smrt duboko je potresla i pisca Branka Ćopića. Za Večernji list procijedio je tada tek jednu rečenicu: “Otišao je naš nesmireni bojovnik, ali je ostalo njegovo blistavo koplje s visoko uzdignutom zastavom.”

Ostala je iza Krleže i poduža biografija, objavljena na drugoj stranici Večernjeg lista, iz koje se dade iščitati kako je rođen 1893. u Zagrebu, gdje je pohađao i gimnaziju, dok je kadetsku školu završio u Pečuhu, a vojnu akademiju “Ludoviceum” u Budimpešti. Kao vojnik sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu u Galiciji i na Karpatima. Poslije rata pokrenuo je i uređivao cijeli niz časopisa, među kojima “Književnu Republiku”, “Pečat” i “Danas”. Navodi se da je član Komunističke partije Jugoslavije od njezina osnivanja 1919. te da je po nacionalnosti Hrvat.

Biografija spominje i njegovu bogatu političku karijeru. Od 1948. do 1950. godine bio je narodni zastupnik Sabora Narodne Republike Hrvatske, član Glavnog odbora Narodnog fronta Hrvatske i Jugoslavije, član Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda SFRJ te član Centralnog komiteta SKJ i SKH. Za svoje “gigantsko djelo” primio je najviša priznanja, navodi se u biografiji, nagrađen je nagradom Vladimir Nazor za životno djelo u Hrvatskoj, dobitnik je Njegoševe nagrade, nagrade AVNOJ-a i Herderove nagrade u Austriji. Nabraja se i pet najviših državnih odličja koja mu je dodijelio Josip Broz Tito, a Krleža se spominje i kao glavni urednik “Enciklopedije Jugoslavije” te kao počasni građanin glavnog grada Hrvatske kojim je proglašen 1981. godine, nekoliko mjeseci prije smrti.

Večernjak je u počast Krleži toga dana izišao u crno-bijelom formatu. Uredništvo mu je posvetilo i naslovnu stranicu, na kojoj uz naslov “Umro Miroslav Krleža” dominira i poveliki portret iz piščeve pozne dobi. Toga dana, o Krleži se pisalo na četiri stranice, a na dvije stranice objavljen je fotokolaž sa šest fotografija našeg legendarnog reportera Bože Kelemenića koje prikazuju velikog pisca ispred zagrebačkog HNK, u Starogradskoj vijećnici, iza kulisa predstave “Gospoda Glembajevi”, na sastanku u Društvu književnika Hrvatske, a tu su i dva motiva sa zagrebačkih ulica: Krleža koji dolazi na posao u Leksikografski zavod i Krleža kako ulazi u automobil.

Posljednji pozdrav Krleži sa stranica Večernjeg lista u tekstu pod naslovom “Za naše i buduće pokoljenje – plemeniti um” uputio je još jedan glasoviti književnik, Mirko Božić. Piše kako se “ugasio tjelesni život tog borbenog i nepotkupljivog barda ljudske slobode i ljudskog ponosa.”

“Nad ovim dramatičnim vijekom, zajedno s velikanima ljudske kulture i povijesti stoji Krležin memento. Svojim golemim opusom bio je i ostao čovjek s perom, hrabar kao najosvješteniji borac, uzor radnog i umnog čovjekovog potencijala, oslonac u prosuđivanju mračnih i svijetlih dubina čovjekovih, mračnih i svijetlih društvenih pojava, vodič kroz prašumu lažne i pozerske produkcije, otkrivač istinskih kulturnih i društvenih vrednota. Krleža je svojim izuzetnim umom i talentom mogao ne samo tumačiti nego i mijenjati svijet oko sebe. Svojim djelom, podignuvši sebi i čovjeku spomenik trajniji od mjedi, postao je za života književna legenda”, piše Mirko Božić koji u tekstu poentira sljedećim riječima:

Bit će časno čitati ga

“Povijest će svesti račune o svakom čovjeku, o svakom velikanu, ali i onaj tko bude svodio račune s Krležom nikad neće moći umaći njegovoj svjetlosti duha i njegovom žaru riječi. Krležina zvijezda osvijetlit će ih ili opržiti zavisno o njima samima, o njihovoj ljudskoj veličini i umjetničkoj snazi. Jedno je sigurno i sada i u budućim vremenima bit će časno i dostojanstveno čitati i proučavati Krležino djelo, taj povijesni i kulturni čin za osvjedočenog čovjek uopće.”

A evo kako je svoj tekst zaključio Jure Kaštelan. “Svaka riječ čini mi se ispraznom i suvišnom u trenutku nestanka velikog čovjeka, književnog stvaraoca, jednog od najsveobuhvatnijih duhova suvremenog čovječanstva. Suvremena kritička senzibilnost otvara nove mogućnosti pristupa kreativnoj cjelini djela. Vrijeme već potvrđuje složenu veličinu Krležina djela u kontekstu hrvatske, jugoslavenske i svjetske književnosti. Vrijeme Krležina djela tek dolazi”, napisao je u svome tekstu o Krleži biranim riječima.