Čuvena bitka i danas izaziva sporenja, a muzej nazvan u njezinu čast prijavljen je državnom odvjetništvu

Koliko povijest kao bogomdano tlo za more nerijetko preemotivnih rasprava i sporenja može uzburkati duhove, sami najbolje znamo, a da svakako nije riječ o hrvatskom ekskluzivitetu, govori priča iz Njemačke gdje su sve ključne dvojbe oko novije povijesti i za Nijemce posebno traumatičnog 20. stoljeća uglavnom otklonjene, ali zato se oko detalja iz dalje prošlosti, one iz vremena prije nastanka države, vode prave borbe u koje su uz povjesničare, arheologe, pa čak i kemičare, uključeni i obični građani sasvim drugih struka, i to kao povjesničari laici! Helmut Förster (78) po struci je liječnik u mirovini, a kao stariji student četiri je semestra slušao predavanja iz rimske povijesti, izučavao rukopise Tacita i Flora. Već godinama se u svom domu nedaleko od Essena bori s velikom zagonetkom povijesnih istraživanja, jednom od najvažnijih bitaka njemačke “pretpovijesti” na temu koje je objavio i knjigu te čak i održavao predavanja! Izrodilo se oko 700 teorija!

U strašnom krvoproliću iz 9. godine nakon Krista koje se odvijalo u uvjetima općeg potopa, germanski vođa Arminije i njegova vojska pobili su oko 15.000 legionara Publika Kvintinija Vara, rimskog namjesnika u službi cara Augusta. Arminije, koji je, prema rimskim izvorima, pripadao plemenu Heruska, po nekima je osloboditelj Germana jer je Rimljanima, kako navodi Förster, priuštio poraz nezapamćenih razmjera, svojevrsni “antički Staljingrad”. Zašto baš Staljingrad? Dijelom zbog broja žrtava, a procjenjuje se da je u toj velikoj borbi stradala osmina rimske armije, a dijelom zato što se rimske trupe od tog poraza ondje više nisu oporavile. Bila je to točka prekretnica, kako za Rim tako za Germane. Ne postoji ni najmanja sumnja da se bolni poraz rimskih legija dogodio negdje na području današnje Njemačke, ali oko pitanja gdje se točno dogodio, na kojoj lokaciji, već godinama se lome koplja i vode bitke za legendarnu bitku.

Neki su istraživači stava da se odvijala kod Detmolda, na mjestu gdje je u 19. stoljeću podignut kolosalni spomenik u čast Arminija (uzdignut visoko na brdu, s visoko podignutim mačem, baš kao staljingradski spomenik Majke Domovine). Drugi pak favoriziraju Arnsberšku šumu kod Halberstadta, a protokom vremena izrodilo se čak 700 različitih teorija, među koje spada i ona laika Helmuta Förstera koji zagovara tezu da se sve zbilo u predjelu Lipperlanda, regiji koja odiše poviješću i mistikom, mada se i njegov dokazani lanac temelji na pretpostavkama koje nisu lišene sumnji. Veliki, stoljetni misterij mogla bi na kraju razriješiti mlada kemičarka Annika Diekman (29) koja je doktorirala na tzv. “metalurškom otisku prsta” preko kojeg svaki pronađeni predmet može točno pripisati određenoj legiji – a preko toga dokazati i njezino sudjelovanje u znamenitoj bici.

Većina uzoraka koje obrađuje potječu s nalazišta Kalkriese gdje se nalazi i muzej nazvan Varova boja. Kalkriese je još u 19. stoljeću postao predmet rasprava, a tek je 1987. ondje pronađeno na tisuće kostiju i predmeta koji upućuju na to da se baš na tom mjestu odvijala velika bitka. No, postoji problem – na cijelom nalazištu nije pronađen nijedan znak ili predmet s potpisom Varovih postrojba, s tim što je ondje dosad iskopano 7000 predmeta, od toga 2000 rimskih kovanica za koje je potvrđeno da datiraju iz 1. stoljeća. Samim time sporno postaje i ime muzeja u Kalkrieseu. Neki su stručnjaci uvjereni da pronađeni ostaci pripadaju sasvim drugim legijama, odnosno onima pod vodstvom vojskovođe Germanika koji se šest godina kasnije povlačio preko toga kraja. Mlada kemičarka moći će uskoro odrediti kojem su od dvojice vojskovođa pripadali doneseni joj uzorci – a time iznijeti i neoborivi dokaz je li ili nije to područje uopće bilo poprište legendarnog boja.

U svom laboratoriju u kojem se zrak permanentno filtrira Diekmann iskopane uzorke otapa pod tuševima u mješavini solne i dušične kiseline te vode. Kad proces odradi svoje, kemičarka pušta tekućinu u maseni spektrometar koji onda na računalnom ekranu pokazuje točan sastav predmeta. Podaci koje prikuplja pri obradi uzoraka iz Kalkriesea dobivaju na vrijednosti kad se usporede s ostacima iz Xantena, Halterna i drugih rimskih logora koji su pripadali Varovim ili Germanikovim legijama. Maseni spektrometar može otkriti razlike između oružja Varovih i Germanikovih legija čak i ako su izrađene u istoj kovačnici. Zato što je svaka legija imala vlastitog kovača koji je zalihe starih metala za “svoju” legiju povlačio iz različitih izvora u odnosu na druge kovače, a isti ih je pratio i u pohodima. Kemičarka se nada da će već krajem godine moći predstaviti rezultate svoga rada.

Borba s hobi-povjesničarima

Ne skriva i da radi pod pritiskom hobi-istraživača, pa je tako morala naći vremena za razgovor s Helmutom Försterom koji je došao pred zgradu njezina laboratorija uvjeravati je u svoja otkrića.

– Za njega bi bio trijumf kad bi se otkrilo da pronađeni ostaci iz Kalkriesea ne pripadaju Varovim, već Germanikovim legijama. Ali za tu bi regiju to bila gorka spoznaja... Naime, na području spornog Kalkriesa od 1987. djeluje muzej posvećen slavnoj bici koji se reklamira baš njezinim službenim imenom – Varusschlacht (Varov boj). Bi li taj muzej bio jednako uspješan kad ne bi nosio tako zvučno ime? I zašto se izložbeni objekt smjelo odlučio sam inicirati rad na “metalurškim otiscima”?

Voditeljica muzeja Heidrun Derks jasno odgovara: – Zato što istraživački usmjereni. Bilo bi neznanstveno kad bismo opstruirali potragu za istinom. Istraživači nemaju problem s tim da se propitaju sva dosadašnja saznanja o tom “antičkom Staljingradu”, dok je pak kult štovanja Arminija koji od 18. stoljeća uredno opstaje neovisan o samom ishodu istrage. Je li Arminije bio neka vrsta germanskog Davida koji se neustrašivo u dobi od svojih 25 godina borio protiv rimskog Golijata i donio germanskim plemenima ono za čime su čeznuli? Je li bio vođa koji je svoj narod istrgnuo iz kandži osvajača? Kako god, vječna je inspiracija za instrumentalizaciju – posebno nacionalistima koji u njemu gledaju velikog njemačkog junaka.

Prema piscima rimske povijesti, Arminije je potjecao iz moćne obitelji plemena Heraska koji su u prvom redu bili sjedinjeni s rimskim osvajačima. Suradnja je išla tako daleko da se taj mladić nekoliko godina borio u rimskoj vojsci pa je stoga i dobro poznavao slabosti protivnika. Germanske je korijene osjetio u trenutku kad je postalo moguće slomiti okupaciju. No, čak se i u tu verziju sumnja, a po nekima je Arminije izmišljen lik koji je bio potreban piscima rimske povijesti da ublaže poniženje svojih legija, odnosno za tvrdnju da je samo netko koga je izgradila rimska vojska mogao nanijeti takav poraz.

Jedan je istraživač laik, smatrajući da se bitka odvijala na sasvim drugoj lokaciji, u slučaj uvukao i njemačko državno odvjetništvo jer ne samo što je imenovanje muzeja kad se otvarao 2002. nazvao bezobrazlukom već ga je prijavio i za subvencijsku krađu! Provedena je istraga, ali kritike nisu stale. Voditeljica muzeja začuđena je što se “rasprava vodi s toliko emocija”.

Uvjerena je da 70.000 posjetitelja, koliko godišnje obiđe muzej, ne dolaze samo zbog imena. Područje za koje se smatra da je bilo poprište bitke, a koje okružuje taj izložbeni prostor, veličine je 38 četvornih kilometara i do sada je istražen samo jedan “promil”! “Ovdje imamo posla za još sljedećih stotinu godina!”, kaže direktor muzeja i Parka Kalkriese Joseph Rottman. Pokrajina Donja Saska pristala je financirati radove najmanje do 2029. godine. Umirovljeni liječnik s početka priče ne misli odustati jer je za njega sve to pomalo i stvar obiteljske časti. Zadao si je misiju da borbom za istinu čuva uspomenu na praujaka Paula Höfera, zaboravljenog povjesničara, koji se već krajem 19. stoljeća bavio lokacijom velike bitke.

Höfer se u jednoj knjizi bavio i svojim suvremenikom Theodorom Mommsenom koji je 1902. za djelo “Rimska povijest” dobio Nobelovu nagradu za književnost bitno utjecavši na to da se Varov boj smjesti na područje Kalkriesea. Svi Höferovi argumenti da su se Rimljani i Germani borili u Lipperlandu nisu mogli pobijediti pored tvrdnji takvoga autoriteta. Njegov pranećak Helmut vjeruje da su rastuća ogorčenost i konflikt s Mommsenom Höfera naveli da si 8. listopada 1914. ispali metak u glavu! Tim je samoubojstvom “antički Staljingrad” nakon više od tisuću godina uzeo još jednu, svoju posljednju žrtvu...