Donosimo zapise masona koji su sudjelovali u obnovi 1990.

Jednom sam pisao tekst o slobodnim zidarima kad me poštovani kolega Milan Ivkošić zapitao: – Jesi li i ti njihov? I što sam mu trebao odgovoriti? Rekao sam: – Zar treba biti mafijaš onaj tko piše u crnoj kronici? Možda je kolega koji piše o košarci i NBA ligi crnac zbog svojih tekstova? Ivkošić se na to veselo nasmijao i reče mi: – Ovaj si se put izvukao! Zato kažem, za svaki slučaj: u oba teksta koristio sam se javnim izvorima do kojih svatko može doći pretražujući po internetu ili literaturi, pa su sva daljnja pitanja izlišna...

Zapravo, koristit ću se nečime što je bilo zgodno i spomenutom Stjepanu Zanoviću, a to je forma iz epistolarnih romana kad autor priča u prvom licu ono što je doznao iz nečijeg pisma, pa tako pojačava vjerodostojnost vlastitih iskaza. A nije mi mrska ni metoda Mila Dora, koji je autentičnu biografiju iskoristio za vlastiti roman, jer nikakva mašta nije uvjerljiva kao život sam! A ni način Marije Jurić Zagorke nije mi stran, jer ona u stvarna povijesna zbivanja dodaje jedan stvaran lik (koji u stvarnosti ima znatno manju ulogu) i izmišljeni ženski lik koji postaje sudionik zbivanja kao da postoji... I još nešto, je li Zagorka mason, pitao bi naš Ivkošić (dakle stvarni lik u nestvarnom okruženju), a ja bih mu odgovorio da posve sigurno nije, jer je masonerija samo muška stvar, mnogo više od, recimo, nogometa...

Dakle, sve mi je ispričao dobar prijatelj, a potvrdio drugi, pa vjerujem obojici. No valja nam do “Ilirije”, deputacijske lože koju rijetko spominju mediji, a odigrala je ulogu krstarice Potemkin u slovenskom i hrvatskom slobodnom zidarstvu. Naime iz nje su nastale lože u obje države, a iz njih i velike lože obiju država! Za sve treba zahvaliti (rekao bi Branko Šömen) ili za sve su krivi (doviknuo bi Ivan Mužić) austrijski slobodni zidari. Zapravo su Austrijanci bili od velike i dragocjene pomoći, govori moj prijatelj, jer već su imali sva potrebna znanja, kao i veliku i bogatu arhivsku građu iz zajedničke prošlosti, pa je sve bilo jako jednostavno. A i znali su da je jedna manja grupa masona zbog politike izbačena iz lože “Jugoslavija” u Beogradu, dok su neki drugi primljeni u masoneriju u drugim europskim gradovima. Bila je to kadrovska osnova za ložu “Illyria”.

A iz svega je proizišlo hrvatsko i slovensko slobodno zidarstvo. I uvijek treba krenuti od kraja, kaže jedna dosjetka. Zato ću citirati pametni tekst pokojnog B. H. koji, kao upućeni sudionik, piše ovako: - Danas je zadnji rad Deputacijske lože ‘Illyria’ u bečkoj obedijenciji. Vi znate da je odobreno unošenje svjetla u tri zagrebačke lože, čime se obnavlja slobodno zidarstvo u Hrvatskoj pa je tako loža ‘Illyria’ ispunila cilj zbog kojeg je bila osnovana. Na ovom današnjem zadnjem radu, na ovom svečanom radu uoči dana Ivana Krstitelja, tradicionalnog patrona slobodnog zidarstva na prvom ivanjdanskom radu Deputacijske lože ‘Illyria’ (iako je stara već četiri godine), na prvom ivanjdanskom radu hrvatskih slobodnih zidara u Zagrebu, htio bih vam se obratiti s nekoliko misli koje se odnose na proteklo četverogodišnje razdoblje u kojemu smo obnavljali slobodno zidarstvo kod nas. Igrom slučaja i snagom vašeg povjerenja kroz gotovo čitavo četverogodišnje razdoblje bio sam ovdje u Zagrebu na čelu Lože ‘Illyria’, pa si uzimam to pravo da pokušam o uspjesima i neuspjesima, o dobrim i lošim potezima, o nekim vrlinama i manama nas pojedinaca danas otvoreno govoriti. U protekle četiri godine u Ložu ‘Illyria’ primljeno je 70 braće iz Hrvatske.

Jedan je brat prerano otišao na vječni istok, četiri su se brata povukla iz lože, jedan je brat tražio dopust, a četiri brata rade u inozemstvu i također ih pokriva dopust do daljnjega tako da danas imamo 60 aktivne braće. No i o toj aktivnosti mogli bismo bratski progovoriti.Ali prije toga još malo brojčanih podataka. Godišnje smo primali u prosjeku 17 braće, no prosjek je naročito premašen u ovoj zadnjoj godini kad smo primili preko 20 braće. Danas imamo 39 majstora (nažalost tri su u inozemstvu, a jedan na dopustu), 12 pomoćnika i 18 učenika. Rast je bio brz. Razumljivo je i zašto. Trebalo je nadoknađivati (ali ne i nadoknaditi) pola stoljeća bez slobodnog zidarstva. Taj je nagli rast imao i negativnih vidova. Ne toliko u selekciji, jer sam razgovarajući s braćom u Austriji o nekim negativnim posljedicama kod prijema nove braće razabrao da su kod nas, nazovimo to promašaji, jednako brojni ili bolje reći jednako malobrojni, minimalni kao i kod njih, gdje je postupak mnogo polaganiji i dugotrajniji. Ne smijemo zaboraviti da su neka braća u prve dvije godine nosila teret odlazaka na radove u Graz i Beč i po nekoliko desetaka puta godišnje. Kad smo počeli raditi kod kuće, postalo je neusporedivo lakše. S ovim današnjim radom mi se opraštamo s ovakvom Deputacijskom ložom ‘Illyrijom’, ja se opraštam od vas kao zastupnik starješine ove lože. Deputacijska loža ‘Illyria’ završila je svoj put koji joj je bio zacrtan. Ona može, mi barem tako želimo, krenuti odsada novim putem iz ‘Orijenta’ Zagreb. Nove hrvatske lože započinju svoj novi put. Hvala vam.'

Tako je govorio pokojni B. H. koji je bio i zastupnik starješine Deputacijske lože ‘Illyria’, no slično mi je pripovijedao i moj prijatelj. Tada nas je bilo malo', kaže. Znao sam oduvijek da je moj frend (nazovimo ga N. N.) poseban. I zbog načitanosti i zbog nevjerojatnih zanimanja za raznorazne stvari, no jedne me večeri posve iznenadila njegova priča o tome da je – slobodni zidar! – Misliš mason? – pitao sam znatiželjno. – Jest, može se i tako reći, ali mi hrvatski masoni sebe radije nazivamo slobodnim zidarima – rekao mi je. – A ono, svjetska urota, špijuni, okultizam – navodio sam stereotipe o toj temi. – Ma to su sve gluposti! – rekao je N. N. odlučno. – Pa ja sam 'unutra' praktično od početka i ništa od svega toga nisam vidio ni čuo. Tamo je stvarno ekipa 'ljudi na dobrom glasu', koji rade u interesu države i na opću korist.

Puste priče, mislio sam, ali tko bi N. N.–u mogao to reći? Značilo bi to da ćemo zaružiti do zore... – Dobro, a kad si i gdje postao slobodni zidar? Nisi valjda u Americi kamo toliko voliš putovati? (N. N. je zaista bio u SAD–u više puta.) – Evo ti priča iz prve ruke, pa ti vjeruj ili ne vjeruj, kako te volja – rekao je N. N. i krenula je njegova bujica sjećanja... – Moj tadašnji šef, a znaš gdje sam radio, volio me pozvati nakon posla doma i onda smo na njegovu balkonu ispijali pivo do iznemoglosti. Bilo je ljeto i dobro su nam išle gajbice žuje ili laškog. Nisam ja tada ništa znao ni o masonima niti me to zanimalo! Ma tko je tada, na početku devedesetih, a upravo je krenuo glupi rat, tko je mogao zamisliti sasvim drukčiji svijet u kojem je princip tolerancija, mir, međusobna pomoć, solidarnost i podrška. Jedno popodne k nama je na šefov balkon došao uvijek optimistični i duhoviti Brano Horvat. Poznavao sam ga otprije, bio je cijenjeni grafičar, navodno jedan od rijetkih ljudi koji su za vrlo zahtjevnu tehniku sitotiska znali zamiješati točne i prave boje koje je zamislio određeni umjetnik. Zato je bio prijatelj s Rabuzinom, Croatom, Bourekom i drugim našim velikanima, a često je putovao i u inozemstvo kamo su ga pozivali ugledni tiskari samo da im “zamiješa boje”. Bio je to njegov božji dar! – Ti si naš, Ti si idealan za slobodnog zidara – kaže meni u jednom trenu Brano, a ja pogledavam mog šefa, a on samo klima glavom... i pije pivicu.

– Ma ništa vam ja o tome ne znam, nisam upućen i ne znam o čemu se radi – govorio sam im, a sve mi je izgledalo kao neka skrivena kamera, ni špijunažu nisam mogao isključiti, ali obojica su tvrdo i uporno ponavljala 'ti si naš'... Ma tko je tada na tom balkonu, uz pivicu i rat iza svakog ugla, tada kada je i na pošti neki glupan napisao “Ovo je Srbija”, tko je tada mogao misliti da ću proživjeti kompletnu povijest novog slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, da ću već uskoro u Beču biti primljen u redove “bratstva”, ma ne samo to, nego i potom postati slobodnozidarski majstor, biti kasnije starješina u čak dvije lože i sudjelovati u razvoju bebice koja je danas kompletan čovjek! Nisam mogao prestati slušati N. N,–a. Pričao je uvjerljivo i zanimljivo. – U Beogradu su 1990. bili osnovali ložu “Jugoslavija”, kaže, ali su iz nje uskoro “odstranjeni” Hrvati, Slovenci i Bosanci, koji su se odmah javili Austrijancima za pomoć. A oni su ih odmah zvali na svoje radove. U Beču je živio i Zagrepčanec porijeklom, Čedo Kirchner, ugledan među austrijskom braćom. On je zamislio da treba osnovati zajedničku ložu u kojoj bi u početku radili masoni iz Austrije, Hrvatske i Slovenije... Bio je to jedini način da se uvijek okupi dovoljan broj slobodnih zidara u za to prikladnim prostorima – “hramovima” u kojima će održavati njihovi “radovi”... – Tako je 1992. godine u Beču osnovana loža “Illyria”. Bio je to začetak iz kojega će se poslije razviti sve lože, pa i velike lože dviju novih država, danas potpuno samostalne i potpuno zdrave, dakle s velikim brojem članova i u vlastitim prostorijama. Baš kao što bi rekla ona dječja pjesma “kad se naše ruke slože”... – Priznajem, nisam bio među onih prvih “12 apostola” koji su bili prethodnica Illyrije – kaže N. N. – ali moj je broj 15. Dakle, mene su primili u Beču, u predivnoj zgradi u samom središtu grada, kamo se tek nakon najave može ući u dvorište! A loža je deluxe kategorije!

Kad sam primljen, bio sam iznenađen koga sam sve vidio! Bili su to vrlo poznati zagrebački odvjetnici, liječnici, umjetnici, profesori i obrtnici i – moj šef! Njih četrnaest i ja petnaesti. Ne možeš vjerovati. Ostali su bili Austrijanci i Slovenci, čak i jedan Latinoamerikanac, nekoliko Nijemaca i Amerikanaca i neizbježni Britanci... no to sam tek kasnije shvatio. Meni je bilo važno kupiti katalog s tadašnje velike bečke izložbe o slobodnom zidarstvu, kao da će u njemu pisati sve istine koje su me zanimale... I tu počinje mukotrpan put koji smo prevaljivali praktično svaki vikend. Radili smo najviše u Grazu, gdje je veliki hram “pri potoku” u središtu grada.

Svaki put bilo je nekako napeto putovati, jer je tada Hrvatskom grmio rat. Hrvatska je bila u teškom stanju, okupirana i mučena. A mi bismo za vikende u auto, crna odijela i pravac Graz, Beč ili Klagenfurt poput nekog orkestra klasične glazbe, ali bez instrumenata. Bili su sjajni Austrijanci. Podnijeli su teret organizacije i u svakom trenutku bili od pomoći. Ja sam bio 17. iz Hrvatske, a onih prvih dvanaest zvali smo hrvatskim slobodnozidarskim apostolima. Svi su oni poslije imali važne dužnosti u novim hrvatskim ložama i u Velikoj loži Hrvatske. Nažalost, do danas ih je već nekoliko umrlo. Pratio nas je tada i stalan osjećaj da nas netko slijedi, gleda i špijunira. No mi smo uvijek bili u smokinzima i u svečanim odijelima, kao neki poslovni ljudi na službenom putu, samo što smo tada još uvijek imali stare socijalističke automobile i obično smo sjedili po petorica, da si smanjimo troškove puta... Jeli smo u jeftinom kineskom restoranu, a jedini luksuz bile su šteke cigareta i boce burbona u slovenskim djutićima pred našom granicom. Samo jednom nas je slovenski carinik pitao imamo li što za prijaviti, a kako nas je vozila supruga jednog od nas, prstom je pokazala na svoga muža i odlučno rekla: – Samo njega! Bili smo šokirani! No carinik je prvi shvatio šalu, osmjehnuo se i mahnuo rukom da idemo... Za pretrpljeni strah trebala je završiti barem u Haagu, a mi smo je ostavili u Ikei u Grazu da uživa dok mi “sastančimo”... Kasnije sam pomagao i bio pomognut kad je meni trebalo... – Ma jel’ ti pomogao Hanžeković? – pitao sam donekle retorički i ironično. – Ne piše na novcima čiji su – odgovorio je N. N. i vratio se svojoj priči, a moja šala ostade u zraku. – Dolazili su i Austrijanci k nama, obično smo se sastajali u predivnoj vili pokojnog Brane koja bi se uredila za tu priliku, a u Ljubljani smo bili u gostionici jednog brata na periferiji grada. Išlo se i u Klagenfurt i u Beč, ali Graz je ostao naše omiljeno odredište... Istodobno s ložom “Illyria”, u Zagrebu su osnovane još tri lože: 'Hrvatska vila', 'Grof Drašković' i 'Tri svjetla' te dvije lože u Ljubljani. Imao je N. N. uvid i u vrlo zanimljiv dokument o kojem mi je pričao.

- Slobodni zidari odlukom Kraljevine Jugoslavije (zbog dodvoravanja silama Trojnog pakta) samoukinuti su. Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, u studenome 1941. uhapšena je grupa poznatijih slobodnih zidara i odvedena u logore Jasenovac i Stara Gradiška. U teškim uvjetima tamo su boravili oko šest mjeseci pa su ih postupno otpuštali kućama uz zabranu javnog djelovanja. Dvojica od šezdesetorice nikada se nisu vratila, a četvero ih je od iscrpljenosti umrlo tijekom godine. Nakon uspostave Federativne Republike Jugoslavije, vlast je pokušala pod svojom kontrolom uspostaviti slobodne zidare, što nije prihvaćeno. Tada je Radoslav N. Horvat s nekolicinom slobodnih zidara pozvan šefu hrvatske Udbe Stevi Krajačiću koji im je iznio takav prijedlog, no nije prihvaćen jer bi se rad morao odvijati pod kontrolom Komunističke partije.

Početkom 1990. godine, s razvojem liberalizacije, u Beogradu se osniva slobodnozidarska loža i s pomoću krivotvorenih podataka o broju loža dobiva od Londona dozvolu za uspostavljanje Velike lože ‘Yugoslavia’. U nju je primljeno i šestero braće iz Hrvatske, koji u listopadu 1991. u Hrvatskom kulturnom klubu odlučuju da će Veliku ložu Hrvatske osnovati pod pokroviteljstvom Velike lože Austrije, a ne Beograda. Imena nisam doznao. Tako se u Beču 20.siječnja 1992. sastaju s Čedom Kirchnerom i osobom s inicijalima W.R., koji započinju akciju te već 31. siječnja 1992. veliki majstor Velike lože Austrije daje nalog o osnivanju DL ‘Illyria’ sa zadaćom da pomogne pri uspostavljanju slobodnog zidarstva u Hrvatskoj i Sloveniji. U to vrijeme nije bilo moguće formirati lože u Hrvatskoj jer su bila živa samo dva predratna majstora i to A. U. u Zagrebu i E. L. u Argentini. Prošlo je, naime, 50 godina od gašenja loža tako da su samo ta dva člana bila živa. I tada počinje akcija prikupljanja članstva, prije svega sinova nekadašnjih zidara, a zatim drugih ljudi podobnih za bratstvo. U veljači je u Klagenfurtu osnovana DL ‘Illyria’, a 21.ožujka 1992, dakle prije 26 godina, uneseno je svjetlo u nju u Beču. Starješina lože bio je Austrijanac W.R. Velika loža Austrije na skupštini 1.lipnja 1996. donijela je odluku o osnivanju i unošenju svjetla u tri hrvatske slobodnozidarske lože. I tako se 14. rujna 1996. unosi svjetlo u austrijske lože na području Hrvatske: u ‘Hrvatsku vilu’ (St. R. H.), Ložu ‘Grof Ivan Drašković’ (St. Z.Ž.) te Ložu ‘Tri svjetla’ (St. I.F.). Ritual se odvija u tužnom ozračju jer je samo tri dana prije proslave preminuo nesuđeni prvi veliki majstor Brano Horvat. I tako je DL ‘Illyria’ prestala postojati.

Iznjedrila je tri lože u Hrvatskoj i stvorila jezgru iz koje je iduće godine izrasla Velika loža Hrvatske. I na kraju, ne smijemo nikada zaboraviti da je Velika loža Austrije putem lože ‘Illyria’ probudila slobodno zidarstvo u Hrvatskoj školujući slobodne zidare i potpomažući materijalno stvaranje prostorija za radove i opremajući ih potrebnom opremom...” – Pa dobro, tko si ti zapravo, moj frende, nisam te poznavao takvog – govorio sam – Vidiš kako su sjećanja varljiva, baš kao i stereotipi koji se lansiraju. Ma ja sam zapravo grof Drašković, ja sam Stjepan Zanović i Gondola – Gundulić, ja sam svjetski probisvijet i ja sam čovjek na dobru glasu koji radi za dobro domovine i za opće dobro, ja sam ti svatko i nitko, i neka tako ostane...