Zagrebački književnik Robert Međurečan nedavno je objavio treći roman “Krletka za glinenog goluba”. Ovaj poslijeratni krimić već je predstavio na riječkom Vrisku, a početkom lipnja organizirat će i zagrebačku promociju. Međurečan je pažnju javnosti izazvao prvim romanom “Prodajem odličja, prvi vlasnik”, koji je slijedio podjednako aktualni roman “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu”. Uz književnost Međurečan se bavi i glazbom (Rasputin orchestra), a od prošle godine živi i radi u bavarskoj prijestolnici.
Ovo vam je već treći roman s ratnom temom?
Novi roman je samo reminiscencija na ono što nam se događalo zadnjih dvadeset i pet godina. Svi mi vidimo da kod nas prošlost nikada ne završava. Kada sam počeo pisati ovu knjigu, primarno sam htio napisati pravi krimić. Dakle krimić sa svim zanatskim uzusima koje krimić mora imati. A opet sam htio da ta priča ima naš hrvatski miris, a onda, hoćeš nećeš, vraćamo se na kosture iz prošlosti koji nam stalno ispadaju iz ormara. Mi nemamo samo kosture iz 91’, nego i kosture iz zadnjih barem stotinu godina koji nam ispadaju što hotimice, što nehotimice. Jednostavno određuju gdje smo i što smo.
Ovaj roman sigurno ima komercijalni potencijal. Jeste li ciljano išli na komercijalnost?
Nisam.
To je i politički triler, jer tu je ministrica obrane, korumpirana policija s dobrim i lošim inspektorima. Čak će netko pomisliti da je to roman s ključem?
Nisam o tome razmišljao. Sve što se tiče kriminala u Hrvata uvijek je vezano uz prošlost. Kada vidite tko vedri i oblači, uvijek je taj netko imao nekakvu ulogu prije dvadeset i pet godina. Htio ne htio, kada čovjek piše kriminalistički roman u Hrvatskoj mora se dohvatiti rata i poslijeratnog vremena i cijelog onog preslaganja društva u ratu. Društvo prije rata i poslije rata je nešto vrlo različito.
Želite reći da se u ratu odvila specifična akumulacija kapitala?
Tako je. Mi zadnjih stotinu godina vozimo u leru. Otuda krletka u naslovu romana, jer mi je uvijek u glavi hrčak koji trči u onom kolu, a zapravo ne ide nikuda. Nedavno sam bio sa Zoranom Žmirićem u Rijeci pa smo raspravljali koliko je država u stotinu godina prošla samo Rijeka. Jedno sedam, čini mi se ako ne zaboravimo i onu slobodnu Republiku D’Annunzija. Kako takvo društvo može ići naprijed kad nema stabilnosti. Ne može.
Vi imate ratno iskustvo, a u novom romanu pokazujete koliko je mala udaljenost između heroja i zločinca?
Heroj ili zločinac je stvar percepcije. Uzmite Gavrila Principa i onog nesretnog Makedonca koji je ubio Karađorđevića u Marseilleu. Koja je razlika? Tehnički nikakva. Stvar je samo u tome gledaš li ih kao revolucionare i borce za slobodu ili kao teroriste. Stvar je samo pogleda. U knjizi postavljam tezu da ljudi ubijaju kada izaberu stranu. Ne možeš ubiti ako ne izabereš stranu. Moraš obući dres. Bez dresa ne ide. A taj dres ti omogućuje da budeš zločinac ili da budeš heroj. Američki general LeMay koji je bio odgovoran za bacanje bombe na Hiroshimu i Nagasaki rekao je da je Amerika izgubila rat, ja bih bio osuđen kao ratni zločinac. Uvijek se vraćamo na Rimljane koji su rekli da pobjednici pišu povijest.
Jeste li sada završili sa ratnom tematikom i hoćete li se baviti nekom temom vezanom za vaš odlazak iz Hrvatske u ekonomsku emigraciju?
S ratnom tematikom sam završio. Sada sam ekonomsko-psihološki-mentalni gastarbajter. Neke stvari više nisam mogao trpjeti. Mnogi Hrvati su otišli iz Hrvatske i to ne samo zbog ekonomskih problema. Mnogo je ljudi otišlo zbog osjećaja besperspektivnosti, iako je potrebno jako malo da se i ovdje lijepo radi i da ljudi imaju želju ostati u Hrvatskoj. To sam učio tek sada kada imam distinkciju od Hrvatske i kada ne pratim hrvatske portale i ne gledam hrvatske televizije.
O čemu će biti buduća münchenska knjiga?
Kod nas još nije nastala knjiga, čak niti kod starijih gastarbajtera, koja će prikazati psihološki osjećaj čovjeka koji napušta Hrvatsku u pedesetoj godini života i počinje ispočetka i to u zemlji čiji jezik ne zna. Ja sam znao sam onaj partizanski njemački s halt, schwein, jawohl, banditen. Ništa dalje. Ali sam se odlučio otići i probati jer se uvijek mogu vratiti natrag. Imam ideju napisati roman o ljudima koji su sada otišli i da tu temu obradim iz neke psihološke strane. Kod ljudi koji odlaze iz domovine pod starije dane javlja se problem usamljenosti. To je prava tema. Moraš otići van da bi shvatio otkuda si otišao.
Trpi li vam zbog selidbe glazbena karijera?
Naravno. Bend nije otišao sa mnom, iako romska glazba podrazumijeva da možemo otići bilo kuda i svirati. No za sada je Rasputin orchestra na ledu.
ne teve tamo med i mljeko