Ekonomiju više ne mogu poticati samo ekonomisti. Moraju se uključiti pravnici, sociolozi, filozofi

Prošlo je točno deset godina otkako je objavljen prvi tekst od ukupno 260 u ovoj seriji dvotjednih kolumni. Nisam preskočio nijedan termin. Priznat ćete, ipak je to nekakvo postignuće. Nije zgorega osvrnuti se malo i postaviti neka logična pitanja – kako sebi tako čitateljima.

Jedno mi se odmah nameće – jesmo li što naučili u ovih deset godina i, ako jesmo, što smo naučili? Ne znam za vas, štovani čitatelji, ali ja sam u ovih deset godina proučavanja funkcioniranja hrvatske ekonomije i društva, i redovitog pisanja tekstova pod egidom „ekonomija ekonomistima“ naučio nekoliko stvari o kojima ću, logično, pisati u vremenu koje dolazi. Barem tako umišljam. Stvari koje nisu nikakvo otkriće, ali jesu preslagivanje dosadašnjeg redoslijeda važnosti, prije svega kao odraz fundamentalno promijenjenog svijeta u kojem živimo. Toliko promijenjenog da dosadašnji univerzalni recepti ekonomske struke moraju biti značajno modificirani upravo zbog tih novih okolnosti.

Ekonomiju više ne mogu poticati sami ekonomisti sa svojim instrumentima. Oni su došli do kraja. Izgleda da će važniju ulogu od dosadašnje morati preuzeti svi ostali – pravnici, sociolozi, psiholozi, filozofi, povjesničari. Klasični „homo oeconomicus“ više nije dovoljno dobro polazište za formuliranje ne samo kratkoročnih ekonomskih politika već pogotovo dugoročnih nacionalnih razvojnih koncepcija. Preciznije rečeno, današnji „homo oeconomicus“ puno je kompleksnija osoba od one iz vremena John Stuart Milla. Zajednica njihova je još kompleksnija. Da je tome tako najbolje govore neki najnoviji primjeri mjera ekonomske politike, koje su potpuno suprotnog predznaka od onih koje su bile dominantne prije samo dvije godine. Pa tako Vlada (s pravom!) podiže zakonsku minimalnu plaću, povećava kvote za uvoz radnika, a sve do nedavno glavna općeprihvaćena mantra bila je „katastrofalna nezaposlenost“. U samo dvije godine!

Ništa se bitno nije promijenilo u ove dvije godine, a imamo potpuno različite reakcije. Zašto? Samo zato što je tek sada na vidjelo došla ta potpuno nova situacija u kojoj novovjeki hrvatski „homo oeconomicus“, još uvijek sebičan kao i onaj sredinom devetnaestog stoljeća, ima cijeli niz alternativnih rješenja za svoju egzistenciju. Jednostavnije rečeno, nove generacije diljem svijeta prihvatile su neke nove sustave vrijednosti u kojima se na potpuno novi način vide i obiteljska i međugeneracijska solidarnost, i susjedstvo, i sugrađanstvo, i nacija, i domovina i nacionalna država. Veze su sve labavije, države i društva sve atomiziranije. Logično, bilo koja nacionalna politika u takvim uvjetima je sve neučinkovitija, koliko god imala iskrene i dobre namjere. Stoga doista ne čudi rast popularnosti političkih stranaka koje se odlikuju jedino destrukcijom sustava i „kritikom svega postojećeg“.

Naivno je nadati se da će se nekim čudom vratiti vremena „normalnog“ (nekadašnjeg!) ponašanja većine građana. Neće, barem u kratkom roku. Trebamo se suočiti s novim realnostima, koliko god nam se, barem nekima, ne sviđalo to što vidimo. A vidimo, primjer prvi, da je zdravstvo u tako velikim i fundamentalnim problemima da ih se ne može riješiti ubacivanjem u sustav dodatnih nekoliko milijardi kuna godišnje. To je nužni korak, ali daleko od dovoljnog. Morat ćemo preispitati sve – i plaće, i broj bolnica, i sustav studiranja, i specijalizacije, i obvezno osiguranje, i dopunska (privatna!) osiguranja, sve… Pogotovo treba preispitati i radikalno promijeniti karakter financiranja svake od navedenih komponenti sustava. Ne učinimo li to, opća i „besplatna“ zdravstvena zaštita postat će privilegija samo manjine u još korumpiranijem i nepravednijem sustavu. Mirovinski sustav, primjer drugi. U njemu se najjasnije vide razorne posljedice nepovoljnih demografskih trendova u zadnjih 100 godina. Od mojih četvero baka i djedova samo jedan je nakratko primao mirovinu koju su doprinosima omogućavali petero zaposlene mu djece. Danas, pogotovo sutra, bi jedan zaposleni trebao nositi mirovine dvojice. Toliko o održivosti mirovinskog sustava i međunarodnoj konkurentnosti kada nam liječnik ode u Njemačku i uplaćuje doprinos za njemačkog penzionera. Ne zavaravajmo se, problemi su tolikih razmjera da zahtijevaju duboke, korjenite, dugoročne i silno nepopularne promjene. Reforme na kojima se ne stječe popularnost. Reforme koje zahtijevaju (konačno!) iskrenu i poštenu komunikaciju s biračima, u kojoj će se napraviti jasna razlika između ozbiljnih i odgovornih državnika i onih drugih.

Ne volim završne formulacije koje vuku na patetiku, ali stanje svjetskog okruženja je takvo da nam se radi i o samoj dugoročnoj opstojnosti naroda i države. Nikakvi usko ekonomski čarobni štapići neće riješiti fundamentalne probleme opstojnosti koje vide i zbog kojih su zdvojni mnogi.

Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti: