Dan kad je propala Krajina...a već sutradan počela je balvan-revolucija

Unatoč potpunom diplomatskom, političkom, vojnom i pravosudnom porazu na dva sudišta, u procesu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, te u povodu protutužbe za genocid, u Vučićevoj Srbiji i među njemu sklonim Srbima balvan-revolucija i 17. kolovoza 1990. kad su barikadama na prometnicama počeli obilježavati “srpski” teritorij na hrvatskom tlu, “Republika Srpska Krajina” sa sjedištem u Kninu ili “knindže”, kako vrijeme odmiče postaju sve više još jedan u nizu srpskih mitova.

Bila su to vremena kad su se pod okriljem JNA i Slobodana Miloševića osjećali vrlo moćno te im se činilo da im ništa ne stoji na putu ostvarenja sna o velikoj srpskoj državi svih Srba koja će se protezati sve do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag. “Ajme meni bez tebe, Krajino” još uvijek je hit-jadikovka koja se rado sluša diljem svijeta gdje su razasuti Srbi koji su nekoć živjeli u područjima Hrvatske koja su proglasili Republikom Srpskom Krajinom. “Ubi me tuga za Krajinom; Šta će mi zlato, šta će mi pare, kad nema Knina, nema Dinare; Šta će mi nebo, šta će mi Sunce, tamo je ostalo moje srce”, kažu stihovi Baje Malog Knindže, koji je “umjetničko” ime dobio po paravojnoj formaciji utemeljenoj u Kninu, iako zbog zdravstvenih razloga nije bio u njezinu sastavu. I on se 4. kolovoza 1995. odazvao zapovijedi “predsjednika republike” Milana Martića o evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva “zbog novonastale situacije izazvane otvorenom općom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu” u kojoj je nakon “prvih početnih uspjeha u obrani došlo do ugrožavanja velikog dijela teritorija Sjeverne Dalmacije i dijela Like”.

Video: Gotovina, Plenković, Reiner, Milošević u Kninu

Video: Frane Šarić Gotovina, Plenković, Reiner, Milošević u Kninu

Tada je Knindža čvrsto odlučio da više nikad neće zapjevati u Hrvatskoj, pa ni stihove “ja ne volim ljude te, koji vole HDZ, to su neka tužna lica, jebala ih šahovnica”. Njegov glazbeni opus u Haagu je preslušavao i ratni zločinac Vojislav Šešelj, a dirnuo je i NBA košarkaša Darka Miličića koji je Amerikancima puštao i tumačio poruke pjesama tog “ozbiljnog intelektualca”, ali kako prenosi Srbijadanas.com, na koncu je morao zaključiti “duboko je to za njih”. I to je ilustracija snage indoktrinacije i opsjednutosti velikosrpskom idejom koja istim žarom osvaja i nove generacije Srba.

O nepomirljivosti s političkim i vojnim porazom velikosrpskog projekta u kojem je RSK imala istaknuto mjesto, svjedočimo na svaku godišnjicu akcije Oluja. I bit će tako dok god Srbiju vodi bivši potrčko Vojislava Šešelja koji je 1995. uoči Oluje Srbima u Glini govorio: “Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku!”. Što Aleksandru Vučiću preostaje nego da svoju zabludu vječno pravda optužujući Hrvatsku za “etničko čišćenje”, dok nad sudbinom hrvatskih Srba kuka, iako je i sam u tomu imao doprinos, poručivši im i ove godine, kakvog li cinizma: “Oprostite, Krajišnici, što smo 1995. digli bijelu zastavu. Srbija više nikad neće biti mala i slaba”.

No, nebitno je koliko Srbija može biti jaka jer će u vrijednosnom smislu s Vučićem uvijek biti mala i slaba. Upravo je on kao apsolutni vladar Srbije jedan od simbola katastrofe onih Srba iz Hrvatske koji su dopuštali i onda (od 1991. do 1995.) i danas da Vučić njima manipulira. Kroz kakav su mentalni dril prošli govori i to što 25 godina nakon Oluje u Beogradu još stoluje vlada i skupština RSK u progonstvu, koja se i u siječnju ove godine potužila Vučiću što je Hrvatska “okupirala Republiku Srpsku Krajinu” i “prognala iz nje i hrvatskih područja 800.000 (osam stotina tisuća) Srba, lišila ih osnovnih ljudskih prava i zaplijenila im svu pokretnu i nepokretnu imovinu”. Kažu i da su uzalud slali tužbe protiv Hrvatske UN-u, EU i međunarodnom sudstvu.

Prema popisu stanovništva iz 1991., Srba je u Hrvatskoj bilo 581.663 ili 12,15% (281.570 urbanog i 300.093 seoskog stanovništva), 2001. godine 201.631 (4,54%), a 2011. godine 186.633 (4,36%). Dakle, za 20 godina ih je 395.030 manje, dok se ukupan broj stanovnika RH smanjio za pola milijuna. Broj Hrvata je do 2001. narastao za 240.000, pa se do 2011. smanjio za 103.000. Smanjivao se i broj ostalih manjina, osim Albanaca kojih je broj narastao od 12 do 17,5 tisuća, Roma od 7 do 17 tisuća, a neznatno više je i Nijemaca i Rusa. Uz demografsku katastrofu, i pojedinačne sudbine stotina tisuća Srba koji su živjeli u Hrvatskoj obilježene su ratnim strahotama, ali tu cijenu (u manjoj ili većoj mjeri) i pet okupacijskih godina dulje plaćaju svi žitelji Hrvatske, pa je stoga i nedavno svjedočanstvo “djevojčice iz srpskog zbjega” percipirano i kao emocionalna manipulacija odrasle osobe s dječjim viđenjem bijega pobunjenih Srba iz Hrvatske. To više jer su ga mediji proglasili “povijesnim”, “politički značajnim” i “velikim”.

Uvrnuta je ta percepcija koja posve zanemarujući još otvorene brojne ratne rane i traume tako glorificira i političkim iskorakom naziva pojednostavljen, površan i jednostran, tobože dječji nevin pokušaj žrtvoslovnog egalitarizma, kakav se u nekom drugom kontekstu inače proglašava relativizacijom pa i revizionizmom. Pritom se zanemaruje da iza tog koračića “srpske djevojčice iz krajinske kolone” stoji osoba koja je izrasla u političku zastupnicu srpske manjine koja bi morala voditi računa o širem kontekstu. Ako je to bilo politički značajno, što su onda državnički govori u čast oslobodilačke akcije Oluja, ili dolazak Borisa Miloševića u Knin, što i bez dojmljive verbalne poruke i uz poneka misaona spoticanja, te unatoč i pukom statiranju, uzimajući u obzir sve okolnosti, predstavlja ne samo osobno hrabar čin već i istinski politički iskorak.

Naravno, što je dijete moglo znati o tomu što se tijekom pet godina okupacije događalo na hrvatskom teritoriju, o propagandnom aparatu Miloševićeva režima koji je izmišljajući događaje budio povijesne nacionalne strahove i najniže strasti kako bi nahuškao dio Srba na oružanu pobunu u Hrvatskoj i aktivirao ratni mehanizam za potrebe velikosrpskog projekta. O uporabi medija kao ratnog oružja Renaud de la Brosse, profesor s francuskog sveučilišta Reims Champagne-Ardenne, za tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju napisao je studiju: “Politička propaganda i projekt ‘Svi Srbi u jednoj državi’: posljedice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe”. U njoj se spominju grozomorni primjeri ratne propagande kao što je “vijest” fotografa Gorana Mikića, koju je dao objaviti dopisnik Reutersa Vjekoslav Radović, o pokolju 41 srpskog djeteta u Borovu Naselju, pa ju je tek naknadno provjeravao i povukao, dan nakon masovne likvidacije na Ovčari.

Prijeteće poruke s mitinga

Što bi dijete iz srpske kolone trebalo znati o Memorandumu Srpske akademije znanosti i umjetnosti koji je dao ideološku podlogu za okupljanje svih Srba u jednoj državi. Ili da je Slobodan Milošević još 28. lipnja 1989. za proslave obljetnice Kosovske bitke na Gazimestanu poručio: “Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”. Pa o “zveckanju oružjem” na svesrpskim mitinzima u Hrvatskoj i prije nego što je “ustaški” HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom došao na vlast. I hrvatski komunisti koji su zagovarali očuvanje Jugoslavije morali su se braniti od optužbi o “genocidnom biću hrvatskog naroda” koji ugrožava Srbe. Predsjedništvo socijalističke Hrvatske u ožujku 1990. osudilo je prijeteće poruke mitinga održanog na Petrovoj gori kod spomenika antifašističkoj borbi, gdje se tražilo oružje i vikalo “Ovo je Srbija!”, “Ubit ćemo Tuđmana”, “Idemo na Zagreb”.

U srpnju 1990. u Srbu je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda, pa je 16. kolovoza donesena odluka o organizaciji referenduma, koji je hrvatska Vlada proglasila nezakonitim. Dan kasnije Martićeva milicija barikadama i podjelom oružja Srbima te uz podršku JNA spriječila je intervenciju hrvatske policije. Tog 17. kolovoza bio je početak tzv. balvan-revolucije. Zatim je proveden nezakoniti referendum o srpskoj autonomiji, 21. prosinca 1990. proglašena je “SAO Krajina” koja se kasnije, nakon što su proglasili neovisnost od Hrvatske i pripajanje Srbiji, prozvala Republikom Srpskom Krajinom. SAO Krajina proglašena je dan prije donošenja tzv. božićnog Ustava po kojem je RH ustanovljena kao “nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta”. Srbi su u izmjeni Ustava iz 1974. i državnoj simbolici iščitali ugrožavanje prava Srba i povrat ustaštva.

Još jedna u nizu srpskih država

Hrvatski građani su na referendumu 19. svibnja 1991., njih 83,56% s pravom glasa, većinom od 94,17% glasovali za RH “kao suverenu i samostalnu državu, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti...”, a za ostanak u Jugoslaviji bilo je samo 1,2% birača. Sabor RH je 25. lipnja 1991., kad je JNA napala Sloveniju kako bi pokušala spriječiti odcjepljenje, donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH i pokretanju postupka razdruživanja od SFRJ. Odluka o raskidu usvojena je 8. listopada 1991. a 15. siječnja 1992. priznala nas je i Europska zajednica.

Tada je na okupiranom području, prema popisu iz 1991., živjelo 47,6% nesrpskog stanovništva, dok je na slobodnom dijelu RH 50% hrvatskih Srba živjelo izmiješano s Hrvatima i ostalima. Uz to, samo 5,8% Srba na okupiranom području živjelo je u naseljima s hrvatskom etničkom većinom, a dvostruko više (12%) Hrvata u okupiranim naseljima sa srpskom etničkom većinom. Odnosno, iako su činili samo 3,4% svih Srba u bivšoj Jugoslaviji, pobunjeni Srbi zahtijevali su još jednu u nizu srpskih država, pa su znanstvenici Stjepan Šterc sa PMF-a i Nenad Pokos iz Instituta za primijenjena društvena istraživanja u Zagrebu, u svom radu “Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske”, objavljenom u lipnju 1993. zaključili: “Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” te još kako Srbi tada “u ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata”. Stim da je teritorij strateški biran davno prije agresije kako bi imali kontrolu glavnih pravaca u državi pa je stoga na okupiranom području 330 naselja bilo s apsolutnom i 14 s relativnom većinom Hrvata (najviše u Dalmaciji 132 naspram 106 sa srpskom većinom, te istočnoj Slavoniji 61 većinski hrvatsko, a 46 većinski srpsko, uz tri mađarska i dva rusinska), od ukupno 1074 okupirana naselja. Stoga Šterc i Pokos tada zaključuju: “kako bi zaštitili 708 naselja sa srpskom etničkom većinom, “morali” su razoriti oko 350 nesrpskih naselja. I to ne razoriti, nego spaliti i etnički očistiti. Ona koja nisu spaljena, u Baranji i Podunavlju npr., služila su za naseljavanje srpskih obitelji”. Indikativan je podatak da u 78 naselja u kojima su Hrvati činili apsolutnu većinu, 1991. nije popisan ni jedan Srbin!

Babićevo pokajanje

Očito je i pokajničko svjedočenje prvog predsjednika pobunjenih Srba Milana Babića došlo prekasno, kad ga više nitko na srpskoj strani nije slušao, a ni Hrvatima više nije bilo važno. Babić je haškim istražiteljima priznao da je i sam držao huškačke govore šireći mržnju i strah među Srbima u Hrvatskoj, uvjeravajući ih kako će biti sigurni jedino u vlastitoj državi. “Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovanje u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Nevini ljudi bili su proganjani. Nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo, šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude”, rekao je Babić dodajući kako “samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote”, da bi zaključno rekao: “Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda olakšati rezultate zla u kojem sam i sam sudjelovao”.

Unatoč doprinosu pravdi i od tužilaštva predloženoj kazni od 11 godina zatvora, osuđen je na 13 godina zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) jer je od kolovoza 1991. do 15. veljače 1992. režim osnažen policijskim i paravojnim jedinicama iz Srbije, provodio “istrebljenje ili ubojstvo stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila u Dubici, Cerovljanima, Baćinu, Saborskom, Poljanku, Lipovači i okolnim zaseocima Škabrnji, Nadinu i Bruškoj; dugotrajno zatočenje više stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila u nehumanim uvjetima u staroj bolnici i vojarni JNA u Kninu, prisilni premještaj civila, namjerno razaranje domova i druge javne i privatne imovine, kulturnih ustanova, povijesnih spomenika i svetih mjesta hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva”. Cilj UZP-a bio je da se “veći dio hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva trajno i prisilno ukloni s približno trećine teritorija Hrvatske kako bi se pretvorio u srpsku državu”. Babić se politički i vojno oslanjao na pomoć Srbije i Slobodana Miloševića, a u UZP-u još su djelovali Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Vojislav Šešelj, generali Blagoje Adžić i Ratko Mladić... Babić je posvjedočio kako je na početku svoje političke karijere bio pod jakim utjecajem srpske propagande koja ga je zavela, kao i dobar dio Srba, neprestanim govorima o genocidu kojima su Srbi bili izloženi u prošlosti i koji im ponovno prijeti od Hrvata, što je dovelo i do erupcije nasilja nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom. Svojim je pokajanjem i sebe i svoje bližnje izložio opasnosti, te je pod teretom svih tih okolnosti 2006. sam sebi prekinuo život.

Pravda je imala slabe šanse

I Goran Hadžić optužen je kao član UZP-a, a i zbog pokolja na Ovčari, ali je za suđenja umro od teške bolesti. On je nakon tromjesečne opsade Vukovara od strane JNA i srpskih paravojnih formacija, ubijeni Vukovar proglasio glavnim gradom SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Nakon što je u akciji Bljesak 1. svibnja 1995. oslobođena zapadna Slavonija, Milan Martić, još jedan član UZP-a koji je vladao u RSK, naredio je raketiranje Zagreba, Karlovca i Jastrebarskog te je zbog zločina protiv čovječnosti u Haagu osuđen na 35 godina zatvora. Optužnica za Slobodana Miloševića obuhvatila je ubojstva više stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila u Dalju, Erdutu, Klisi, Lovasu, Vukovaru, Voćinu, Baćinu, Saborskom i okolnim selima, Škabrnji, Nadinu, Bruškoj, te u Dubrovniku i okolici, dugotrajno zatočenje više tisuća hrvatskih i drugih nesrpskih civila u logorima u Crnoj Gori, Srbiji i BiH koji su držani u nehumanim uvjetima, mučeni, premlaćivani i ubijani, te prisilno premještanje najmanje 170.000 hrvatskih i drugih nesrpskih civila, uključujući deportaciju 5000 stanovnika Iloka i 20.000 stanovnika Vukovara u Srbiju i na druge lokacije te najmanje 2500 stanovnika Erduta. Žrtve brojnih zločina do Bljeska i Oluje nisu doživjele pravdu (pa ni kasnije), pet godina u njima se taložila bol, patnja i trauma nepojmljivih razmjera u modernoj europskoj povijesti, pa dio njih, nažalost, tijekom akcije Oluja i nakon nje nije se uspio oduprijeti osvetničkim porivima koje su iskalili na ne zna se kolikom broju Srba te na imovini odbjeglih Srba. Sobzirom na odnos Srba prema okupacijskim zločinima i pravdi, bilo u Haagu ili u Hrvatskoj, doduše, možda i pod dojmom Babićeve sudbine kao i atmosfere u kojoj ništa nije moglo pokrenuti mehanizme grizodušja, pravda je u tim okolnostima imala vrlo slabe šanse. Stoga i obitelji tisuća nestalih još ne mogu naći barem svoj mir. Čak i da je moguće tražiti opravdanje u povijesnim strahovima, srbijanskoj propagandi i političkim okolnostima u Hrvatskoj, to ne može opravdati sve one ratne strahote, uključujući i iskustvo one djevojčice u srpskom zbjegu 1995. godine.

Proizvodnja straha neće stati

Zveckanje oružjem počelo je u Miloševićevoj Srbiji. Na pobunu u Hrvatskoj drčno se digao dio Srba, ne tražeći već, među ostalim, inscenirajući povod s “klanjem Srbina” kirurškim alatom. I to zato što su znali da mogu računati na podršku JNA. Međutim, već tijekom srpske okupacije, što zbog nesigurne svakodnevice i nikakve budućnosti u moralno i gospodarski devastiranom okruženju, procjenjuje se da je više od sto tisuća hrvatskih Srba otišlo iz tih područja. To nisu zaustavile ni prisilne mobilizacije izbjeglica iz Hrvatske u Srbiji, o čemu je Fond za humanitarno pravo lani u studenome objavio dosje. Nakon rata, prema službenim podacima koje je 2015. objavilo i Srpsko narodno vijeće, u Hrvatsku se vratilo 133.000 Srba, 30% njih starijih od 65 godina. Značajniji broj ih se vratio potkraj devedesetih, a najviše 2001., oko 15.000, dok se od tada bilježi povratak stotinjak osoba godišnje. SNV razlog tomu nalazi u sistemski uništavanim stambenim objektima i razorenom gospodarstvu u području gdje žive povratnici, a koji je u početku bio otežan i zbog nesigurnosti te niza diskriminatornih propisa kojima je stimulirano doseljavanje Hrvata iz BiH i Srbije, kako tumače u jednom izvješću te dodaju kako je povoljnije ozračje stvoreno usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. te postupnom izmjenom spornih zakona.

Elektrifikacija sela u kojima žive Srbi je dugoročna aktivnost za koju je i ovih dana rečeno kako će se na tomu pojačano raditi nakon političkih gesta u Kninu i Gruborima, kao i na gospodarskom razvoju, pa je potpredsjednik Vlade Boris Milošević spomenuo i infrastrukturne projekte kao što su ceste, vodovod te ulaganja u OPG-ove i male poduzetnike. Prema podacima HEP-a, u obnovu distribucijske elektroenergetske mreže na ratnim područjima i obnovu 140.000 priključaka uloženo je 2,3 milijarde kuna, a u sanaciju i obnovu elektroenergetskog sustava ukupno je uloženo 3,5 milijardi kuna. U međuvremenu je i autocesta pridonijela izolaciji tih područja. Šterc i Pokos još 1993. pisali su kako je okupirani prostor Hrvatske “mahom ruralni i brdsko-planinski, u kojem je i bez rata depopulacija uvjetovana iseljavanjem i prirodnim padom bila prisutna i intenzivna, uz okupaciju i ratna razaranja kao dodatne faktore, negativni su demografski procesi još više intenzivirani”.

Prosječna mirnodopska depopulacija bila je 1,2% godišnje, pa su zbog iseljavanja i napuštanja ratnih područja te poginulih, procijenili da je tada Srba bilo manje od 190.000. Autori su isticali kako na tom prostoru, prema svim zakonitostima migriranja, ne postoji gotovo ni jedan privlačni faktor. “Jasno je da su sve migracije Srba išle uglavnom prema Vojvodini i užoj Srbiji, a na okupirana su područja tek u ratnom razdoblju dolazili samo oni koji su željeli rat protiv Hrvatske”. Šterc i Pokos već tada, 1993. upozorili su kako zbog ratnih okolnosti i popratnih pojava nove demokracije “Hrvatska je toliko gospodarski oslabila da neće postojati normalni gospodarski uvjeti za očekivanu reprodukciju stanovništva, pa čak, po našoj procjeni, ni za povećano poslijeratno rađanje. Procjenjuje se da je iz reprodukcije stanovništva, ratom posredno i neposredno isključeno gotovo 10% ukupne populacije, što Hrvatsku sasvim sigurno uvodi u prirodni pad stanovništva, a vjerojatno i na prag izumiranja (demografski tip općeg kretanja stanovništva)”. Ratne štete i ljudski gubici nepovratno su unazadili generacije građana Hrvatske. Nekritički i nerijetko sladostrasno slušajući Beograd, dio Srba u Hrvatskoj uvukao nas je u ratnu agoniju čiju cijenu već desetljećima svi plaćamo. Sve je počelo proizvodnjom straha u beogradskim političkim pogonima, koji sami od sebe neće prestati s radom pa je stoga jedino rješenje taj put presjeći pojačanim senzibilitetom prema hrvatskim potrošačima tih strahova kako bi uvidjeli da ponajviše na vlastitu štetu uzalud troše resurse svih nas za potrebe beogradskih političkih profitera.