Čeka nas veliki porast broja samaca. U EU ih je trećina kućanstava, kod nas gotovo 400.000 ljudi

Nikad se i s pozadinom znanja iz psihologije ne bih usudila reći je li bolje danas živjeti sam ili braku jer je to individualno i ovisi od osobe do osobe. Znam samo da je najbolje živjeti život koji odgovara vašoj ličnosti, interesima, odgoju, obrazovanju, važno je da živite život u kojem ne morate raditi nasilje nad samim sobom da biste se nekom prilagodili. To je najveća pogreška. Bila sam službeno u braku 11 godina, a u biti doživljajno u njemu godinu-dvije. Udala sam se jako mlada i mislila sam da je dovoljno da se jako volimo. Ali nije, jer morate biti jako kompatibilni po odgoju, vrijednostima, interesima. Ja sam radoholičarka i uvijek sam voljela raditi i na poslu i privatno, a moj tadašnji muž, sada pokojni, nije volio raditi ili bi radio samo ono što je njega zanimalo.

Meni je, primjerice, u životu bitna točnost, a on nije imao osjećaj za vrijeme i točnost, kasnio bi između sedam sati i sedam dana. Ako netko stalno kasni, a vi živite s njim, dovodi vas u situaciju da se brinete gdje je, je li mu se nešto dogodilo, narušava vam kvalitetu života. Sretna sam i nikad više ne bih ulazila u formalni brak – govori poznata psihologinja Mirjana Krizmanić s iskustvom i samačkog života i onog u paru. No nije protivnica braka. Smatra da je dobro da su u braku ljudi koji imaju djecu ako je to moguće i, naravno, ako nije riječ o braku u kojem su nesretni i supružnici i djeca. Davne 1953. godine u Hrvatskoj je bilo tek 145 tisuća samaca, a prema posljednjem popisu stanovništva broj samaca skočio je na 373 tisuće građana, koji tako čine četvrtinu stanovništva Hrvatske. Što će tek pokazati popis stanovništva sljedeće godine, i to nakon vala iseljavanja mladih!?

Problem razvijenih društava

U suvremenom društvu u kojem tradicionalna obitelj doživljava duboku krizu i rapidno se mijenja sve je više samaca, sve je više parova bez djece i taj trend će se nastaviti. Prema izvješću Euromonitora “Pogled u budućnost obitelji” u svjetskoj populaciji do 2030. procijenjen je porast samaca za 35%, a broja razvedenih za 78%. U Europskoj uniji danas su trećina kućanstava samačka. Najmanje samačkih kućanstava imaju Malta, manje od 20 posto, zatim slijede Portugal, Slovačka i Poljska. Švedska je vodeća u EU po udjelu samačkih kućanstava kojih je u toj zemlji više od 50 posto. Nakon Švedske najveći udio samačkih kućanstava, preko 40 posto, imaju Danska, Litva, Finska i Njemačka. No treba napomenuti kad je riječ o Švedskoj da se mladi Šveđani, za razliku od mladih u Hrvatskoj, osamostaljuju praktički čim postanu punoljetni i time doprinose udjelu samačkih kućanstava. Porast broja samaca velik je u ekonomski najrazvijenijim državama svijeta kao što su SAD, Kanada, Japan, Kina, Južna Koreja. Ekonomski rast vodi pojedince do materijalnog osamostaljenja, ali i osamljivanja premda mnoge studije pokazuju da su samci društveniji, no pritom nikako nije zanemarivo gdje žive, ali i kakvog su financijskog statusa. Američke sociologinje Natalia Sarkistan i Naomi Gerstel prije nekoliko godina u studiji pod naslovom „Izolira li samački život ili integrira?” ustvrdile su da samci, bez obzira na to je li riječ o ženama ili muškarcima, imaju snažnije i razgranatije društvene veze.

Što su društva razvijenija, u njima je i veći broj samaca, koji u nizu zemalja plaćaju porez na samce jer države žele na taj način ublažiti negativne demografske trendove, odnosno potaknuti mlade na zajednički život i stvaranje obitelji. Primjerice, imaju ga Njemačka i Belgija. U Njemačkoj se od 1991. broj kućanstava s jednim članom povećao za čak 46 posto, a u istom razdoblju broj kućanstava s tri ili više osoba smanjen je za 20 posto. Nije za svakoga ni samački život ni onaj u paru, pogotovo danas kad kao nekoć društvo i bliža okolina pojedincima ne nameću da pod svaku cijenu trebaju biti s nekim. Samaca je sve više osim zbog problema starenja stanovništva koji osobito pogađa Europu i zato što mladi ljudi u razvijenim zemljama ranije napuštaju roditeljski dom, kasno stupaju u brak ili uopće ne stupaju, a ako se vjenčaju, češće se razvode. Osim toga u zapadnom društvu mnogi parovi žive “odvojeno zajedno”, kraticom nazvano LAT (Living Apart Together) jer im ne odgovara zajednički život stalno pod istim krovom, zato što to sa sobom nosi nužne kompromise, pa balansiraju između potrebe za partnerom i neovisnosti, između potrebe za vlastitim prostorom, samoćom i bliskosti. Istina, takav način života svojstveniji je parovima bez djece ili onima kojima su djeca odrasla jer djeca, osim ako nije riječ o duboko konfliktnim brakovima, u pravilu vole živjeti s oba roditelja.

– Postoje ljudi koji su u stanju biti sami, koji su zrele, stabilne ličnosti, imaju svoj svjetonazor, načela po kojima žive, svoje prijatelje, no postoje i oni koji ne mogu živjeti sami. Navikli su se na to od djetinjstva i stalno im treba da se na nekog oslanjaju, da uvijek imaju uvijek nekog pri ruci, za savjet, podršku. Između te dvije skupine su oni koji su mješavina ta dva tipa, koji u nekom području života, primjerice profesiji, mogu biti sami, a ne mogu privatno – govori Krizmanić, umirovljena sveučilišna profesorica psihologije, dodajući da je bitno da se ljudi dobro nose s onim na što su navikli ili što su odabrali, bio to samački život ili onaj u paru.

Kome je najgore

Prof. dr. sc. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, voditeljica Centra za istraživanje kvalitete življenja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, ističe da je nekoliko razloga za porast broja samačkih domaćinstava u razvijenim zemljama.

– Mladi ljudi danas, ako i stupaju u brak, čine to kasnije, pa jedan period života žive sami. Drugi je razlog što određen broj ljudi želi biti sam pa to danas mogu i ostvariti jer su financijski neovisni, ne osjećaju takav socijalni pritisak da stupe u brak, kao što je to bilo nekad. A treći je razlog to što danas ljudi žive dulje, pa je i za oženjene ljude, pogotovo žene koje žive dulje od muškaraca, vrlo vjerojatno da će određeni broj zadnjih godina proživjeti sami – govori profesorica Kaliterna Lipovčan. A kad je riječ o prednostima i nedostacima života samaca, nema tu univerzalnih pravila jer su, kako kaže, prednosti i nedostaci samačkog života za svakog pojedinca različiti.

– Sve ono što je za nekoga tko želi živjeti s partnerom prednost, za onoga tko želi živjeti sam – to je nedostatak. Tako da nema univerzalnih pravila, a razvijena demokratska društva pružaju mogućnosti i za jedno i za drugo. Samci često ističu da je velika razlika između samoće i usamljenosti, ne treba misliti da su samci usamljeni, neka istraživanja govore da imaju širu društvenu mrežu od nesamaca, jer su ovi drugi orijentirani pretežito na partnera i obitelj. Prema tome, da bi se bilo sretan i zadovoljan, najbolje je izabrati život kakav sami želimo i kakav si možemo priuštiti – ističe Kaliterna Lipovčan.

S njom se slaže i Mirjana Krizmanić dodajući da je najgore onima koji su prisiljeni na način života koji nisu željeli, onima koji su samci jer nisu našli adekvatnu osobu, a ne žele biti samci.

– To je bolno za ljude. Ali bolno je biti i u lošem partnerstvu. Najgore je ne moći biti sam ako se osoba s kojom živite prema vama ponaša nedostojno. Najgore je ako je netko odgojen da je bolje biti u svakom odnosu nego biti sam. Ima puno ljudi čiji je vrijednosni sustav takav da im je najvažnije da drugima udovolje, da ih drugi vole i cijene i misle da će se ljudi prema njima drugačije ponašati ako su sami pa zbog toga žive u lošim odnosima, u paru, a svejedno je je li taj zajednički život ozakonjen ili nije. Takvi ljudi žive u odnosima u kojima nema ni pažnje, ni prijateljstva, ni poštovanja. A sve to uz ljubav mora imati odnos dvoje ljudi koji žive zajedno, koji trebaju usto biti jedno drugom pri ruci, rame za plakanje i društvo za smijanje. Mnogi žive u odnosima u kojima nema gotovo ničega ili u kojima postoji gotovo intenzivno neprijateljstvo jer misle da ne mogu biti sami i brinu se što će ljudi reći. Bazično ljude određuju vrijednosti pa, ako žena misli da nije vrijedna bez muža, sve će poduzeti da tog muškarca zadrži u svom životu makar bila nesretna s njim u tom braku čim zatvori vrata stana – govori Krizmanić.

No porast broja samaca u svijetu, bez obzira na to jesu li sami izabrali samački život kojim su zadovoljni ili su osamljeni, društva odnosno države doživljavaju kao opterećenje. Tako se Euromonitor u izvješću “Pogled u budućnost obitelji” bavi posljedicama raspada tradicionalne obitelji, rastom broja razvoda, samaca i parova bez djece za suvremeno društvo. Upozoravaju da će raspad tradicionalne obitelji imati velike posljedice za državu, za tržište rada, socijalnu skrb, produktivnost. Sve je više samaca, sve više parova bez djece, a broj kućanstava bez djece će se, predviđaju, povećati u cijelom svijetu. A manje djece, napominju, znači daljnje starenje stanovništva, veće troškove za vlade, urušavanje mirovinskih i socijalnih fondova, spor gospodarski rast, manjak radnika i manjak ljudi za brigu o starijima. Ističu i da velike migracije iz zemalja s visokim stopama fertiliteta mogu nadoknaditi negativan utjecaj smanjenja broja djece u zapadnom društvu neko vrijeme, ali ne beskonačno.

Kritično stanje u Japanu

Euromonitor procjenjuje da će doći do većeg pada broja djece u zemljama u razvoju nego u razvijenima jer bogatije zemlje lakše mogu povlačiti mlade ljude iz drugih zemalja, što uostalom sada i rade. Japan je, ističu, primjer demografske tempirane bombe, gdje se smanjenje potrošnje negativno odražava na ekonomiju što obeshrabruje obitelji da imaju djecu, a o starcima se više nema tko brinuti.

Japan će do 2025. biti suočen s nedostatkom 370 tisuća njegovatelja za starije, a vlada taj manjak pokušava nadomjestiti robotima. Nadaju se da će četiri od pet primatelja socijalne skrbi prihvatiti pomoć robota. Lako za Japan koji si barem može priuštiti robote, što će biti s hrvatskim starcima u ovoj zemlji i na kakvu skrb oni mogu računati, osobito ako nisu imućni, a velika većina nije!? I prije velikog vala iseljavanja koji je krenuo nakon ulaska Hrvatske u EU, Hrvatska je prema popisu stanovništva iz 2011. imala najviše dvočlanih kućanstava (25,6%) ili 388.803 ljudi, a odmah nakon njih slijedila su samačka kućanstva (24,6%). A u međuvremenu su se iz zemlje iselili uglavnom mladi ljudi i obitelji s malom djecom. U Hrvatskoj se kontinuirano smanjuje prosječan broj članova kućanstva pa, dok je daleke 1953. godine u jednom kućanstvu prosječno živjelo 3,8 osoba, 2011. bilo ih je 2,8. U prosjeku su najveća kućanstva imale Međimurska županija (3,2 osobe), Krapinsko-zagorska (3,1), Varaždinska (3,1) i Zagrebačka županija (3,1), a najmanja kućanstva bila su u Primorsko-goranskoj županiji (2,5), Ličko-senjskoj (2,6) i Gradu Zagrebu (2,6). Dok su 1991. u Hrvatskoj bila 274.744 samca, u samo dva desetljeća, do 2011., njihov broj skočio je za gotovo 100 tisuća.

Samcima koji u Hrvatskoj nisu izabrali biti samci, ne zarađuju dovoljno za pristojan život ili imaju mizerne mirovine, a nisu okruženi dobrim prijateljima život neće biti lagan jer ne mogu računati u starosti na potporu socijalne države koja će im ga olakšati. No to isto može se reći i za parove koji žive zajedno u toksičnim odnosima koje nisu u stanju prekinuti zbog financijskih ili drugih psiholoških razloga. Živjeti sam ili s nekim u braku ili izvanbračnoj vezi stvar je vlastitog odabira, ali i životnih okolnosti. Kako kaže psihologinja Krizmanić, “vi možete željeti dobru vezu ili brak, ali ne nađete partnera ili naprosto niste kompatibilni, a život je ćudljiv i prilike koje ljudi dobiju su različite”. I s partnerima i s prijateljima. Usto, dodaje, ljude danas obrazujemo za svašta, samo ih ne učimo kako da budu dobri roditelji, partneri i prijatelji. No jesu li generalno gledano danas sretniji samci, bračni parovi ili rastavljeni?

– Prema istraživanjima subjektivne dobrobiti, najsretniji su ljudi koji su u braku, zatim slijede samci, a najmanje su sretni udovci/udovice i rastavljeni. Zašto je to tako? Za ljude koji su u braku i za one koji su samci možemo pretpostaviti da su sami izabrali tako živjeti, dok su rastava i/ili smrt partnera naprosto životne nevolje pa nije neobično da umanjuju životno zadovoljstvo i sreću. A činjenica da su ljudi koji su u braku sretniji od samaca još nije do kraja razjašnjena jer je moguće da nije brak ono što usrećuje ljude, nego sretni ljudi češće stupaju u brak i bolje biraju bračne partnere pa ostvaruju bolje i dugovječnije brakove – govori prof. Kaliterna Lipovčan koja se u svom znanstvenom radu bavi kvalitetom života i srećom. No napominje da novija istraživanja samaca pokazuju da su oni koji su izabrali biti sami, a nisu ih na to natjerale neuspješne veze, podjednako sretni kao i ljudi u braku.