Osim Kine i Mongolije, Marko Polo proputovao je i mnoge druge egzotične zemlje od kojih čitateljima njegova putopisa “Il milione” i danas zastaje dah. Tibet, Burma, Indija, otoci Indonezije poput Jave i Bornea, Japan, Indokina, Šri Lanka, Madagaskar… sve su to mjesta koja je Marko Polo posjetio i opisao toliko živopisno da čitatelj njegovih zapisa ima dojam kao da je uistinu tamo.
Pisao je o Tibetu opustošenom ratom
Na azijskom se kopnu prvo iz Kine spustio do Tibeta te se smatra da je Marko Polo prvi svjetski putnik koji je pisao o ovoj nepoznatoj zemlji. Tibet je, naime, planinska regija u centralnoj Aziji koja je bila gotovo potpuno nepoznata prije 7. stoljeća. Potom je Tibet izrastao u snažnu kraljevinu koja je osvojila dio Nepala i sjeverne Indije, no započela je i ratovanje sa snažnom Kinom. Mongoli su Tibet osvojili 1239. godine što je ostavilo brojne posljedice na tu zemlju, pa tako i sam Marko Polo Tibet opisuje kao zemlju opustošenu ratom. No ističe i kako tamo žive “opaki ljudi”, “najgori razbojnici na svijetu”, “veliki lupeži” koji se odijevaju “sirotinjski” te “ne smatraju nikakvim grijehom ako učine neko zlo i orobe čovjeka”. Polo se zgraža i nad tamošnjim običajem da majke podvode svoje kćeri strancima.
“Istina je prava da nijedan čovjek neće uzeti za ženu nevinu djevojku ni za što na svijetu; govore da djevojka koja nije živjela s mnogo ljudi ništa ne vrijedi. I kada trgovci prolaze ovim krajem, stare žene izlažu svoje kćerke po cestama, konačištima i svojim šatorima. Tu ih ima po 10, po 20, po 30 te ih sile da leže s onim trgovcima, a poslije ih udaju. A kada trgovac obavi s njom posao, običaj je da joj pokloni kakav nakit, da bi ona mogla pokazati kako je s drugima imala posla. I ona djevojka koja ima najviše nakita dokazuje da je ležala s više ljudi i brzo se udaje. Prije udaje mora svaka od njih imati više od 20 onih biljega na vratu da bi dokazala kako je s njom više ljudi imalo posla ; i ona koja ih ima više smatra se najboljom i govore da je od drugih bolja”, piše Polo koji je potom iz Tibeta otputovao južno sve do Indije. Ta poznata trgovačka zemlja izrazito ga se dojmila.
“Pričat ću vam o Indiji, u kojoj ima prekrasnih stvari za priču. I ja, Marko Polo, bio sam toliko vremena tamo da ću to umjeti lijepo i po redu ispričati”, piše u knjizi “Il milione” u kojoj se potom detaljno opisuju indijski trgovački brodovi koje “pokreće veslima 40 mornara”, a “mogu ponijeti pet tisuća torbi bibera, a datulja šest tisuća”. Polo ističe kako Indijci kupuju brojne konje iz arapskih zemalja jer ih sami ne uzgajaju, a dobro primjećuje i kako “tamo nema nikakvog čovjeka koji bi jeo volovsko meso niti ikoga tko bi ubio vola”. Opisao je i sustav indijskih kasti te kako bijedno žive ljudi koji su posve izbačeni iz te hijerarhije. Riječ je o parijama, koje on naziva gavima te dodaje da su to potomci “onih ljudi što su ubili svetog apostola Tomu”. Polo Indiju opisuje kao predio u kojem je stalno vruće, a kiše padaju samo tri mjeseca u godini. Zbog toga “u cijeloj pokrajini nije potreban krojač” jer svi ljudi hodaju goli sa samo malo tkanine oko struka, a to uključuje i samoga kralja.
“No on ima oko bedara ljepšeg sukna od drugih, a oko vrata ogrlicu, načičkanu dragim kamenjem koja predstavlja čitavo bogatstvo”, piše Polo te dodaje kako je riječ o ljudima koji obožavaju svoje idole pa si tako i zločinci osuđeni na smrt sami oduzimaju život “iz ljubavi prema idolu”, a “kad se neki umrli čovjek spaljuje, supruga se baca u plamen i sama izgara”.
Putujući istočno od Indije, Polo je potom došao do pokrajine koji naziva Mien, a radi se o današnjoj Burmi. Kaže kako tamo žive ljudi koji “govore vlastitim jezikom”, a zemlju opisuje kao veoma otmjenu. U Indokini, koju zove “Ciamba”, upoznao je pak kralja koji ima 326 djece, “od kojih je 150 moglo nositi oružje”.
“Ova pokrajina ima svojega kralja; stanovnici su idolopoklonici; kao danak daju velikom kanu svake godine 20 slonova, od najljepših koji se tamo mogu naći”, piše Marko Polo o odnosu pojedinih pokrajina s Mongolskim Carstvom. S obzirom na to da su mnogi krajevi koje je Marko Polu proputovao do tada bili potpuno nepoznati, nemali broj mjesta upravo on prvi put spominje u europskoj literaturi. Među njima je i Japan, odnosno “Zipag”, kako ga naziva, a koji Mongoli u dva navrata nisu uspjeli osvojiti. O tome piše i Polo koji kaže da je “veliki kan htio opljačkati ovaj otok zbog njegova velikog bogatstva”.
“Otok je vrlo velik, a njegovi su stanovnici bijeli, dobrog ponašanja i lijepi. Idolopoklonici su i sami svoji gospodari. Na njemu ima dosta zlata (...) tamo ima još mnogo dragog kamenja”, piše te nastavlja prepričavati svoju plovidbu po Kineskom moru u kojem kaže da ima točno “7448 otoka, od kojih je najveći broj naseljenih”. Polo je, ploveći na jugoistok, došao na bogati otok Javu za koji su mu razni mornari govorili “da je to na svijetu najveći otok” na kojemu ima “tako mnogo blaga da se ono ne može prebrojiti”. Na Sumatri je Marko Polo pak vidio i opisao nosoroga.
“Imaju i jednoroga, ništa manjih od slonova, s dlakom kao u bivola, a nogu kao u slona; na sredini čela imaju crn i krupan rog. Oni ne čine zlo onim rogom, već jezikom potpuno obloženim vrlo velikim bodljama. Glava im je kao u divljeg vepra”, kazuje Marko Polo koji je pobrojio i sve tamošnje neobične začine poput muškatnog oraščića i šafrana po koje su dolazili trgovci iz cijele Azije. Zanimljivo je kako je uočio i da se prelaskom na južnu polutku više ne vidi zvijezda sjevernjača.
No, osim divljenja, mnoge su situacije koje je vidio u njemu izazvale i zgražanje, primjerice kada se na ovim egzotičnim otocima susreo i s kanibalizmom. Tako bilježi da su stanovnici Kraljevstva Dagroiana kuhali i jeli svoje pokojnike.
“To su najokrutniji ljudi na svijetu jer cijeli dan ubijaju ljude i piju im krv, a zatim ih sve pojedu”, zapisao je Polo o kanibalizmu, a na svojim je putovanjima zabilježio još nekoliko neobičnih običaja pa je tako sreo ljude koji se mažu prahom od “goveđe balege”, kralja koji je “držao barem 300 žena”, ali i ljude koji “žive duže od sveg ostalog svijeta naše zemlje” te trgovce koji jedu drago kamenje kako ih opaki gusari ne bi opljačkali.
Muž ostaje u krevetu, 40 dana čuva dijete
“I muškarci i žene bojadišu svoja tijela pticama, životinjama, jeguljama i drugim umotvorinama, bojadišući lice, ruke, tijelo i svaku stvar. To čine iz otmjenosti; a tko od njih ima više tih slika, smatra se otmjenijim i ljepšim”, zabilježio je pak Polo o oslikavanju tijela, a opisao je i neobičan običaj poznat pod nazivom “kuvada”. Riječ je o takozvanim “muškim babinjama” koje su u bile poprilično raširene na tom području.
“A kada neka žena rodi dijete, muž ostaje u krevetu 40 dana te pere i čuva dijete. A to čine jer kažu da je žena dosta pretrpjela noseći dijete te da zato žele da se odmori. Onome u krevetu dolaze svi prijatelji i skupa se vesele, a žena se diže iz kreveta te radi sve kućne poslove i služi muža u krevetu”, opisuje Polo koji se na svojim putovanjima često susretao s neobičnim, ali i opasnim životinjama. Opisao je tako paunove, “velike kokoši”, ali i krokodile, lavove, tigrove te razne gmazove i zmije. Tako pod imenom colubre spominje boe.
“U ovoj pokrajini živi velika zmija colubre i druga velika zmija koje su tako ogromne da se čovjek mora tome čudom čuditi. Strašno ih je vidjeti; i znajte, tih zmija ima uistinu dugačkih 10 velikih koraka, a debelih 10 dlanova; ove su najveće. Uz samu glavu imaju dvije noge, a njihova stopala su nokat kao u lava; glava im je vrlo velika, a oko je veće od velikog kruha. Usta su im tako velika da u jedan mah mogu progutati čovjeka. Imaju vrlo velike zube. Ona je tako neizmjerno velika i opasna da nema ni čovjeka ni životinje a da se nje ne boji i ne plaši”, piše Polo te opisuje način na koji se te zvijeri love. Lovci, naime, prate velike tragove u zemlji koji ostavljaju te koriste koplja kojima raspore zmiju. Potom se žuč te zmije skupo prodaje jer je, kako Polo navodi, to “najbolji lijek protiv ujeda bijesnih pasa”. Također, ako neka žena ima problema s rađanjem, ”dadu joj da popije malo od one žuči i ona se odmah porodi”.
“U zemlji ima mnogo lavova, ako bi netko noću zaspao izvan kuće, bio bi odmah pojeden. A ako bi se netko noću vozio po rijeci, a čamac ne bi bio dosta udaljen od obale, skočio bi neki lav u čamac te pograbio nekog od onih ljudi koji su počivali u čamcu i razderao ga”, kaže Polo koji je u svojim istraživanjima egzotičnih otoka najdalje došao preko Šri Lanke, odnosno Seilana do Zanzibara, koji naziva Zachibar, te Madagaskara. Pritom je on prvi od Europljana uopće spomenuo taj otok u Indijskom oceanu koji je zapadni svijet službeno otkrio tek u 16. stoljeću, više od 200 godina nakon Pola.
– Brodovi ne mogu ići dalje na jug od ovog otoka i do Zachibara jer more dalje na jugu silno struji te bi se brodovi otuda teško mogli vratiti – kaže Polo koji je tako opisao danas poznate struje Indijskog oceana. Ostaje otvoreno pitanje što bi ovaj neustrašivi istraživač još otkrio i zabilježio da u to vrijeme konačno nije došao trenutak za povratak kući, u Europu.
Sutra: Život na dvoru
sad vam je malo jasnije kakvih briga imaju kinezi s tibetancima. narod koji je držao do časti, kulture, pismenosti, filozofije, školovao kineske careve, je pao u blud, nestao, svi mladi dečki odlaze za svećenike.